Upravo takvo strateško održavanje dvosmislenosti na visokom nivou decenijama je sačuvalo mir između Amerike i Kine koji bi inače mogao izbiti oko ostrva udaljenog 160 kilometara od kineske obale, piše “The Economist”.
To ostrvo je, naravno, Tajvan, koji sebe smatra, a i funkcioniše kao nezavisna, demokratska republika. Uostalom, njegovo zvanično ime je Republika Kina, što je ostavština iz vremena njegovog otcjepljenja od ostatka Kine nakon Drugog svjetskog rata, kad je Komunistička partija preuzela vlast u gotovo cijeloj Kini.
Ipak, Tajvan nije međunarodno priznat, a Kina ga formalno smatra svojom odmetnutom 23. provincijom te insistira na tome da se, prije ili kasnije, mora vratiti pod njen suverenitet. Kineski predsjednik Si Đinping, pod kojim je Kina zauzela mnogo agresivniju pozu na svjetskoj pozornici nego ranije, obećao je da Tajvan nikad neće postati zvanično nezavisan, pa i po cijenu prisilnog vraćanja ostrva pod vlast Pekinga.
Stoga se SAD boje da neće više moći odvraćati Kinu od nasilnog zauzimanja Tajvana, kao što su to posljednjih 70 godina uspješno radile, kombinacijom proračunate diplomatije i vojne nadmoći. Naime, Kina sve vrijeme, otkad je gubitnička nacionalistička strana u građanskom ratu našla utočište na Tajvanu 1949. godine, insistira na tome da postoji samo jedna Kina i da Tajvan nije prava država. SAD se zvanično sve vrijeme slažu s doktrinom “jedne Kine”, dok u praksi osigurava opstanak druge Kine, odnosno Tajvana, štiteći ga od kineske agresije.
Ali da se situacija dramatično mijenja, potvrdio je i admiral Fil Dejvidson, aktuelni zapovjednik indo-pacifičkog zapovjedništva, kad je na saslušanju u martu u Kongresu upozorio da bi se kineska invazija na Tajvan mogla dogoditi “u sljedećih deset godina, ustvari u sljedećih šest godina”.
I američka vojska je ranije ovog mjeseca upozorila da Kina vjerovatno ubrzava svoj plan za preuzimanje kontrole nad Tajvanom.
A i Peking je nedavno zaprijetio ratom, potpuno otvoreno i direktno.
“Ovo je dostojanstveni odgovor na spoljno uplitanje i provokacije snaga ‘tajvanske nezavisnosti’. Upozoravamo te elemente za ‘tajvansku nezavisnost’ – oni koji se igraju vatrom sami će se opeći, a nezavisnost Tajvana znači rat”, zaprijetio je kineski portparol ministarstva odbrane Vu Ćian krajem januara, govoreći o vojnim aktivnostima svoje Kine u neposrednoj blizini Tajvana.
Kineski vojni avioni sad već mjesecima redovno upadaju u tajvansku vazdušnu zonu, zbog čega je Tajpej više puta protestovao, naravno, uzalud. U martu je čak 20 kineskih vojnih aviona uletjelo u tajvansku samodeklarisanu identifikacionu zonu vazdušne odbrane (ADIZ), što je do sada najviši broj ove godine, prema tajvanskom ministarstvu. Početkom aprila je još 15 kineskih aviona, uključujući 12 mlažnjaka, ušlo u taj prostor, zbog čega je Tajvan poslao jedan svoj avion kako bi presreo kineske avione i upozorio ih da se udalje.
Američka savezna avijacijska administracija definiše ADIZ kao “obilježeno područje vazdušnog prostora iznad kopna ili vode unutar kojeg zemlja zahtijeva neodgodivu i pozitivnu identifikaciju, podatke o lokaciji i kontrolu vazdušnog saobraćaja letjelice u interesu nacionalne bezbjednosti zemlje”.
Kineski vojni avioni izveli su rekordnih 380 upada u tu zonu prošle godine, prema tajvanskim funkcionerima, a njihov trust mozgova, tzv. think-tank, povezan s vojskom, upozorio je da su napetosti sada na najvišem nivoa od sredine 1990-ih.
Peking je, po mišljenju analitičara, sve više zabrinut da vlasti u Tajpeju pripremaju zvanično proglašenje nezavisnosti te da ovim prijetećim vojnim aktivnostima žele odvratiti tajvansku predsjednicu Tsai Ing-ven od poteza u tom smjeru. Peking je izbor Tsai, koja dolazi iz stranke koja se zalaže za nezavisnost, za predsjednicu 2016. shvatio kao veliku provokaciju, zbog čega je prekinuo sve diplomatske i kooperativne kanale i počeo vršiti sve veći pritisak na Tajvan.
