Rubrika beogradske ''Politike'' pod nazivom ''Moj život u inostranstvu'' objavljuje iskustva i priče naših ljudi koji žive širom svijeta. Autorka koja se potpisala kao Marija podijelila je dio svojih utisaka o životu u Švajcarskoj.
Negdje iza gora i mora, tačno u podnožju i na obroncima najviše planine u Evropi, leži mala, bajkovita, alpska zemlja.
Ako dodam da svako pomisli na nju kada sve zamiriše čokolada i sir, onda ste pogodili - Švajcarska, skoro pa savršena.
Zemlja u kojoj vozovi i ljudi nikad ne kasne. Zato što se to ne događa.
Zemlja u kojoj u restoranu svako plaća svoj račun, pa i supružnici.
Zemlja u kojoj supružnici ne znaju koliko njihova ljepša ili jača polovina zarađuje. Zato što je plata tabu tema.
Zemlja u kojoj fizička distanca usljed pandemije nije nikome teško pala.
Zemlja u kojoj je dosta hladno, a ni ljudi nisu mnogo topli.
Zemlja u kojoj ljudi tiho hodaju i još tiše pričaju. Zato što je tako kulturno.
Zemlja u kojoj se biciklom ide na posao. Zato što je tako ekološki prihvatljivo, a ne zato što se nema para.
Zemlja u kojoj se podrazumijeva da, ako te komšija ili kolega pozovu na roštilj, poneseš svoje meso koje ćeš jesti. Zato što je meso skupo.
Zemlja u kojoj su vikendom penzioneri opremljeni štapovima za planinarenje i punom planinarskom opremom. Zato što je to sasvim normalno.
Zemlja u kojoj se ne čeka na šalteru i ne fali ti taj jedan papir.
Zemlja u kojoj ništa nije sramota i ništa se ne podrazumijeva.
Zato što Švajcarci drugačije drugačije ne znaju.