Prije stotinu i jednu godinu ukinuto je Otomansko Carstvo. Prije stotinu godina minuh jedno mjesec i pol formirana je Turska, ono moderna Republika. Zanimljivo, činjenica je da Turci itekako pripremaju veliku feštu svog modernog jubileja, ali oni više ne razmišljaju otomanski.
Svoje nekada moćno carstvo koje se protezalo na tri kontinenta, koje je upravljalo srcem i umom Svemira Konstantinopolom, koje nam je dalo astronomiju i sapun, a o suvremenoj medicini da ne govorim, oni su ostavili u naslijeđe. Naslijeđe i ponos. Pismom tog imperija oni više ne pišu, kao mi na uvjetno rečeno Zapadu, tim istim jezikom naslonjenim na današnji farsi, također ne govore, praktično, unijeli su barem svaku treću riječ za Zapada, a od onih preostalih dvije trećine, barem nekih pet ili više posto riječi su izmijenili, na sličan način kako smo se mi riješili jaružala i vrtoleta u korist bagera i helikoptera.
U nas, ponekad mi se čini, kao da su i Otomansko Carstvo i Austrougarska Monarhija još itekako živi, kako se ponašamo jedni prema drugima, kako se koljemo oko jezika i vjere, kako se nastojimo pobrisati iz parlamenata, a nerijetko i sa lica zemlje. No, iskreno, nisam bolje ni očekivao koji je i jezik Otomanskog Carstva naopako naučio pa nam je pača glava, a ne noga, kara nam je crno, a ne zemlja (posjed), a i riječi poput (h)alata i ka(h)ve smo krivo interpretirali, baš kao i kat, ruž i nar.
Bili smo tada loši učenici, sada smo još lošiji.
To su divlji Slaveni
U današnje vrijeme mi se i dalje prepiremo oko budalaština, kako ćemo drugom narodu oteti poziciju u vlasti, kako ćemo svoje podanike uvaliti u uprave, a svijet se suočava s mnogo gorim pitanjima na koja ne reagiramo ispravno baš kao što smo i u Prvom i Drugom svjetskom ratu u značajnom dijelu odabrali pogrešne strane. Najprije smo si dali za pravo da se umjesto slavenske autonomije uvučemo u igre velikih sila pa ćemo ostati upamćeni kao Južni Slaveni, ljudi koji su ubili Franca Ferdinanda, a onda smo u Drugom Svjetskom Ratu mahom odustali od te iste južnoslavenske ideje kako bismo napakostili jedni drugima, naravno mislim na četnike i ustaše, do te mjere da su samo dvije postrojbe nacista ostale upamćene po krvavim zvjerstvima, jedna je 14. Galičina na istočnim granicama Europe, a druga Handžar divizija. Samo te dvije postrojbe se izdvajaju u svjetskim udžbenicima, kao primjer kako smo mi Slaveni okrutni, skoro pa ljudožderski motivirani.
Trebala je diktatura da nas drži mirnima pola stoljeća, a onda smo opet pokazali svo naše divljaštvo, u Vukovaru, u Srebrenici, ali i po mnogim malim kasabama, gdje smo se klali, silovali, palili žive itd.
Danas smo samo pukim ruletom još uvijek opstali, mada smo opustošili vlastite domovine. A kako, glupom politikom koja se bavi nacijom, a ne emancipacijom.
To su divlji komunisti
Prije tri desetljeća mi smo rekli zbogom radničkoj samoupravi, određivanju cijena, izmišljenoj ekonomiji (pod izmišljena mislim metaluršku industriju smještenu bez ikakvog smisla kod Šibenika, inače bogatog nalazišta jedino natrija, je li, vjerojatno najglupljeg od svih metala). Danas Vučić ima parizer, a Plenković, je li, taj socijalizam još nije uspješno definiran.
Mislite li da se mi iz Bosne i Hercegovine njima, kao bivšoj braći, smijemo smijati, pa samo pogledajte samoupravni socijalizam koji u nas provode bivši omladinci Dragan, Nermin i Milorad. Imenovanje upravnih tijela i rukovodećih funkcija u javnim poduzećima je najsličnije kuglicama iz 1950-ih godina, kad smo se otimali Staljinu jednako grubim Titovim čistkama.
Ne znam maštate li vi o Jugoslaviji kad se samozadovoljavate, pa čak i vi koji u istim prigodama maštate o kapitalističkom raju Americi, ali niti jedno ni drugo nisu pozitivna kretanja ljudskog društva. Ako ćete iskreno, oba ta društva već su prilično upala u dekadenciju i pomoću modernih tehnologija i umjetne inteligencije pretvaraju se u distopijski sivu budućnost.
Praćenje što radiš, kako govoriš, na što trošiš, sve je to dobilo novi stupanj diktature. A mi kao Južni Slaveni, pritom ne govorim o Jugoslaviji niti govorim o Hrvatima, Srbima, Bošnjacima ili bilo kojem od malih plemena s brdovitih Dinarida koje vole pogrešno zvati Balkan, znači, mi samo kao populacija koja živi od Grčke do Alpa, mi se pretvaramo u roblje.
