18
Sub, Tra
3 Novi članci

JEZIVI OBIČAJI NA SRPSKIM GROBLJIMA

Zanimljivosti
Typography
  • Smaller Small Medium Big Bigger
  • Default Helvetica Segoe Georgia Times

SVI rade ovo i sramote Pravoslavnu crkvu, a misle da su VELIKI VERNICI

Mnogo je dužnosti koje hrišćanska vera nalaže svojim vernicima. Treba se u molitvama sećati naših pokojnika, molitve za pokoj duša naših najmilijih, pomeni i parastosi su neizostavni. Podići spomenik je nešto što se više i podrazumeva, kao i održavanje čistoće i urednosti grobnog mesta. Crkva sve ove običaje i pravila propagira, ali Srbi uprkos svemu imaju jedan od najgorih odnosa prema grobovima svoje familije. Neodržavanje i neobeležavanje,  pa do potpunog zapostavljanja grobnih mesta. Sve to možemo okarakterisati kao potpunim nemarom i nebrigom. Dok u jednom zapostavljamo, u drugom kraju idemo u drugu krajnost. Mnogi za umrle zidaju skupe spomenike i kapelice a sve to u nekom kvazi-modernom stilu. Na kraju to izgleda više kao vikendica, jer se tu napakuje sve što prosečan dom ima. Frižider ili televizor nisu iznimka. Ovaj običaj je stvarno neukusan.

Istinski hrišćanski spomenik je skroman spomenik, koji na sebi nosi neki oblik hrišćanskog krrsta. Puno je važnije sećanje mrtvih dok se molimo, a za pokoj duša umrlih je najbolje činiti dobra dela, kao što je pomaganje sirotinji, upućivanje priloga u bolnice, crkve i domove za decu bez roditeljskog staranja. Kada je reč o crkvi i opelu, te same sahrane pokojnika. Crkvi je najvažnije žito, vino i taj čin opela. Opelo je zapravo molitva, u njoj sveštenik moli za pokoj duše i oprost greha koje su pokojnici počinili za života. Jendako su važni pomeni koji se vrše na putu prema groblju. Naime pomen je poput molitve. Ovo nam govori da su u nekim krajevima Srbije sa pogrebima vezani razni običaji koje možemo okrakterisati kao suvišne ili štetne.

Među štetne možemo ubrajati, kupovinu venaca, ili darivanje svih koji su došli na sahranu. Sve ovo iziskuje dodatne izdatke porodice umrlog. Naime te pare bi bilo bolje utrošiti prema domaćinu kuće ili svima u kući. Ako ništa da se ublaže troškovi sahrane. U loše običaje možemo svrstasti i uobičajeno veliku pripremu jela i pića na sahranama. U nekim krajevima Srbije kada se iz groblja dolazi u dvorište i tu se čeka dok svi operu ruke, te uzimaju hladan ugljen iz žara koji premeću po rukama te nakon toga ga bace preko sebe.

Kada dođe četrdeseti parastos, vidimo koliko je običaja isprepleteno . Jedan od njih je klanje „dušnog brava“ što iako spada u crkvene običaje samo je dozvoljeno da se nahrani srotinja, što bi bilo kao dobro delo za pokoj umrlog. Ostalo se samo može okarakterisati kao paganski  običajza prinošenje žrtve.Nakon šest meseci bi trebalo moliti se, držati parastose za preminule. Na taj dan se kao i na četrdeseti sprema žito za posvetu, pale se sveće itd. Parastosi se mogu upražnjavati i češće, dok gozbe nisu ni slučajno crkveni običaji.