Tsai pak tvrdi da Tajvan već jeste nezavisna zemlja i da nikakva formalna deklaracija nezavisnosti nije potrebna. Ali to bi onda, u skladu s kineskim načelom “nezavisnost znači rat”, značilo da su uslovi za takav rat već ostvareni i da on može uslijediti kad god to Si Đinping i njegova Komunistička partija Kine odluče.
Da Tajvan ove provokacije itekako shvaća kao mogući uvod u invaziju, potvrdio je i tajvanski ministar spoljnih poslova Džozep Vu, poručujući da će se njegova zemlja u slučaju kineskog napada boriti do kraja.
Rat bi doveo do svjetske nestašice mikročipova
“Mi smo se voljni braniti, u to nema sumnje. Mi ćemo ratovati ako moramo ratovati, a ako se trebamo braniti do posljednjeg dana, onda ćemo se braniti do posljednjeg dana”, izjavio je Vu.
Takav bi rat, naravno, bio katastrofalan – i to ne samo zbog krvoprolića na Tajvanu, koji bi vjerovatno pružao otpor daleko većim kineskim snagama do samog kraja, ili zbog rizika eskalacija sukoba između dviju nuklearnih sila, SAD-a i Kine. Rat bi mogao prouzrokovati i ekonomsku katastrofu s globalnim posljedicama, čak i kad bi crni scenario svjetskog rata bio izbjegnut.
Naime, Tajvan je svjetski lider u industriji poluprovodnika od kojih se rade mikročipovi. Tajvanska kompanija TSMC proizvodi čak 84% najnaprednije vrste mikročipova, kakve koriste tehnološki giganti od Applea, Huaweija i Samsunga do Intela i AMD-a. Da proizvodnja u TSMC-u stane, a logično je da bi je rat zaustavio, a možda i onesposobio na duže vrijeme, globalna elektronska industrija bila bi paralisana. A konkurencija ne bi mogla tek tako zamijeniti TSMC jer je tehnologija i tzv. know-how ove tajvanske kompanije deceniju ispred ostalih, po procjenama analitičara.
Ta nestašica bi samo produbila postojeću nestašicu uzrokovanu pandemijom, trgovinskim ratom SAD-a i Kine i neravnotežom između sve veće potražnje i ponude koju osigurava samo nekoliko svjetskih proizvođača. Zbog te nestašice proizvođači računala, igraćih konzola, grafičkih kartica, pametnih telefona, ali i automobila imaju posljednjih mjeseci velikih problema s isporukom.
Otvoreni rat između Kine i Amerike, u slučaju da interveniše u odbranu svog saveznika Tajvana, imao bi nesagledive posljedice. Ali i izostanak američke vojne intervencije – Vašington i Tajpej nisu na to primorani nikakvim zvaničnim sporazumom, kao što bi bili u slučaju napada na druge članice NATO-saveza – imao bi ozbiljne posljedice. Kad američka sedma flota, smještena na Pacifiku, ne bi došla u pomoć Tajvanu, Kina bi praktično preko noći zapečatila status glavne vojne sile u Aziji.
Američki saveznici, uključujući one u istočnoj Aziji – Japan, Južnu Koreju, Filipine i druge – znali bi da ne mogu računati na zaštitu Amerike u slučaju da se nađu pod napadom jače sile i morali bi se prilagoditi toj novoj geopolitičkoj stvarnosti. Takozvani Pax Americana (Američki mir), kovanica nastala po uzoru na Pax Romana, koja označava period relativnog mira između svjetskih sila zbog vojne, političke i ekonomske nadmoći SAD-a, bio bi završen. Narativ Komunističke partije Kine o dekadentnom Zapadu koji propada i superiornosti kineskog sustava dobio bi svoju potvrdu, prenosi “Index.hr”.
“Naša predanost Tajvanu je čvrsta kao kamen. Naravno, sa zabrinutošću primjećujemo kontinuiran uzorak napora i pokušaja Narodne Republike Kine da zastraši regiju, uključujući u kontekstu Tajvana”, poručio je s druge strane portparol američkog Stejt Departmenta Ned Prajs i dodao:
“SAD zadržavaju kapacitet da se odupru bilo kakvom pribjegavanju sili ili drugim oblicima prisile koji bi ugrozili bezbjednost ili društveni i ekonomski sistem naroda Tajvana”.
