Predpostavljao je što sve čeka pučanstvo Bazika i okolice i odmah je započeo organizirati obranu, obučavati ljude i nabavljati oružje. U to vrijeme su četnici u Posavini bili jaki, silovni, pa pljačke i maltretiranja nisu bila rijetka. Posebno su bili učestali prepadi na cesti, iz Grebnica prema Bosanskom Šamcu. Prvih dana Škico je imao petnaestak ljudi. Zapovjedništvo im je bilo u kući Tunje Lukića, u kojoj je prije Drugog svjetskog rata bio dućan. U to vrijeme imali su nekoliko manjih akcija, isključivo da zaštite sela i civile.
Veći problemi započeli su oko Uskrsa 1943. godine kad je iz pravca Gradačca došla jedna jača partizanska jedinica. zbog malobrojnosti branitelja partizani su uspjeli zarobiti Škicu i s njim još Tunju Lukića, Josu Kobaša, Maroša Markovića i još dvojicu ili trojicu ljudi, čijih se imena na žalost više ne sjećam. Otjerali su ih u Gradačac i zatvorili u Kulu. Jedan kraći period proveli su u zatočeništvu, nakon čega je naređeno da se svi strijeljaju. Povedeni su teško svezani na strijeljanje izvan Gradačca u već pripremljeni zajedničku grobnicu. Škico, kao vrlo sposoban i okretan momak, na vrijeme se uspio osloboditi žice s ruku i neposredno prije partizanske paljbe skočiti niz jednu strminu. Pucali su za njim, ali ga zbog noći, šume i njegove spretnosti nisu pogodili. Ostale su pobili.
Za Škicom su odmah organizirane potjere, ali se on uspio dokopati jednog muslimanskog sela. Tu ga je lijepo primio jedan domaćin. Nahranio, obukao, obrijao i skrio dok potjere nisu prestale. Zajedno su odlučili da se pokušaju domoći Bazika. Taj hrabri, nepoznati Musliman, Škicu je obukao u žensku muslimansku nošnju, natovario na konjska kola i dobro umotao u jastuke. Krenuli su put Šamca. Na ulazu u Slatinu dočekala ih je ojačana četnička straža. Pitali su kud ide, koga vozi, i zar nije bolje da čuva glavu uz ženine dimije? On im je odgovorio da ga je velika ženina bolest natjerala da krene put Šamca, gdje je čuo da ima dobar doktor i da tamo mora ići bez obzira na sve opasnosti! Sva sreća da četnici nisu ozbiljnije zavirivali u kola i u „ženu“, pa si ih nakon nekoliko minuta propustili.
Nakon što su prošli Lugove, skrenuli su kolima kroz Hasiće, Tišinu i Novo Selo i sretno stigli do Grebnica i Bazika. Poslije mi je Škico pričao da je cijelo vrijeme u kolima držao spremne dvije ručne bombe. Muslimanu, koji je dovezao Škicu, natovarili smo puna kola kukuruza, a Škico mu je rekao da u povratku onoj četničkoj straži kaže, „da su mu ženu teško bolesnu zadržali u Šamcu“! U Gradačcu je bio silno izmučen, udaran, ali se nije niti dana odmarao, već je odmah počeo ponovno organizaciju obrane, naoružavanje i obuku ljudi. S ljudima nije imao problema, jer su i oni shvatili što ih narednih tjedana i mjeseci može snaći. Prvo je obučio 30 do 40 ljudi, među kojima je bilo i nekoliko iskusnih povratnika s drugih bojišnica. U to vrijeme izgradili su i jednu nastambu (vojarnu) za smještaj ljudi.
Nekako u to vrijeme Škici je iz Slavonije dojavljeno da njegovu pomoć traži jedna satnija Muslimana, koja se u jesen 1943. godine odvojila od Handžar divizije u Vinkovcima, ne želeći ići na frontu preko Save kod Teočaka. Od Škice su tražili da ih preveze preko Save i osigura nesmetan prolaz prema Majevici. Škico ih je prihvatio, prevezao preko Save u grupama od 7 do 8 ljudi i odmah iza nasipa razoružao, kad ih je sve razoružao ponudio im je da ostanu u Baziku i zajedno se bore protiv četnika i partizana. Tu ponudu prihvatilo je 6 do 7 ljudi, kako su ostali izrazili želju da idu svojim kućama, pušteni su ali bez oružja. Predali su tada tri minobacača, 4 do 5 teških strojnica, dosta drugog naoružanja, granata i streljiva. To naoružanje, te učestali upadi četnika, ojačali su Škicinu bojnu na oko 700 ljudi. U to vrijeme Škico se oženio sa kćerkom Tunje Lukića, a kum mu je bio Petar Rajkovačić, vitez od Odžaka. Kumstvo je Škico vratio Petru kad se on ženio.