Solidarnosti sa žrtvama, kao i osude terorističkih napada, ovih dana nikada nije dosta. Jer, sve to poziva i na oprez, mobilizira našu razboritost, suočavajući nas dramatično -- s nezivjesnošću našeg sutra. Strah se doista uvukao u ljude, dovoljno je bilo vidjeti ulice Istanbula poslje prošlonedjeljnih napada, iako niko od nas, bar ovdje u New Yorku ne želi da se preda. Dobro je što smo bar u tome, toliko puta do sada pobjedili teroriste raznih fela.
Jedno je međutim sigurno – sada kada je ovaj brutalni horor, koji je od Orijenta do Zapada, inače - pobio najviše muslimana i to pod etiketom “islamskog terorizma” – zaprijetio Evropi i svima nama – ovoj generaciji muslimana preostaje da potroši svo svoje vrijeme učeći sebe i svijet o onome što bi islam stvarno trebao biti.
I, šta je bio, prije nego što su ga kidnapovali apokaliptični jahači.
Neizbježne lekcije
Ne trebaju se muslimani više pravdati, ili izvinjavati kao desetina djece - bespomoćnih izbjeglica iz Sirije, koji su, kod grčko-makedonske granice, uzdizali transparente na kojem je pisalo “Izvinite za Brussels”.
Uz sve one tragične prizore iz Brusselsa, bilo je tužno gledati tu bespomoćnu dječicu u Idomeniju, zarobljenu u evropskom “skladištu duša”-- kako se svojim majušnim tjelima izvijaju da pokažu svijetu, da oni nisu teroristi; da su etikete kojim se u ovakvim prilikama služe političari od Donalda Trumpa u Americi do Marie Le Pen u Evropi nepravedne i netačne. Ali, svijetom nažalost vladaju predožbe. Posebno one medijske.
Zato muslimani moraju sami sebi pomoći, učeći nove lekcije o sebi samima i svjetu oko sebe. Na pravi način!
Bez obzira što će neko opet reći – kako ovi nad kojima se zgražamo u Brusselsu zapravo nisu “muslimani”, džaba! Istinski muslimani moraju početi učiti drugčije nego što su do sada “učili” svoju djecu prešučujući im svu istinu. Slijedi vrijeme odrastanja, bez ambivalentonsti ili nejasnoća. No, prije toga, naravno, njima kao roditeljima neke stvari moraju biti potpuno jasne.
Jer, jeziva je to slika kada kamere na brusselskom aerodomu ulove trenutak kako trojica mladića, starih vjerovatno -- izmedju 20 i 30 godina – dakle, na početku svog života -- odlaze “mirno” u smrt, u koju će sa sobom povesti i desetine novih nevinih žrtava!?
Šta li, ako uopće išta ti izbezumljeni mladići ispranog mozga -- razmišljaju dok guraju kolica puna eksploziva u “putnim torbama”, ispred sebe, što su zabilježile sigurnosne kamere?
No, važnije pitanje od toga je – šta li su razmišljali, šta su, i jesu li, uopće išta govorili, ili su pribjegli - nemoralnoj šutnji i, čemu su ih učili njihovi roditelji?
I, od kada su ti mladići, bez roditeljskog i društvenog nadzora?
Sada je valjda jasno ono što smo imali prilike slušati na antiterorističkim seminarima u Washingtonu, kako se bitka za ljudsku dušu prvo dobija u roditeljskom domu. A tek onda, naravno, u školama ili na poslu.
Tu je i neminovno pitanje – kakve su to “bogomolje” – džamije ili mesžidi (možda paradžemati) kroz koje su ove ubojice prošle, ako uopće jesu?
Moramo doći do istine, jer jedino istina oslobadja: kakav je to ambijent bio? Možda pun iracionalnih rituala, uz mnogo manje trezvenih, prosvjetljenih objašnjenja -- o svijetu, koji pripada svima, a ne samo “muslimanima”, pa je njihovo regrutovanje postalo tragična mogućnost. Možda upravo na nekom takvom mjestu?
Doista, muslimani moraju početi učiti iz početka!
Mjesta na kojima budu učili te lekcije – od vlastite porodice do regularnih ustanova i džemata – moraju biti kristalno jasna oko toga - šta je dobro a šta zlo. Ne može se više živjeti ambivalentno, u prošlosti, posebno ne u vremenu u kojem je tehnologija ovladala našim životima. Zato porodica i jeste najvažniji nukleus za ispravno životno očitovanje.
Prva lekcija: Ništa, ama baš ništa ne opravdava terorizam!
Terorizam je najveće zlo, gore od prirodne nepogode, jer podmuklo napada svoje žrtve – bez najave i iz potaje; od njega se ne može pobječi kao od oluje. Terorizam je najgora manifestacija ekstremnog nasilja koja nanosi razaranja i sije strah medju ljudima i nije prihvatljiv u bilo kom slučaju!
Druga lekcija: Život je svetinja, svoj i tudji jednako. Nema takvog žrtvovanja koji bi bio opravdanje za pogibiju nevinih ljudi. Kamikaze moraju ostati u muzejima u kojima učimo i o tamnoj strani čovječanstva.