U SAD-u je u tijeku najveći štrajk autoindustrije u povijesti. Problem je jer su uprave podignule plaće za 40%, a radnicima je plaća ista. U nas su korigirane plaće demokratora, da ne kažem vojske poslušnih trojici diktatora, ali ti i ja šutimo. Brašno je poskupilo za 50 posto, kruh također, ali plaće se nisu pomaknule ni tebi ni meni već nekoliko godina. Od onog djelića sreće i mira svakog radnog jutra, koje je koštalo od marke do marku i pol, već je u prvim kafanama skočilo dvostruko od toga, trostruko računamo li da se prije mogla kava popiti i za marku.
To su divlji Balkanci
I sad ćete reći, to je dio globalnih kretanja. Ali nije. Uzet ću primjere iz autoindustrije. Posljednjih dana sam primijetio da je Corolla, najprodavanije Toyotino auto, ostala otprilike u istoj razini kao i prije korone. Hajde, to je njihovo najprodavanije vozilo pa nekako logično. Ali C-HR je ostao na istoj razini kao i prije rata u Ukrajini. Zanimljivo je to da je poskupio mali Yaris, a o Aygo da ne govorim. Po tim cijenama prije ste mogli kupiti kompakt klasu. Što vam to govori? Da su poskupjeli automobili u maloj, sirotinjskoj klasi, ali ne i oni više klase. Hajde, reći ćete, to su ipak automobili od kojih Toyota živi, nije dobar primjer, oni jednako plate brod i da dovezu Aygo i da dovezu Corollu.
Dobro, u pravu ste. Ali pazite kako se jaz između cijena Renaulta i Dacije umanjio. Koji je ipak drastično poskupio? Naravno, Dacia. Sirotinjska kola su poskupila u odnosu na sestrinsku 'višu' klasu robe. Pazite dalje. VAG grupacija je pojačala Škodu do koje sirotinja ipak nekako može dobaciti, ali na način koji vas ostavlja u razredu fosilnih goriva i sve većih ekoloških nameta. Onaj na koji se daju poticaji, ipak je ostao u segmentu relativno skupljeg VW. Dobro, reći ćete, to su samo sitnice. Ali istodobno je najsirotinjskiji dio VAG grupacije, Seat, tiho, gotovo neprimijetno, ugašen. Zamijenit će ga puno skuplji brat blizanac – Cupra.
Dobro, Boža, šta si se svezao automobila, nije tako u svakoj oblasti, a opet, sirotinja vozi polovna. Dobro. Kućanski uređaji. Cijene LED panela su toliko niske i jeftine za proizvesti da danas kompjuterski monitor mogu dijeliti džaba, uz kupljen kompjuter, ali ne, čak i najbezvezniji ćete platiti par stotina maraka ili eura. Dok je prije samo par godina bilo kupiti šporeta za 400KM, danas ćete čak i smeće kakvo se prije korone nije prodavalo platiti 600KM.
Kompjuteri, čija proizvodnja nije ometena ni koronom ni ratom u Ukrajini ili evo od jučer na Kavkazu – cijene uređaja za pohranu su toliko pale da su ih jednostavno... prestali prodavati u BiH. Danas možete kupiti još samo relativno skupu novu tehnologiju NVME. Grafičke kartice, dok u svijetu one prošle generacije već možete kupiti za 250 dolara, ovdje u nas, u zaboravljenoj zemlji, koštaju minimalno dvostruko toliko.
A možda su samo divlji
Nego da se vratim na onu priču o stoljeću nakon Otomanskog carstva. Turska je danas u vrhu svjetske industrije, tu se proizvode možda najbolji niskobudžetni dronovi. Turski programeri prave možda najbolje modove na gejmerskom nebu i samo je pitanje dana kada ćete zaigrati prvu AAA videoigru s halal certifikatom. U Turskoj se pravi Suzuki, automobil za kojeg kažu da je najpopularniji u Krajini jer je nepoderiv na njihovim surovim zimskim temperaturama.
Mi, u međuvremenu, mislim mi koji smo bili dio nekadašnje ideje o zajedničkoj zemlji Slavena, u kojoj se razumiju svi od Alpa do Grčke, da ne kažem od čega do čega... Končar je 1980-ih bio najvjerojatniji kandidat za domaći 'Lenovo' sindrom. Yugo, mada je imao neslavnu epizodu u SAD-u, bio je na dobrom putu da preraste u neki hit poputmalih Toyotica koje danas haraju svijetom. Pa imali smo fakin' Golfa u Sarajevu, na istim osnovama Škoda je uspjela oživjeti svoju čitavu državu, imali su onu glupu Feliciju koja je povraćala gorivo putem, u eri turbopunjača i injekcije imala je prilično loš socijalistički karburator.
Mi danas nemamo čak ni izvoz ingota, a do prije samo desetak godina gužve bi na magistrali napravili kamioni s ingotima. Jedino što bismo danas mogli izvesti jesu Lana i Lejla i Afan i ne mogu popamtiti sve te talente koji su ovdje rođeni samo pukom koincidencijom i poretkom nebeskih tijela. A zašto?! Jer mi još uvijek živo živimo to isto neprijateljstvo koje smo imali u Otomanskom carstvu i Austrougarskoj Monarhiji. S kojim su se mudriji od nas oprostili još prije stotinu godina.
Piše: Igor BOŽOVIĆ
Izvor: bljesak.info