Kako protekla dva dana cijelo Oraško Posavlje bruji o „Posavki na biciklu“ vjerujem da ste u samom uvodu prozreli čime će se baviti ova kolumna.
Nisam vidio uživo „Posavku na biciklu“ na dan kada je skulptura postavljena. Nisam ni sutradan nazočio svečanom otkrivanju skulpture jer nisam u HDZ-u. Valjda nitko drugi osim natjeranog članstva nije ni bio na otvaranju. I nije, jer za Posavce može biti samo uvreda da nam ovakvi kao Borjana Krišto otkrivaju spomenike i to spomenike koji simboliziraju Posavinu ili bi barem trebali simbolizirati Posavinu. Bili su Posavljaci... Oni koji su morali biti i oni koji su radi osobnih probitaka i šićara časno svoje posavsko ime preimenovali u posavljačko. Morali su i to, jer im je nametnuto da izgube svoj identitet jednako onako kako ga gube sa ovakvom skulpturom i cirkusom koji Posavinom još odjekuje zbog prpošne biciklistkinje koja očito odlazi iz Orašja.
Ali sam specijalno danas otišao do kružnog u Orašje da vidim tu ljepotu. Promatrajući je umalo nisam izazvao prometnu nezgodu... A sama ta činjenica bila mi je dovoljna motivacija da napišem ovaj tekst.
Umjetnost ili skupa politička odluka
Moram odmah riješiti dilemu o umjetničkoj vrijednosti same skulpture, jer brojna su previranja na društvenim mrežama da li je skulptura lijepa (na umjetničkoj razini) ili je antipod od lijepoga.
Danas se sve mjeri u novcu pa tako (nažalost) i umjetnost. A informacija koja kola u javnosti govori da je umjetnina zvana „Posavka na biciklu“ plaćena 32.000 KM.
Malo je reći da posavska javnost „vrišti“ na ovu cijenu. Jer 32.000 KM s jedne strane vage nasuprot sebe mora imati zaista vrijedno umjetničko djelo. Ne želeći umanjiti umjetničko umijeće našeg Posavca, autora skulpture, akademskog kipara Ante Jurkića, prevladava mišljenje da se netko sa ovom narudžbom zaigrao. Danas se na tržištu Augustinčić prodaje za neusporedivo manje iznose. Doduše, neprimjereno je uspoređivati različite skulpture različitih autora, ali se mora reći da je jedan Antun Augustinčić. Njegov imenjak, a naš Posavac zacijelo nema Augustinčićevu reputaciju, ali se proslavio „štancanjem“ Tuđmanovih bisti koje po narudžbi pravi „preko noći“.
Prisjetimo se plejade čuvenih hrvatskih kipara i umjetnika, osim već spomenutog Augustinčića debelog traga u hrvatskom kiparstvu su ostavili: Ružić, Korkut, Kožarić, Meštrović, Barišić, Bakić... i da ih više ne nabrajam.
Da su oni svoje umjetnine prodavali po ovakvim cijenama kao što je koštala prsata Posavka bili bi poznatiji nego danas Ronaldo ili Messi jer bi s obzirom na svoj stvaralački opus dosegli kapital veći od transfera Neymara u PSG.
A ipak nisu. Mnogi od njih su „vrijedni toliko malo“ da ih nitko ne dovodi u vezu sa dobro zarađenim novcima od umjetnosti kojom se bave. Istina i njihovi eksponati su znali postići zapaženu cijenu, ali iskeširan novac za „Posavku na biciklu“ stavlja ih u daleko nižu ravan, a oni to definitivno nisu.
Lako je moguće da je sam Jurkić s Posavkom prošao dosta kraćih rukava i da je kajmak pokupio netko drugi. Računaju valjda kako je lako s Posavcima, što oni znaju što je umjetnost i koliko vrijedi jedna skulptura od lijevanog fiberglassa.
Iskreno, „Posavka na biciklu“, iz umjetničke vizure, prilično dobro je urađena. Vidi se da je autor bio nadahnut. Možda mu je ovo ponajbolji umjetnički rad. Možda ga je inspirirala ljubav prema rodnoj Posavini. Doduše voli on i Tuđmana. Posebno u bronci, ali ni jedna njegova skulptura prvog hrvatskog predsjednika nije na toj umjetničkoj razini kao što je „Posavka na biciklu“ što se da uočiti promatrajući vješto izvajane obline prsate Posavke. Možda umjetnik klešući Tuđmana nije imao umjetničku slobodu izražaja kao što ju je imao kod razuzdane Posavke pa mu neke Tuđmanove skulpture više podsjećaju na nekadašnjeg američkog predsjednika (1901. - 1909.) Theodora Roosevelta (Vladimir Šeks 2007.). Valjda se sve radi po narudžbi što umjetniku ne bi trebala biti otežavajuća okolnost.
Toliko o umjetnosti, Jurkiću i svim konotacijama vezano za umjetničku ljepotu „Posavke na biciklu“ koja je još uvijek tema broj jedan na Facebooku u Posavini ili barem u Orašju.
