Hoće li se vratiti oni koji su otišli?

Većina političkih dogovora u Bosni i Hercegovini u posljednjih dvadesetak godina imali su u sebi neki oblik odrednice važenja "do implementacije Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma”. Od Prudskog sporazuma pa do svih odluka koje se odnose na izborni proces, jer je pitanje treba li kao mjerilo uzeti popis stanovništva iz 1991. ili 2013. godine? To je rezultiralo nakaradnim izbornim procesom u kojem kandidati mogu mijenjati nacionalnost nakon svakog izbornog ciklusa, piše Deutsche Welle.
Ali ko je taj koji će reći kada je implementiran Aneks 7? Ko može reći da je proces povratka završen kad se u samom dokumentu to ne određuje. Govoriti o izbjeglicama i povratku nakon toliko godina je postala gotovo neukusna tema često daleko od stvarnosti. Nameće se zaključak da ljudi koji su otišli prije više od dva desetljeća i koji se još nisu vratili onda se ni ne žele vratiti jer su sa porodicama počeli nove živote. Obnovljene kuće zjape prazne, a njihovi vlasnici su tu u prosjeku dva puta godišnje.
Prihvatiti „status quo"?
- Ovdje se naveliko govori o ljudima koji su izbjegli u neke od zemalja bivše Jugoslavije, ali i u evropske zemlje. Niti jedni, niti drugi se ne žele vratiti. I jedni i drugi su svoju imovinu vratili kada je to bilo moguće, vlasnici su zemljišta, objekata koji su zaključani. Potrošen je ogroman novac da se ove kuće obnove. Negdje smo zatajili s tom našom iskrenošću koliko zaista ljudi živi na određenom području, kaže Murisa Marić iz Udruženja građana “Don” iz Prijedora. Ono godinama i promatra što se događa na terenu i pomaže ugroženim porodicama, kao što i sudjeluje u međunarodnim projektima u tom cilju.
Začarani krug zvan "Aneks 7” izgleda da će biti i dalje tek instrument za ostvarivanje političkih interesa koji će se koristiti samo kad je to nekom potrebno za vlastite ciljeve. Mnogo je kuća koje su obnovljene i zatvorene, a humanitarna udruženja tvrde kako veliki broj stanovništva živi na rubu egzistencije. Treba li u tom slučaju i dalje prioritet davati povratku izbjeglica i dati sva prava ljudima koji praktično nisu tu? Dok istovremeno nema sredstava za integraciju onih koji tamo i žive na rubu egzistencije.
Još hiljade zahtjeva
Toliko godina nakon potpisa je provedba Aneksa 7 odavno trebala biti završena, ali realnost izgleda drugačije. Prema podacima Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, gotovo 100 hiljada osoba još uvijek čeka na ostvarivanje prava na povratak, dok je oko 40 hiljada porodica koje su predale zahtjev za podršku i koje su zadovoljile kriterije.
- Postavlja se pitanje ko je taj koji će reći da je ova priča završena ili u njoj treba još nešto završiti. To je problem. Ta priča se koristi u političke svrhe, prilikom formiranja vlade i nerijetko se koristi i kao prijetnja i sredstvo za ostvarivanje cilja. Ne postoji bilo koji način da se kaže 'to je ta ustanova, ta institucija ili međunarodna organizacija' i da će reći da je taj proces završen, smatra Borislav Bojić, predsjednik Komisije za ljudska prava pri Parlamentu BiH. On vjeruje kako je jedino rješenje da politički faktori u BiH postignu dogovor oko toga. Ali, to je malo vjerojatno.
Donatorska konferencija održana u Sarajevu prije nekoliko godina je otvorila put za podršku u iznosu od gotovo 600 miliona eura. Želja je bila zbrinjavanje i smještaj najugroženijih iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore, njih oko 80 hiljada. Cilj je bio sve to završiti za pet godina.
„Umjesto da se vraćaju, sad ljudi odlaze"
Kada je riječ o BiH, tim dodatkom mirovnog sporazuma je odredio „dostojanstven i siguran povratak" svim protjeranim osobama, podsjeća Mirhunisa Zukić iz Unije za održivi povratak. On sadrži i odredbu o naknadi počinjene štete, što nikad nije realizovano. U ovom trenutku, kaže Zukić, BiH implementira projekte vrijedne oko 70 miliona eura koliko je od donatorske konferencije dospjelo Bosni i Hercegovini, ali se na nivou entiteta i države Bosne i Hercegovine iznos pomoći smanjuje.
- Mi znamo da veliki broj ljudi koji se vratio, nije mogao ostvariti svoja prava koja su mu zagarantovana. A sad, umjesto da imamo masovniji povratak, da se to sve završi, imamo i odlazak ljudi. Ali imamo i drugu grupu ljudi, poput nekih porodica u Mostaru koje čekaju da im se obnove objekti, a žive kao podstanari, kaže Zukić. Njegovo je mišljenje kako su bosanskohercegovačke institucije „odavno digle ruke od implementacije Aneksa 7", jer se on i koristi samo deklarativno.
Jest završen – ali nije
Odgovor na pitanje ko bi to mogao proglasiti završetak provedbe Aneksa 7 treba tražiti od Vijeća za implementaciju mira, ali i bosanskohercegovačkih institucija zasnovanih na Ustavu, smatra profesor Ustavnog prava Mile Dmičić.
- Može se očekivati da bi to prvo trebalo konstatovati Vijeće za implementaciju mira a kasnije i ovdašnje institucije. Tu se treba riješiti nedoumica hoće li taj proces teći u nedogled ili će nakon popisa iz 2013. godine postojati osnova za konstatovanje da su svi aneksi Dejtonskog sporazuma provedeni. Moj stav je da je Aneks 7 proveden i da međunarodna zajednica može konačno formirati institucije na osnovi popisa iz 2013. godine, smatra Dmičić.
No ne može se reći da je povratak završen obzirom na veliki broj porodica koje su u procesu povratka i koje su postavile zahtjev kod domaćih ili međunarodnih institucija. Njegova implementacija ne znači samo osigurati krov nad glavom, nego i zapošljavanje, odnosno stvaranje uslova za život. U stanju u kakvom je Bosna i Hercegovina i njeni građani, teško je očekivati neki značajan napredak koji bi nedvosmisleno značio ispunjavanje odredbe o povratku.
Zato je Murisa Marić iz Udruženja građana “Don” iz Prijedora pesimistična.
- Ovakva implementacija može trajati beskonačno. U ovakvoj zemlji, u ovako neuređenom sistemu, zbog čega smo, prema svim parametrima daleko od zemalja koje imaju slične probleme, ističe Marić.