Treća lekcija: Vjera u jednog Boga, jeste upravo to, ko to želi -- vjera u jednog Boga. Nema tu “našeg” i “vašeg” Boga, jer on pripada svim ljudima podjednako.
To nije vjerovanje u religiju, da ne govorimo o kultu, sekti, ili opskurnim tumačenjem kojim se dokidaju ljudska prava i slobode. Nažalost, zakržljale u svojoj vlastoljubivosti, institucionalno – religije, ponegdje i sve više podsječaju na kartele u kojima interesi postaju važniji od ideala. O tome trebaju učiti svi, a ne samo muslimani.
Znanje i pravo iznad svega
Vjerovanje je važno i kao individualni čin, a ne kako se sada (ponegdje) ponajviše insistira -- kolektivno iskustvo, u kojem se još podmeće i tuđa kultura, od saudijske do, recimo, beduinske. Ali, i bilo koja druga totalitarna kultura – na mjestima gdje bi odavno trebala cvjetati i islamska demokratija, a ne ono što se danas naziva “islamski terorizam”.
Muslimanski lideri i njihovi podanici, i svi ti “vjernici” koji su se pretvorili u inertne sljedbenike – i sami su krivi za svoje stanje.
Zato muslimani moraju svoju djecu, opet učiti -- da vjeruju u znanje! U Dekartov sistem, koji počiva na arapskim brojkama, po kojima će iskalkulisati i prvo čovjekovo sletanje na Mars, u ovom, 21. Stoljeću.
Oni, svoju djecu, moraju učiti da vjeruju u pravo! Ono, koje na osnovu Hamurabijevog zakona, jednako kao i Rimskog prava drži svijet na okupu i još ga spašava da ne potone u zakone džungle.
Oni moraju svoju djecu naučiti i da budu slobodni ljudi – upravo uz pomoć znanja i prava, bez slijepog vjerovanja u atavizam i odanost nekom “velikom vođi”, kome se dive i zbog njegovih zlatnih palača!?
Tek kad se tako isprave – onda će moći govoriti kredibilno o svjetskim nepravdama, koje su uzroci stradanja velikog djela čovječanstva, pa tako i muslimana. Ali, zato moraju početi suosječati sa onima prema kojima plitkoumno, kao otrovne biljke, uzgajaju – stereotipne animozitete. Nigdje, u Pakistanu, niti u Avganstanu, u Bosni ili Indoneziji, svejedno – ne mogu učiti muslimansku djecu, kako im kršćani ne mogu biti prijatelji!?
Njihove misli, njihove riječi i njihova dijela, kao što ih je savjetovao Gazali -- odredjuju njihov karakter i njihovu sudbinu; ne čini to ni Amerika ni Evropa.
Muslimani moraju postati dio velike građevine u koju ugrađuju svoje suosjećanje prema patnjama svih ljudi, ne bogohuleći više kako su oni najbolji (?!), a svi drugi manje važni.
Među njima moraju opet početi uzrastati tihi i milostivi ljudi. Oni o kojima će se govoriti s pijetetom, nasuprot ovih izgubljenih i moralnih nakaza iz Brussela, koji dižu u zrak sve oko sebe, dok njihovi istomišljenici ljutito i agresivno nameču svoje neznanje za kvazivjeru.
Pa zar nije Rumi rekao: Cvijeće ne raste od olujne, već od tihe kiše.
Jak čovjek nije snažni hrvač, već samo onaj koji kontroliše svoju ljutnju, rekao je i Al Bukhari (Knjiga 73 – pasus 135).
Da! Muslimani se trebaju baviti i politikom, ali njihova politika ne smije biti ljutita niti agresivna. Jer, oni su muslimani! U protivnom nek se ispišu iz islama!
Islam definitivno nije što o njemu podučavaju razne bradate spodobe, koje stoje iza ovog užasa u Brisselsu i, prije toga u Parizu, Tunisu, Istanbulu... Islam je poslat svijetu da ga izbavi iz iz fatalističke apatije, a ne da ga u nju gura pomoću bezobzirnih neznalica i fanatičkih ubica.
Muslimani moraju naučiti i da se riješavaju svojih kompleksa, jer oni su, doista, jednaki drugima. Oni su sve ono što su i ostali normalni ljudi, pa ne moraju na sebe skretati pažnju svojom nošnjom ili izgledom. Ako to shvate, onda je “rat civilizacija” glupost. U protivnom, bit će, ne samo političko (za kampanje), već i topovsko meso.
Da, ja sam isto tako musliman, ali ja sam i krščanin i Jevrej u isto vrijeme, rekao je Mahatma Gandhi. I, to kao vlastitu mantru - mora početi ponavljati svaki musliman ove naše generacije, svakodnevno, sa svojom djecom u svojoj kući.
U doba globalizacije i naše će razlike biti sve manje konfesionalne i kulturne, a sve više po tome prihvatamo li opće dobro ili se vežemo za neznanje i zlo.
To je ispravno učenje, jer sreća - jedne kapi - je tek u velikoj rijeci, kako to uči zaboravljeni sufizam.
Piše: Erol AVDOVIĆ