Današnja Posavka ili ona iz 80-tih prošlog stoljeća
Sada da malo proanaliziramo drugu stranu medalje, onu o kojoj se puno više govori nego o umjetničkoj vrijednosti same skulpture, jer ionako ona većini diskutanata i nije toliko zanimljiva.
Čitavih 32.000 KM za kulturno uzdizanja Posavaca nije puno. Pogotovo kada se zna da je taj iznos uštipnut iz proračuna koji teži 40.000.000,00 KM. Predstavlja li „Posavka na biciklu“ kulturnu nadgradnju i opravdava li uložena sredstva? I da li se baš svaka marka namijenjena kulturi morala utrošiti na kružni tok, odnosno njegov središnji dio koji je od sada u oličenju „Posavke na biciklu“?
Prije svega izbor lokacije za postavljanje skulpture je totalni promašaj. U svakom smislu. Frekventna prometnica i sam kružni tok od vozača zahtjeva iznimnu koncentraciju. Ionako na oraškim kružnim tokovima pojedinci ulijeću kao kamikaze ne poštujući prometno pravilo kružnog toka. Onakva izazovna skulptura svojim poprsjem i zadignutom suknjom odvlači pažnju znatiželjnih vozača i prometne nezgode zbog Posavke ne mogu biti isključene. Budimo realni, daleko je to od golotinje i amoralnog izgleda, ali je jednako daleko od osobe koju bi ta skulptura valjda trebala predstavljati. Naručitelj skulpture, Vlada ŽP, kojoj uzgred to nije u „opisu posla“ objašnjava simboliku Posavke na biciklu: „Figura simbolizira vječni krug što ga okreće posavska žena lagano okrećući pedale, biciklom odlazi u crkvu, kupovinu, na njivu i na svadbu“ (zupanijaposavka.ba).
Uljepšavanje gradova postavljanjem fontana, spomenika, skulptura i inih umjetničkih uradaka iz djelokruga su općinskih i gradskih uprava, a nikako nisu u nadležnosti kantonalnih vlada. Pogotovo ne u slučaju „Posavke na biciklu“ koja ima izrazito lokalni karakter.
Pa ako uđemo u analizu izgleda posavske žene onda također dolazimo do zaključka da je prikazana Posavka težak promašaj.
Nijedna Posavka nije mogla poslužiti kao model ovoj skulpturi. Prikazan lik ima određena obilježja današnje Posavke. Prije svega dijelovi modnog izražaja. Ali takve već dugo ne koriste bicikl kao prijevozno sredstvo... Pripijena majica koja ističe velike grudi (neki čak smatraju da joj je dekolte pretjerano otvoren te da se na skulpturi vidi puno više nego bi trebalo), obuća koja odudara od tradicionalne obuće kakvu inače viđamo na Posavkama koje voze bicikl, pa sve do neuobičajeno kratke suknje uz široke bokove koji aludiraju na pozamašnu stražnjicu svakako nisu elementi Posavke koja se može vidjeti na biciklu.
Već dugo vremena na posavskim ulicama i sokacima (oraškog kraja) mogli smo na biciklu vidjeti samo starije žene . Vidno starije nego je prikazana ova na skulpturi. A te starije žene su naše majke, rjeđe bake. One kudikamo imaju drukčije držanje. Moglo ih se vidjeti (mada danas daleko rjeđe) kako na biciklu idu u Orašje, na groblje, u njivu, na misu. I u svim prilikama uz njih na biciklima se mogu vidjeti rekviziti bez kojih se Posavke nigdje ne kreću na svojim biciklima. Ili je to motika, ceker, misna krpa ili što drugo jer Posavka svaki put ide negdje s namjerom. S poslom... I u tu svrhu sa sobom nosi rekvizite ili pomagala koja će joj trebati.
Ova Posavka koju vidimo u središtu kružnog toka osim izgleda i držanja zavodljive žene kao svoje rekvizite ističe razodjenute velike grudi i izbačeno bedro kao nekakve simbole promiskuitetne žene koja ide u nekakvu ljubavnu avanturu (neki od komentara).
Nećemo se praviti fini i tvrditi da nemamo i takvih Posavki. Dapače, imamo ih i čak što više slobodni smo ustvrditi kako nema boljih žena od naših Posavki, ali prikazana žena na biciklu nikako nije primjer prosječne Posavke, majke, koja simbolizira današnju posavsku ženu.
Nigdje se ne spominje da je riječ o Posavki iz sedamdesetih ili osamdesetih godina prošlog stoljeća. Ovakve se u to vrijeme nisu ni mogle vidjeti na našim ulicama. A ne može biti ni današnja žena iz Posavine jer današnjim sredovječnim ženama, a posebno onim mlađim bicikl kao prijevozno sredstvo ne pristaje, jer su današnje Posavke moderne žene, modno osviještene koje prate modne trendove i žive modernim načinom života pa tako i po pitanju odijevanja. A to znači da je današnjoj Posavki automobil glavno prijevozno sredstvo, a ne bicikl koji se često koristio u prošlom stoljeću. Gore opisana dama pak ne pripada ovom vremenu što znači da je Vlada Županije Posavske sa ovom skulpturom pogodila k'o prstom u drek.
