Eh, da. Lijepo je za promjenu vidjeti kako smo nakon godina i godina iscrpljujuće borbe oko različitog tumačenja karaktera zadnjeg rata, kao i različitog tumačenja onog rata prije njega, pa različitog tumačenja perioda dvije Jugoslavije, različitog tumačenja austrougarske vlasti i dijametralno različitog tumačenja perioda turske vladavine na ovim prostorima, eto, konačno pronašli jednu temu oko koje smo svi složni – naš dobri Kralj Tvrtko!
Naravno, složili smo se tek u tome da je naš, ali kao što vjerojatno već znate dok ovo čitate, svatko ima svoju verziju Bosanskog kralja Tvrtka. Svatko preko Tvrtka priča svoju viziju prošlosti, ali još više veze i kukiča svoju verziju sadašnjosti i budućnosti.
Verzija Prva
Hrvatski Kralj Tvrtko je, kao što već odranije znamo, bio vladar hrvatske zemlje Bosne. Ta čvrsta definicija dodatno učvršćena ranih devedesetih, nepromjenjiva je u vremenu i prostoru ovdašnjeg hrvatskog promišljanja, jer je Tvrtko, općepoznata stvar, bio katolik, što ga automatski ima činiti Hrvatom.
Kao i sve one kraljeve koji su, također nekako pod okriljem noći, baš kao i sarajevski Tvrko, jednog jutra u ranim devedesetim, u našim životima smijenili heroje radničke klase, nepoćudne pjesnike i narodne heroje i zauzeli strateške pozicije po najboljim ulicama Mostara. Pričajući nam pritom priču o našoj veličini i posebnosti, kakvu već sa sobom nose temeljito romantizirani kraljevi iz prošlosti. I priču o tome čije je zapravo Bosna. A bome i Hercegovina. I pola Mostara.
Verzija Druga
Srpski kralj Tvrtko, pak, dobacio je čak i do Herceg Novog, a tamošnji spomenik, sve sa krstom u rukama, kako i dolikuje kraljevima tog doba, priča slavnu istorijsku činjenicu kako je Tvrtko bio veliki srpski aristokrat i vladar, što će, ako sve bude u redu i raja do kraja napaljena, pokazati i gradonačelnik Banjaluke, uz asistenciju predsjednika entiteta. Taman super tema za izbore i skupljanje glasova.
Ne sumnjam kako će banjolučki Tvrtko, kada ga izrade i postave na neki od trgova, biti stariji i ljepši, te puno autentičniji od ovog sarajevskog, jer će sigurno negdje na sebi, uz žezlo i mač, imati i krst, bez kojeg kraljevi u ono doba nisu išli ni u krevet. A možda i još pokoji znak kako nije bio njihov, nego samo naš, ma koliko da nam ga oni kradu. Bit će to još jedan dokaz čija je zapravo Bosna. A bome i Hercegovina. I Banjaluka.
Verzija Treća
Bošnjački Kralj Tvrtko, ne može mu se spočitati da nije zgodan i lijep, još i prijateljski maše rukom, odbio je svaku vezu s tim svojim najjačim identitetom iz vremena dok je bio živ i zdrav. A to nije bila ni zemlja, ni narod, a ni država, kao što vrli tumači danas govore. Jer sve to si mogao učas zgužvati i baciti pod noge u to srednjovjekovno doba, ako nisi igrao po pravilima UEFA, kojoj je sjedište tada bilo, mens'čini u Rimu, a tadašnji Čeferin je nosio papinsko ruho i nisi li primio pečat, nije te ni bilo.
Bez tog pečata, naime, Tvrtko preko puta Predsjedništva tek glumi velikog bosanskog vladara, a zapravo je retuširana verzija ugodna oku i, još više, ugodna uhu većine današnjih žitelja Sarajeva, koji su, umjesto u još jednom uobičajenom kršćanskom vladaru tog doba, zauzvrat u Tvrtku vidjeli ono što im je danas milo vidjeti. Onaj isti znak vlastite veličine i posebnosti koji je još tamo ranih devedesetih imao učiniti razliku u Mostaru između nas i njih. I pokazati čija je zapravo Bosna. A bome i Hercegovina. I Sarajevo.
Hu iz ju?
