“Pada li cijela ‘operacija Piramida’? Nema materijalnih dokaza, iza svega stoji prevarant iz Visokog!”, najavljuje gromoglasni novinski naslov, i ja sam se, jasno, odmah razbudio čuti tko se to u bosanskohercegovačkim novinama usudio hrabro ustvrditi kako nema u Visokom nikakve Bosanske piramide Sunca, da nema za to nikakvih materijalnih dokaza, i da iza cijele arheološke senzacije stoji, kako ono, “prevarant iz Visokog”.
Sita Ahmić, da skratim, zove se ta hrabra zviždačica, inače rođena sestra poznatog MMA borca Ajlina Ahmića. Naravno da je onda Ajlin Ahmić nedavno uhapšen zbog iznude, u operaciji MUP-a Federacije BiH kodnog naziva “Piramida”, naravno da njegova sestra sada u medijima tvrdi kako za Ajlinovu krivnju nema nikakvih materijalnih dokaza, i naravno da mu je policijsku “akciju Piramida” prevarom smjestio stanoviti Asim Serdarić, vlasnik benzinske pumpe u Visokom, odnosno – kako kaže sestra Sita - “prevarant iz Visokog”.
Ponekad, eto, valja novine ipak čitati dalje od naslova, glasila bi pouka ove zgodne priče. “Operacija Piramida” - ili barem ona na koju smo odmah pomislili i vi i ja – gromoglasno bi, naime, propala tek kad bi se ustvrdilo da piramide u Visokom zaista postoje. To je, u najkraćemu, temeljna razlika između bosanske kriminalistike i bosanske arheologije: nikoga u Bosni i Hercegovini visočke piramide ne bi zanimale kad bi kojim čudesnim slučajem za njih postojali nepobitni materijalni dokazi.
Onog trenutka kad bi “Indiana Jones iz Visokog” predstavio senzacionalno otkriće savršeno očuvane mumije atlantidskog faraona, vrhunski osušenog mesa i izvanredno štavljene kože, i njegovu oporuku dešifriranu iz visokofrekventnih kozmičkih zračenja Piramide sunca, istog časa kad bi najveći svjetski arheološki i astrofizički autoriteti nemoćno sliježući ramenima priznali njihovu autentičnost, Bosansku piramidu sunca - najstariju svjetsku piramidu i kozmički energetski repetitor – prekrili bi gusti zaborav, mahovina, korov, šuma, plastične kese i stari frižideri.
Teško je to objasniti nekome tko ne razumije kanone bosanskohercegovačke znanosti, arheologije i zaštite spomenika. Pokušat ću na primjeru Kozograda, mitskog grada na nepristupačnim, šumovitim obroncima Zec planine iznad Fojnice. Kozograd, ili Kazao, bio je utvrđeni srednjovjekovni grad u kojemu je, kažu, povremeno stolovao i bosanski kralj Tomaš, a najpoznatiji je kao ljetnikovac posljednje bosanske kraljice Katarine, iz kojega je, prema legendi, pred Turcima pobjegla u Rim.
O srednjovjekovnom Kozogradu postoje u dubrovačkim arhivima brojni dokumenti i zapisi, ali - što je još važnije - i materijalni dokazi: zidine, kule, bunari i gomila pronađenih arheoloških artefakata, što svjedoče o slavnoj prošlosti legendarnog Kozograda. Ukratko, Kozograd zaista postoji, Kozograda - ne znam kako bih to drugačije rekao - ima.
Eno ga i dan-danas tamo, na nepristupačnim, šumovitim obroncima Zec planine iznad Fojnice, gdje se njegovi bedemi i kule dostojanstveno raspadaju prekriveni gustim zaboravom, mahovinom, korovom, šumom, plastičnim kesama i starim frižiderima.
Da ga slučajno nema, pa da kakav Indiana Jones iz Fojnice iznese smjelu teoriju kako je na planini iznad grada postojao cijeli jedan veličanstveni grad sa zidinama, kulama i vodovodom - dokaz da je u Fojnici prije šest-sedam stotina godina postojala izvanredno tehnološki napredna civilizacija, najvjerojatnije djelo vanzemaljske inteligencije – već bi rudari i srednjoškolci hrlili na radne akcije krčeći Zec planinu i raščišćavajući njene obronke, a kantonalni i federalni ministri natjecali bi se tko će prije iz budžeta dati podršku projektu Arheološkog parka Bosanska planina kraljeva.
Problem je, međutim, što Kozograda ima, što stoji i postoji vidljiv golim okom i opipljiv golom rukom, bez termičkih kamera, elektromagnetskih mjerenja i horoskopskih tablica. Teško je, rekoh, objasniti nekome tko ne razumije ovdašnje kanone struke, ali ta stvar - to da nešto nije fantastična alternativno-arheološka teorija, već ga jednostavno ima i fizički postoji, a pritom nije vanzemaljska Atlantida, nego su ga pouzdano i dokumentirano svojim rukama gradili Bosanci i Hercegovci - kosi se, naime, sa svakim pojedinačnim načelom i interesom bosanskohercegovačke znanosti, arheologije i zaštite spomenika.
Ne pomaže tužnoj sudbini Kozograda ni to što su, za razliku od Piramide sunca, iznimno snažna zračenja ovdje egzaktno dokazana, a elektromagnetski valovi otkriveni, izmjereni i dokumentirani strogim znanstvenim metodama, pa ni to što tajanstvene signale koji se u drevnom Kozogradu demoduliraju i reemitiraju može registrirati svaki Fojničanin koji u kući ima televizor: u mitskom Kozogradu, naime, čak i odašiljač zagonetnih zračenja i signala zaista fizički postoji – golemi televizijski repetitor BHRT-a postavljen posred srednjovjekovne kozogradske kule.
Da nekome, recimo, padne na pamet televizijski odašiljač postaviti na visočku Piramidu sunca, stolni grad atlantidskih kraljeva i astronauta, ustala bi cijela Bosna i Hercegovina, neobično senzibilizirana za vanzemaljsku spomeničku baštinu – ne bi Zemaljski muzej u Sarajevu jedva preživljavao da je bilo pameti, pa da je pretvoren u Vanzemaljski muzej, s kamenim kuglama i kozmičkim repetitorima – dok televizijski repetitor točno na kuli posljednje bosanske kraljice iz nekog razloga nikoga u cijeloj Bosni pretjerano ne sekira.
Jedini razlog zbog kojega Bosna i Hercegovina ne mari za svoju, bosanskohercegovačku kulturnu i spomeničku baštinu, nema drugog objašnjenja, jest to što za nju ima materijalnih dokaza, što fizički postoji i – rekao sam vam da je teško objasniti – što je bosanskohercegovačka. U strogo znanstvenom smislu, čvršćeg dokaza da u Bosni i Hercegovini zaista žive vanzemaljci još nije bilo.
To pak što u BiH više nema i vanzemaljske inteligencije, to je, jebiga, zato što je inteligencija uglavnom otišla van zemlje.
Piše: Boris DEŽULOVIĆ