Ko dosada nije znao, od utorka uveče po bosanskom vremenu zna za blamažu srpskih i hrvatskih predstavnika na okruglom stolu koji je online organiziralo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija na inicijativu ruskog ambasadora, a povodom 25 godina od potpisivanja dejtonskog mira, koji je zaustavio veliko ratno krvoproliće u Bosni i Hercegovini. Potpuno su razotkriveni Milorad Dodik i Dragan Čović. Za prvog se odavno znalo, a drugi se prikriveno, a sada i otvoreno, prokazao kao kočničar evropskog voza, za koji je stalno isticao da će Hrvati biti predvodnici BiH na njenom putu u Bruxelles.
Dodik je odavno razotkrio svoje lice
Dakle, ovdje se neću baviti njihovim dramatičnim govorima kojim su obojica očigledno htjela izboksovati svoja dugogodišnja potraživanja od BiH koja su dobro poznata od devedesetih godina prošlog vijeka i kojih se nikada zapravo nisu ni odrekli. Ipak, ima neke historijske pravde kada i najveći ratni huškači, kočničari i političke nakaze, koji znaju svijet obmanjivati svojim lažima i lijepim riječima, napokon budu prepoznati i potom odbačeni u blato povijesti. Slučaj Slobodana Miloševića je ilustrativan. Što se tiče Milorada Dodika, tu nema nikakvih nepoznanica. “Operiran” od bilo kakve mudrosti, on je već odavno razotkrio svoje lice, predstavio se kao bahat i sirov političar, koji se u međunarodnoj retorici koristi istim sredstvima kao u Republici Srpskoj, kada politikom jednoumlja pokušava poraziti one koji ne dijele njegova razmišljanja i politička viđenja.
Dragan Čović je, pak, mnogo mudriji političar, ali je, kao i Dodik, sada i definitivno protumačen u svjetskim centrima političke moći. Neviđenom drekom protiv visokog predstavnika dr. Valentina Inzka oni su, zapravo, vrlo vjerovatno sada iznudili definitivan odgovor međunarodne zajednice o njenim perspektivama u BiH. Sada, nakon blamaže, kojoj su doprinijeli Dodik i Čović, potpuno je jasno da je prisustvo stranaca u Bosni i Hercegovini ne samo potrebno već i neophodno. Više je nego sigurno da će OHR još dugo ostati u Bosni i Hercegovini bez obzira na želje Dodika i Čovića, a ono što se dogodilo uoči Dana državnosti BiH, to sada definitivno i potvrđuje. Dodik je, dakako, morao znati da sa predstavnicima Sjedinjenih Američkih Država i zapadnoevropskih zemalja koje stoje iza mirovnog rješenja u BiH ne može tako osiono, pa i primitivno razgovarati, kao ni Dragan Čović, kome je davno rečeno da prestane ucjenjivati bosanskohercegovačke partnere, kao ni da stranci ne mogu vječno čekati. Retoričko zalaganje za evropski put, a pritom uporno odbijanje da se promijene imena ulica u Mostaru kojima se veličaju ustaški krvoloci, svakako ne govori o njegovoj iskrenosti. Ili, pak, na srpskoj strani gdje presuđeni ratni zločinci, kao Radovan Karadžić naprimjer, još aktivno igraju svoje uloge u BiH, jer je uz Dodikovo znanje i podršku istaknuta tabla na Studentski dom na Palama sa Karadžićevim imenom, što jasno govori o njegovoj namjeri “obrade” mlade generacije mržnjom. Zatim, poricanje genocida u Srebrenici i sva ostala šovinistička retorika, njegov napad na strane sudije u Ustavnom sudu BiH, za što ima podršku Dragana Čovića, ili Dodikovo stalno negiranje države BiH, čiji je trenutni predsjedavajući Predsjedništva i od koje mirno uzima platu, a govori kako niko ne može spriječiti integraciju Srbije i manjeg bh. entiteta. Nešto najgore što se moglo čuti je brutalan napad na bivšeg visokog predstavnika pokojnog Paddyja Ashdowna, koji je upozoravao još prije nekoliko godina na ovakav scenario u BiH. Njega, kao i sve aktere ove priče lično sam poznavao i s njima vodio razgovore o perspektivama BiH.