Bosanski Kralj Tvrtko, pritom, većini neće biti zanimljiv kao povijesna činjenica, nego tek kao vlastita vizija onoga što slavna prošlost ima biti. Koga boli k... za položaj običnog naroda u to doba, koga zaboli neka stvar je li bilo gladi, nepravde i boleščina, koga briga je li bilo klasne nepravde, je li Tvrtko zbilja bio neovisan vladar ili tek vazal ili rodbinski uvjetovan šef sale?
Je li uopće bio kralj i tko ga je proglasio kraljem? Tko ga je priznao? Kome je nosio vjerodajnice? Je li bio visok, lijep i plav, kao na spomenicima, ili je sličio više jednom od današnjih članova Predsjedništva, bez obzira na spol? Koga briga, jer većina naroda i ne traži od Kralja ništa drugo nego da bude bajka u koju će vjerovati i lik kojem će dodavati osobine koje, ziher sam, u stvarnosti nikada ti kraljevi nisu ni imali.
Marvelovski junak iz našeg sokaka
Tvrtko će postati tako sve ono što bi htjeli imati, ali nismo imali, niti ćemo ikada imati. Kraljevi su oličenje naše izmaštane volje, želje, muda ili kapaciteta. Tvrtko će izmaštanim ognjem i mačem kršiti sve naše neprijatelje, od države napraviti zemlju jednakosti i prosperiteta, vladati mudro i odlučno, dati nam sigurnost i strahopoštovanje susjeda. Jedini problem je što takav Tvrtko nikada nije postojao.
Kakav kralj je bio Tvrtko možda pokuša objasniti kakav ozbiljan povjesničar, ali sumnjam kako će biti glasniji od internet tumača povijesti i raznih politički podobnih stručnjaka za našu slavnu prošlost. Možda i skori televizijski serijal, koji je u završnoj fazi, a koji priprema kraljev imenjak Milović, objasni malo kontekst u kojem je Tvrtko vladao, a to je potpuno drugačiji kontekst zemlje i vremena od ovoga u kojem mi živimo, no to, nekako sam siguran, većinu neće pokolebati da odmahnu rukom i prihvate još jednu povijesnu vožnju s političarima za volanom i onda sami sebi šapuću bajke o Tvrtku. I Državi. I Bosni kao najmoćnijoj sili ovog dijela svijeta.
Čiji je veći?
To neće spriječiti nazovi socijaldemokrate da podižu spomenike aristokratima, ubirući tako jeftine patriotske bodove, to neće zaustaviti entitete koji se zovu republikama i usput diče kraljevskim krunama, a obični narod na ulicama naših najvećih gradova pogotovo neće spriječiti da se potpuno odaju novonastaloj srednjovjekovnoj situaciji. Pritom ne mislim na sadašnjost, parceliziranu kao u feudalno doba, u kojoj raja živi život ispod svake granice ponosa i morala, mislim na bajku koju puštamo u naše jadne živote ne bi li slatka laž zauzela mjesto surove istine.
Tako imamo bizarni kopernikanski obrat – sve one osobine koje su se do neki dan, u drugim bajkovitim verzijama bolje prošlosti, prišivale Šabanu i Dobrom Dedi, k'o bedž prišivaju se danas našem dragom Tvrtku, a s druge strane, sve ono što bi željeli biti, a sve smo suprotno, prenosimo na sliku Kralja Tvrtka, kao modernog Doriana Graya. I umjesto da žive realnost, ovdašnji ljudi u novoj prilici, baš kao kakva čežnjiva djevojka, žive u izmaštanom svijetu gdje prinčevi stižu na bijelom konju i rješavaju stvar. Preko noći.
Čiji je tvrđi?
I sve to kroz daytonski filter jedine i stvarne Bosne i Hercegovine, one koja sa svojim kraljevima, ovakva kakva je, nema ama baš ništa, koja se otuđila i od svoje zavnobiške verzije sebe, ali koja će uredno sve naredne godine uzaludno potrošiti u najavljenom spektaklu – Čiji Tvrtko je tvrđi? Dok se svađamo i gradimo spomenike nečemu što nema veze sa stvarnošću živjet ćemo život prljave, ružne i zle provincije, naša stvarna slika neće biti Tvrtko koji maše Predsjedništvu, nego Prokoško jezero koje postaje deponija, kao i čitava zemlja, u neobično toksičnom srazu nove aristokracije i budžetskog lumpenproletarijata.
Uz sve što smo uspjeli pokvariti, uz sve što smo uspjeli unazaditi, točno nam je ovdje još falio Srednji vijek.
Piše: Boris ČERKUČ
Izvor: bljesak.info