Kina drastično povećala ulaganje u vojsku
Kina je, podsjetimo, pod Sijem višestruko povećala ulaganje u svoje oružane snage, a, prema nedavnoj analizi CNN-a, već je postala prva pomorska sila svijeta.
“Borbena snaga kineske mornarice utrostručila se u samo 20 godina”, zaključila je američka mornarica u svom izvještaju prošle godine.
Iako Kina insistira na tome da je njena vojska, pa tako i mornarica, odbrambena, u isto vrijeme gradi nosače aviona, amfibijska jurišna plovila, snažne razarače i krstarice pogodne za operacije daleko od Kine, što se podudara s njenim teritorijalnim pretenzijama na 3.3 miliona kvadratnih kilometara Južnog kineskog mora.
Samo u posljednjih pet godina Kina je porinula 90 velikih ratnih brodova i podmornica, četiri do pet puta više nego što ih Amerika ima na zapadnom Pacifiku, piše “The Economist”.
Kina svake godine izgradi više od stotinu naprednih borbenih lovaca. Ima više nego dovoljno preciznih balističkih projektila kojima može gađati Tajvan, a počela je da razvija i svemirsko oružje, koje pomalo iz domena naučne fantastike prelazi u stvarnost. Možda i najvažnije, razvila je kapacitete za potapanje američkih brodova, neutralisanje kritičnih sistema za nadzor bojišta, pa čak i ugrožavanje američkih baza daleko od Tajvana.
U američkim ratnim igrama, odnosno simulacijama kineskog napada na Tajvan i američke odbrane tog ostrva, SAD su počele redovno gubiti, što se nikad prije nije događalo. Neki američki analitičari smatraju da će ova novostečena superiornost na “domaćem terenu” potaknuti Kinu da pokrene invaziju naprosto zato što vjeruje da će pobijediti. U isto vrijeme, Kinezi uporno tvrde, a možda i sami u to vjeruju, da Amerika želi nestabilnost, a možda i rat oko Tajvana, Hong Konga i Južnog kineskog mora, kako bi suzbila rast Kine kao svjetske sile.
“Vojna vježba je pokazala da je PLA (Narodnoooslobodilačka armija Kine) sposobna okružiti ostrvo Tajvan, izolujući njegove snage i ne ostavljajući im prostor za bijeg i nikakve šanse za pobjedu, ako to okolnosti budu zahtijevale”, slavodobitno je zaključio urednik kineskog specijalizovanog lista “Shipborne Weapons” Ši Hong, za drugi kineski list “Global Times”, o vojnoj vježbi koju je PLA izvela oko Tajvana početkom mjeseca.
Dodao je da je time poslana poruka i SAD-u i Japanu jer je vježbom istočno od Tajvana pokazala da bi mogla odsjeći vojnu pomoć koju bi ti saveznici Tajvana eventualno poslali sa te strane.
U svakom slučaju, jasno je da su odnosi Pekinga i Tajpeja ušli u novu, najopasniju fazu od kraja Drugog svjetskog rata i da je Tajvan postao najopasnije mjesto na svijetu, dodaje “The Economist”.
Kina može puno toga izgubiti ratom
Međutim, još ima određenog prostora za optimizam među sve sumornijim prognozama. Kineska komunistička partija, uprkos sve izraženijem nacionalizmu i globalnim ambicijama, i dalje predstavlja Kinu kao miroljubivu velesilu, a sebe kao stranku koja je Kini donijela prosperitet, stabilnost i mjesto za globalnim stolom. Sve bi to bilo ugroženo invazijom na Tajvan, čak i kad bi bila uspješna. A i uspješna okupacija može sa sobom donijeti godine, pa čak i deceniju gerilskog otpora i nesigurnosti za okupacione snage na ostrvu.
Stoga je logično postaviti pitanje zašto bi Si to sve rizikovao nesigurnim ratom. Pa ipak, niko na Zapadu ne zna što Si zaista misli i kakvu će odluku donijeti, ako je već nije donio. Amerika će stoga, piše “The Economist”, morati pažljivo balansirati između vraćanja vojne superiornosti u Tajvanskom moreuzu, koja bi odvratila Peking od invazije, i pretjerano agresivnih manevara, koji bi opet mogli isprovocirati kinesku ofenzivu.
Ratoborni političari u Pekingu i u Vašingtonu uvijek će moći proglasiti dvosmislenost za slabost i tražiti čvrstu, nedvosmislenu pozu. Ali u ovoj geopolitičkoj pat-poziciji nema jasnih rješenja, a dvosmislenost i status quo svakako se čine boljima od alternative.