Ako ništa Vlada je mogla „skenirati“ svoje tajnice i ostalo žensko osoblje u zgradi Vlade ŽP. Sve su to Posavke, a ni jedna ne liči na posavsku ženu kakvom je skulptura prikazuje.
Što onda skulptura simbolizira? Današnju ženu preodjenutu u maškare? Zamaskiranu Posavku pripremljenu za pokladni karneval?
Ma ne simbolizira ništa. Težak promašaj i veliki autogol posavskoj Vladi. Otuda i brojne kritike građana Oraškog Posavlja.
Posavka na biciklu, putokaz mladima
Nastranu možebitna politička poruka koja prikazuje „današnju“ (današnja ili nekadašnja nemoguće je definirati) ženu koja odlazi iz Orašja. Previše koincidencije... Moguće. Ali u svakom slučaju neprimjereno. Narod to osjeća. Osjeća kao šamar na ovu trenutačnu krizu i pošast iseljavanja. Kao da netko napušta svoj zavičaj s osmjehom na licu. Još samo narodu treba nekakav spomenik koji će ga podsjećati na iseljavanja, na odlazak.
Skulpturi definitivno nije mjesto na kružnom toku. I to baš na onom na izlazu iz Orašja (s obzirom da je lik okrenut prema izlazu). I zbog prometne nekulture, jer nigdje na kružnim tokovima ne postavljaju skulpture ovakve vrste. Već je rečeno da skulptura odvlači pozornost vozača i može biti prijetnja ugroze sigurnosti sudionika u prometu.
Ako je već morala biti postavljena na kružnom toku onda je to daleko primjerenije na ulazu u Orašje iz smjera Ugljare. Tada bi izgledalo kao da mlada Posavka dolazi u Orašje, a ne da „bježi“ iz njega kao da ide u kakav zijan ili pečalbu ovisno što se komu mota po glavi.
Ima se, „more“ se!
Na kraju moram zaključiti da bi sve gore rečene argumente bacio u vodu da ovaj oraški spomenik malograđanštini, neukusu i iskrivljenju posavske realnosti nije košta 32.000 KM.
Vlada je u ovo moralno i kulturološko ruglo ulupala znatno više sredstava nego je izdvojila recimo za razvoj turizma u ŽP (20.000) ili pak za sufinanciranje osnovnog i srednjeg obrazovanja djece s posebnim potrebama (15.000) ili za povratak raseljenih osoba (15.000) ili za djecu s posebnim potrebama (od 10.000 – 25.000). (izvor: proračun ŽP za 2017. god.)
Ako bi dalje išli u dublju analitiku rashodovne strane proračuna tek bi vidjeli koliko je Vlada izdvojila za druge važne i nasušno potrebnije izdatke i rashode. Daleko manje nego je to velebna sramota u oličenju „Posavke na biciklu“.
Pitamo se: Čemu to? Zašto to treba našoj Vladi? Je li vidjela žaba da se konji potkivaju pa i ona digla nogu? Ili je skulptura možda izraz dobrovoljnog moranja po nalogu „više sile“?
Da nisu možda slučajno sredstva za dječji doplatak za mjesec svibanj, koja nikada nisu isplaćena djeci (u kontekstu ove priče o Posavskim ženama i majkama), završila (dijelom) na kružnom toku u Orašju.
Zapita li se tko iz Vlade Županije Posavske (puni naziv, ne slučajno) koliko se „Posavka na biciklu“ dojmila stanovnicima općina Odžak i Domaljevac. Hoće li Vlada ŽP biti dosljedna svojim troškali manirima pa da jedan sličan spomenik osvane i u Odžaku pa makar i na izlazu iz Odžaka ma što to značilo i kako Odžačani režali na njega?
Iako je Domaljevac najnerazvijenija općina u Županiji, kojoj realno treba najviše potpore, sigurni smo da sličan film tamo nećemo gledati, jer domaljevački HDZ je preslab da bi svom Domaljevcu osigurao skulpturu recimo jednog frankfurtskog gastarbajtera kojem cijeli Domaljevac treba biti zahvalan jer zapošljava više Domaljevčana nego ih je zaposlilo cijelo gospodarstvo Županije Posavske.
Nema toga tko neće iz Vlade ovaj tekst pročitati 3 puta. I to neće promijeniti na stvari. Pogotovo će biti drčni i sujetni. Njihov ego im neće dozvoliti da spasu što se spasiti može. Već ulupane novce nitko ne povrati. Ali ruglo vlastitog identiteta moglo bi se sakriti od očiju silnih prolaznika koji svakodnevno kruže oraškim kružnim tokom. Od sada i po krug više. Negdje ispred zgrade Vlade bilo bi primjerenije postaviti skulpturu Posavke. A onda nakon par godina kada joj desna dojka zasjaji kao na spomeniku Juliji u Veroni znat ćemo da Posavka nekome i u Orašju donosi sreću.
Autor: Dean Rant | e-Posavina.com