Istodobno, Hrvatima i Srbima se nameće prisilna ljubav prema sarajevskoj percepciji države utemeljene na mitološkim interpretacijama te stegnute čitavim spektrom izmišljenih događaja uveliko izlučenih iz osmansko-okupacijskog, odnosno kvinslinškog sustava vrijednosti. Uzaludno ih je pokušavati stvoriti u nekakvoj povezanosti s bilo kakvom stvarnošću. Njihova političko-povijesna priča je teatralna krivotvorina. Uvijek ide ruku pod ruku sa oslikanom tjeskobnosti izgubljene stvarnosti i uznemirujućoj činjeničnosti, pošto se mora nanova učiti unutar svoje proturječnosti. Cijeli taj proces je dezartikuliran, urušen u svojoj proturječnosti istinitom, činjeničnom i stvarnom u velikoj operaciji hiperrealne montaže te je neminovno osuđen na svoj vlastiti privid nasuprot poništavanja u istini. Njihove su izmišljotine napadačke pošto je defanzivni stav neobranjiv i neodrživ.
Obuhvaćanje zbiljnosti nije opcija za ovu politiku, jer zbilja, činjenice i povijesni tijek stvarnosti poništava sve temelje izmišljenog na kojima počiva njihov nacionalni bitak. Usprkos tomu što njihovo znanje ne korespondira sa zbiljom, oni uporno promoviraju pseudoznanja (izmišljotinje) i protuznanja (pogrešne podatke) o onome što dobro razumiju i čega su duboko svjesni. Mržnja i želja da zaborave njihovi su motivi, a dominacija njihovo sredstvo, dok je cilj vlastita nacionalna država pod fasadom građanske države – jedan čovjek jedan glas!
Njihova strategija novog bosanskog identiteta sastoji se od toga da se drugoga (Hrvate i Srbe) dovede na teren vlastite propasti, a koji će biti propast i za njih same pošto se svjesno urušava sveukupna objektivna stvarnost i povijesna činjeničnost. U tom usponu prema krajnosti želi im se poništiti nacionalni, vjerski i ljudski identitet stapajući ih u novokomponovanu sarajevsku bajku krajnje besramnosti koja se ima silom i agresijom nametnuti pošto nema drugog operativnog načina. Njihova verzija događaja demantirana je u samom svom izvoru te stoga nikad neće biti potvrđena u realnome prostoru i vremenu. Iako se čini stvarna po svojim posljedicama kod ciljane publike, ona je izmišljena i njezina sudbina je zapečaćena njezinim rađanjem. Sve laži svijeta dugoročno ne mogu sakriti ni najmanju istinu koja poput balona zraka u vodi uvijek ispliva na površinu i spoji se sa svojom cjelinom. Hrvate se želi povijesno istrijebiti, ukloniti ih iz njihove vlastite povijesti i kao nadomjestak umetnuti jednu malignu fikciju nastalu u glavama gostiju jednog sarajevskog hotela sa početka devedesetih.To je ono što nazivamo leukemijom povijesti!
Ono što u budućnosti mogu očekivati Hrvati i Srbi jeste pokušaj sveobuhvatnog poništenja nacionalnog identiteta i povijesti istih te zamjena činjeničnog sa sarajevsko-izmišljenim u jednoj nasilnoj i svirepoj političko-medijskoj okolini čiji će efekti početi dobivati institucionalne obrise i legislativna uporišta. Izgovori za političko nasilje biti će događaji iz zadnjeg rata, a vjerska rigidnost i duboka prošla sramota biti će neiscrpan bazen motivacije za istu. Iako su se njihove izmišljotine za nas izobličile do razine parodije, njihova uslovljena i prevarena javnost slijepo vjeruje u svaku propagandnu bajku koja joj se servira, što iz lakoće i mržnje, a što iz očajne želje za „ljepšom i časnijom‘‘ povijesti. Na djelu je zanesenost izmišljenim, praznoj i nanovo čistoj formi lišenoj svega prljavoga, a koja radi na svom neprestanom umnožavanju i bujanju u što veću krajnost pri čemu destabilizira sve čega se dotakne. Čudovišna priroda takve izmišljotine sječe i teoretsku budućnost koegzistencije sa istinom i stvarnošću pri čemu generira novu mržnju za generacije koje dolaze. Ono što je paradoks jeste da sva naša šutnja i nereagiranje na njihove laži i izmišotine tj. ono što mi i sav normalan Zapadni svijet doživljavamo smiješnim i redikulno zabavnim, u biti služi tim lažima i propagandistima kao supervodič i potvrda njihovih teza. Vremenom se nameću nove vrijednosti i nova povijest, a svatko tko ih počne opovrgavati izvrće se prijetnjama sudskog progona uz nezaobilaznu medijsku paljbu i dehumaniziranje.
Na djelu je medijska rekonstrukcija poželjne, izmišljene povijesti u jednom velikom spektaklu političkog mita. Iako mit i nove uloge potomaka onih prijašnjih ljudi moralno ne iskupljuju, ipak stvaraju privid da ih razrješuje teškog bremena sramote i još težeg bremena učinjenog zla prema bivšim sunarodnjacima. Da bi se mit ustalio među ciljanom publikom, mora se poništiti anatomska vjerodostojnost povijesnih činjenica. Opasnost leži u patološkoj reaktualizaciji zločina i zločinačkog doba kao poželjnoga i uspješnoga razdoblja gdje se otimanje hrvatske i srpske djece, prislini rad kršćana (kuluk), otimanje imovine, javni spektakli ubijanja Hrvata i Srba (nabijanje na kolac), poturčivanje, silovanje hrvatskih i srpskih supruga predstavlja kao benigno romantično razdoblje cvata bosanskog prostora sa „milim i dragim“ Turcima. Sudjelovanje kolaboracionista u svim ovim radnjama se istodobno i ignorira ali i s druge strane apsurdno predstavlja kao dokaz superironosti, odnosno begovskog načina života koji je eto na kratko prekinut u dvadesetom stoljeću ali bi se morao povratiti u dvadesetprvom! Naravno plašt za dominaciju jeste građanska država i politika jedan čovjek jedan glas.
Na djelu je paradoksalni proces obrata - reverzibilnost krvnika u žrtvu uz difrakciju i disoluciju i teoretske odgovornosti za bilo koji zločin. Medijski se supstituira četiri stoljeća zločina i gadosti za pretrpljene vojne poraze iz zadnjeg rata, a u velikom uprizorenju halucinacije (nevine) kolektivne žrtve. U tom obredu prozirnosti u kojem akteri prebivaju u bestidnosti, ogoljava se sva prljavština, zle namjere i pretenzije jedne izvještačene sredine lažnog imena i prezimena! To je ta sarajevska maternica dezinformacija u koju se umjetno, poput začešća in vitro, unose lažne i pogrešne informacije, a rađaju “prihvatljive i istinite činjenice“!
Piše dr.sc. Robert Kolobara