Vlast i moć
Kome do sada nije bilo jasno sada je, valjda, jasnije da su sudovi i pravosudni sistemi uvijek u nečijoj službi, ali najrjeđe i najmanje onih koji to očekuju, nadaju se i zaslužuju, a puno češće na strani jačeg i u službi opravdavanja pogrešnih politika, neuspješnih poteza, loših odluka, promašenih strategija, nepostojećih taktika i katastrofalnih operatika: političkog folklora i posljednja precizna dijagnoza bolesnog društva u kojemu su tužilaštva, sudovi i ukupan pravosudni sistem - sistemi pravde, nego sistem političkih potkusurivanja.
Ima li još budala koje vjeruju, nadaju se i trude da na vlast dovedu dobrog čovjeka kojem će vlast biti sredstvo da i drugima bude dobro? Vlast postoji samo zbog sebe. Nije i nikada neće biti zainteresirana za dobro drugih nego samo za moć, čistu moć. A čista moć je samo u razlici između savremenih i oligarha iz prošlosti i to u tome što savremeni znaju šta rade. Jedni su drugima bliski po metodima, ali ni jedni ni drugi nikada neće imali hrabrosti priznati vlastite motive.
Oni iz prošlosti su se pretvarali, možda čak i vjerovali, da su moć izborili, osvojili ili stekli proviđenjem ili samo na ograničeno vrijeme i da su (samo) u njihovim rukama ključevi ovosvjetovnog raja u kojemu će sloboda i jednakost biti zajamčene samo za njima odane. "Nikada niko nije osvojio vlast da bi je se odrekao. Moć nije sredstvo; ona je cilj. Ne uspostavlja se diktatura da bi se zaštitila revolucija; revolucija se podiže da bi se uspostavila diktatura. Svrha progona je progon. Svrha mučenja je mučenje. Svrha moći je moć. Moć nije početak, ona je kraj. Ne uspostavlja se diktatura da bi se zaštitila revolucija; podiže se revolucija da bi se uspostavila diktatura. Moć počiva na cijepanju ljudskih umova na komadiće i ponovnom sastavljanju u obliku po tvom vlastitom izboru." (George Orwell)
Besmisleno je vjerovati da će dobar čovjek ikada vladati ili suditi. Dobar čovjek ne želi ni vladati ni suditi drugima. "Jedno je učiniti ljudima zlo, a drugo, ne mnogo različito od toga, je ne učiniti im dobro koje si mogao i bio dužan. Ako ponekad sumiraš svoj život, ne zaboravi ovo drugo", rekao je svojevremeno Alija Izetbegović.
I sam koncept objektivne istine pod utjecajem utjecajnih, u moći moćnih i vlasti vladajućih nestaje sa ovoga svijeta i ustupa mjesto lažima, podmetanjima, objedama i mitovima koji pretendiraju da postanu istina. A što se društvo više udaljava od istine sve više mrze one koji je izgovaraju. Ako želite zamisliti budućnost, onda se sjetite prošlosti u kojoj niste smjeli reći što mislite, usprotiviti se, protestovati, reći da je car go. Ili, pak, zamislite da sve to smijete do mile volje, ali da od toga nema nikakve fajde. Zamislite da imate šta reći, ali nemate kome jer konce u rukama drže obrazovani beskrupulozni luđaci koji su u stanju povjerovati (u) stvari za koje znaju da su neistina i koji su u stanju, čak i na kraju, kad shvate da su u krivu, iskriviti činjenice tako da ispadne da su, ipak, u pravu.
I kome, doista, treba istina? Nama, pomalo autističnima koji dahćemo k'o ribe na suhom (po)gledajući čas u nebesa, čas pod svoje noge? Ili političko-korporacijskim lobijima? Nalogodavcima, izvršiocima i šićardžijama, pljačkašima, njihovim mentorima i zaštitnicima koji desetljećima čekaju da zasjednu, zaposjednu i rasprodaju sve što se može rasprodati, a zaradu zadrže samo za sebe i uski krug uključenih, svima onima koji su se osobno ili skupno okoristili utjecajem na politiku ili pak, prisvajanjem posuđenog autoriteta radi ličnog bogaćenja, stvarne kupovine moći i njenog posuđivanja spremnima na zloupotrebu svih raspoloživih instrumenata vlasti radi ostvarivanja, isključivo lične dobiti... Kakva istina, kakva pravda, kakav moral? Nemojmo biti smiješni.
"Na čemu će čovjek zasnovati uređenje svijeta kojim želi da upravlja? Na hiru svakog pojedinca? Kakva bi to bila zbrka! Na pravdi? Čovjek za nju ne zna. Izvjesno, kada bi on za nju znao, sjaj istinske pravičnosti ovladao bi svim narodima. Vidjeli bismo tu pravdu ukorijenjenu u svim svjetskim državama i u svim vremenima, umjesto što ne viđamo ništa pravedno ili nepravedno što ne bi promijenilo to svoje svojstvo s promjenom podneblja. Tri stepena razlike među uporednicima ruše cijelo pravosuđe; jedan podnevak odlučuje o istini; temeljni zakoni mijenjaju se nakon malo godina posjedovanja; pravo ima svoja doba. Smiješne li pravde koju ograničava jedna rijeka! Šta je istina s ove strane, zabluda je s one druge. Ali je lakrdija takvih razmjera da su ljudski hirovi postali toliko raznovrsni da nema nijednog univerzalnog zakona. Ima li išta šaljivije nego to da neki čovjek ima pravo da me ubije zato što stanuje s onu stranu vode, i što je njegov vladar u svađi s mojim, mada ja nisam ni u kakvoj svađi s njim?" (Blaise Pascal, Misli)
I kome, doista, treba istina?
Ne mislim da trebamo i smijemo bilo kome bilo šta oprostiti, kao što nas se često, prečesto poziva da učinimo. A pogotovo ne trebamo i ne smijemo zaboraviti. Najučinkovitiji način da se uništi jedan narod je da mu se uskrati pamćenje i onemogući njihovo vlastito razumijevanje njihove historije, one koja je bila i one koja je u nastajanju.
A šta učiniti protiv luđaka koji ustrajavaju i uživaju u svome ludilu? Odnosno, šta reći onima koji kažu da se ovdje doista dogodilo samo: nekoliko bespomoćnih sela je spaljeno, seljani koji nisu pobijeni prognani su i protjerani samo sa onim što su mogli ponijeti u rukama, njihova imovina opljačkana, zemlja zaposjednuta, kuće, bogomolje i mezarja su sravnjeni sa zemljom. Čudna mi čuda. Bitno je da nije bio genocid. Ustvari, jeste malo.
Sporazum sa moćnim
Samo dio naše zemlje u kojemu je malo ko dobrodošao samo je malo utemeljen na genocidu. Ostatak je utemeljen samo na masovnim zločinima, sistemskim ubistvima, istrebljenju, progonima, deportacijama, nehumanim djelima, teroriziranju civila, zločinima protiv čovječnosti. Ali to nije tako strašno. Olakšavajuća okolnost je to što su imali sporazum sa nekim moćnim, utjecajnim i poznatim i što su se povukli sa funkcije. Ništa. Ako nam treba utjeha, onda neka to bude da je bolje ostati neispunjene želje nego se za njeno ispunjenje moliti nedostojnima.
A gospođi sa povezom na očima definitivno bi trebalo naći drugi posao. A i ovima koji je vode za ruku i pridržavaju joj kantar.
Autor: Piše: Edin Urjan KUKAVICA