U situaciji poraza na lokalnim izborima u Banjoj Luci i Bijeljini Dodik se očigledno želio predstaviti (budućim biračima) kao političar koji ima hrabrosti cijelom svijetu očitavati lekciju iz srbovanja i tako se nametnuti kao jedini istinski predstavnik srpskog naroda. On je u tom doživljaju zaboravio na to da stranci nisu preplašeni građani manjeg bh. entiteta. Uostalom, odmah je imao priliku čuti reakcije zapadnih diplomata koji su bili naprosto šokirani njegovom komunikacijom.
Batina je izašla iz raja, hoće li je Inzko upotrijebiti?
Što se tiče Valentina Inzka, mislim da će on sigurno upotrijebiti bonske ovlasti od kojih je zazirao sve vrijeme od imenovanja za visokog predstavnika. On je zapravo morao već davno nametnuti odluku o državnoj imovini, a ukoliko ne dođe do promjene stavova, sigurno će donijeti zakon o zabrani negiranja genocida u BiH. Kažu da je batina iz raja izašla i ona će, sudeći po razvoju situacije, biti i upotrijebljena tako da Valentin Inzko, bez obzira na to kada otišao, neće ipak napustiti poziciju visokog predstavnika bez izricanja ove “odgojne” mjere. Klasično pravilo upotrebe mrkve i batine, dakle, vrlo vjerovatno će biti i upotrijebljeno. Inzko koji je stalno popuštao i čekao da se Dodik “spametuje”, vrlo vjerovatno je napravio grešku otežući primjenu radikalnih zahvata, što je davalo krila i Dodiku (i Čoviću) u detroniziranju Bosne i Hercegovine. Ovo je shvatano kao Inzkova slabost, što je u Dodikovim online optužbama najbolje osjetio na svojoj koži sam visoki predstavnik. Mrkva za koju se tako istrajno zalagao Valentin Inzko očito nije dala nikakve rezultate, pa je došlo vrijeme za upotrebu sankcija koje su se pokazale kao djelotvorna opcija i u Bosni i Hercegovini ranije, ali i u drugim dijelovima svijeta. Ovome ide naruku i ustoličavanje nove američke administracije, koja će sasvim sigurno igrati mnogo snažniju i konstruktivniju ulogu od prethodne, a mjere koje po svoj prilici tempira dr. Inzko treba očekivati već od februara kada nova američka administracija predsjednika Joea Bidena zasjedne u Washingtonu. Milorad Dodik već ima zabranu ulaska u SAD, a vrlo vjerovatno će se susresti sa sličnom mjerom u zemljama Evropske unije. U takvoj situaciji postavlja se pitanja kome je potreban takav političar koji ne može ići nigdje osim u Rusiju i Kinu. Ovo jesu važne zemlje, ali ipak nedovoljne za izgrađivanje snažne vanjskopolitičke pozicije jednog političara.
Šta treba očekivati od rijetkih zemalja bliskih Miloradu Dodiku, a prije svega Rusije u koju se on uzda? Najprije, Rusija se dosada pokazala kao jednostrano zainteresirana strana u Bosni i Hercegovini koja snažno podupire Srbe i zalaže se za odlazak OHR-a iz Bosne i Hercegovine. Bez obzira na pojačan interes Moskve za Balkan, što se vidi iz ranijih događaja u Srbiji, Sjevernoj Makedoniji i Crnoj Gori, njen uticaj nije ipak od presudne važnosti. Čak ni u Srbiji, iako se tamo zaklinju u ljubav prema Rusiji, koju je Moskva kroz historiju znala iznevjeriti. Kina koja ima obazriviju politiku u BiH, također neće pretjerano “galamiti”, jer će ona morati da vodi računa o svojim interesima i problemu koji već duže vrijeme ima sa američkom administracijom oko pametnih telefona. Ovoga puta Valentin Inzko će ići na radikalnije rješenje, bez obzira na rusko drugačije gledanje na “rješenje” bosanskohercegovačke krize u koje su se pouzdavali Dodik, ali i Čović. Jednostavno, došlo je vrijeme za pospremanje i novu politiku, što traži većina ljudi u Bosni i Hercegovini, koji su već dugo iscrpljeni korupcionaškim i inim skandalima i preumorni od bahate i sirove politike nacionalističkih političara kojoj se ne vidi kraj.
(Autor je direktor Arhiva FBiH, nekadašnji savjetnik Alije Izetbegovića u Predsjedništvu BiH)