Kirurški zahvati su sve popularniji, pa se u Americi uspoređuju s epidemijom. Ima ih različitih.
Sezona je popusta i akcija. Peglamo kartice jer 'Ameri će platiti' :) Nemamo više gdje s kaputima, cipelama i torbama. Stare nam je žao baciti, a za nove nema mjesta. Što je rješenje? Možda minijaturni ormar? Bismo li na to pristali?
S druge pak strane, sve više ljudi razmišlja o smanjenju želuca ili skraćenju crijeva kao metodi mršavljenja.
I baš kao što sam uvjerena da minijaturni ormar nije lijek za opsesivno kupovanje bespotrebnih košulja i sukanja, tako sam isto uvjerena da kirurški zahvat nije presudan u liječenju debljine. Voljela bih da me netko uvjeri u suprotno.
Uzroci debljine su različiti, no svakako važnu ulogu u njezinom razvoju imaju genetska predispozicija i psihološki problemi. Nekad ih sa sobom vučemo godinama, ako ne i desetljećima. Istraživanja pokazuju da većina 'kandidata' za kirurško liječenje debljine ima jednu ili dvije psihičke tegobe.
Problem je svakako i prekomjeran unos hrane. Nitko se još nije udebljao samo gledajući u kobase, pancetu i kolače.
Kaotičan život - siguran recept za debljinu
Rješavanje problema pretilosti nije jednostavno. Traži ono mijenjanje loših navika i životnog kaosa. Da, kaos je kasno se probuditi, juriti cijeli dan sa sastanka na sastanak, živjeti na kavama i cigaretama, pa se negdje oko šest popodne sjetiti da bi bilo dobro svratiti u dućan po pečene pileće batake i pomfrit (jer kući je frižider prazan).
Kaos je i iz dosade u jedno popodne slistiti bombonijeru.
Kaos je isto tako ujutro za doručak u mlijeko istresti gotove preslatke pahuljice, za ručak pojesti pizzu, a za večeru lazanje. Voću i povrći ni traga ni glasa. Složit ćete se sa mnom da je kaotičan život recept za pretilost. Pogledajte malo oko sebe. Pretili ljudi često nemaju 'regulu'.
Operativni zahvati u liječenju debljine
Spas se traži u pomodarskim dijetama, saunama, tretmanima 'topljenja masti', odlasku 'pod nož'.
Kirurški zahvati su sve popularniji, pa se u Americi uspoređuju s epidemijom. Ima ih različitih. Jedan od njih je, laički rečeno, smanjenje želuca. Manja vreća znači ograničenje. Jednostavno se ne može pojesti mnogo. Mali želudac je pun već nakon skromnog obroka. Smanjuju se i njegova vrata prema crijevima. Zbog suženog prolaza, hrana u želucu ostaje duže što dodatno doprinosi sitosti.
Drugi način rješavanja problema debljine je stavljanje dijela tankog crijeva 'izvan funkcije'. Naime, iz tankog crijeva se u krv upijaju tvari iz hrane koje nam daju energiju. Ako se taj proces poremeti, manje energije je tijelu na raspolaganju, pa ono troši svoje zalihe. Otapa se nabujalo masno tkivo i čovjek mršavi. Postoji i kombinacija prvog i drugog slučaja; smanjenje želuca i skraćenje tankog crijeva.
Kirurško liječenje debljine se primjenjuje kod izrazite pretilosti. Primjerice kada osoba visine 170 cm ima 115 ili više kilograma. Općenito, gornja prihvatljiva granica za osobu visine 170 cm je masa od 72 kg. Tih četrdesetak kila viška bi se moglo izgubiti i bez operacije tijekom 1.5 do 2 godine. No mi bismo sve sada i odmah. Ne pristajemo na trud, rad i ustrajnost. Zaboravljamo pri tome da se kili sami nisu nagomilali preko noći. Kada sam jednoj svojoj poznanici rekla da gubitak 30-ak kilograma traži nešto više od godinu dana angažmana, odgovorila je da je joj je to predugo. Sada, nakon 6, 7 godina je još deblja. Neki dan sam je vidjela kako je na putu od kuće do autobusne stanice svratila u pekarnicu. Od kuće bi u grad trebalo otići sit. Valjda sam u pravu. Ako je tako, ne može čovjek ogladnjeti 3 minute nakon što napusti dom. Očito se kod nje radi o malo ozbiljnijem problemu.
Nerealna očekivanja
Znanstvene studije kazuju kako ljudi imaju nerealna očekivanja od kirurškog liječenja debljine. Nadaju se gubitku većeg broja kilograma nego je realno, a također su mišljenja kako je za uspjeh potrebno uložiti manje napora nego je uistinu potrebno.
Rizici
Svaki kirurški zahvat nosi sa sobom određeni rizike. Tako su u ovim slučajevima mogući mučnina i povraćanje zbog brzog jedenja kao i unosa veće količine hrane nego što želudac može prihvatiti. Osim toga, može se javiti glavobolja, umor, proljev i sl. Proljev se primjerice javlja kada osoba konzumira hranu bogatu šećerom.
Nadalje, u organizmu može doći do nedostatka vitamina B12, željeza, kalcija, vitamina topljivih u mastima (A, D, E i K), te folata. Ne bismo ovo smjeli olako shvatiti. Nedostatak kalcija, te vitamina K i D povećava rizik za osteoporozu. Smanjena prisutnost vitamina B12, folata i željeza vodi k anemiji itd.
Probudimo se!
Ne treba biti u zabludi i misliti kako će se nakon operacije moći jesti sve, ali u manjoj količini. Obroci koji se konzumiraju moraju biti visokokvalitetnih lišeni svih visokoprerađenih namirnica. Kolačima i bombonijeri tu sigurno više nema mjesta. Potrebno je usvajanje novih prehrambenih navika. Prvi put ozbiljno razgovarati s nutricionistom nakon operacije je po meni prekasno.
Uvjerena sam da se trud trebao uložiti 10, 20 godina prije. Da je bilo volje i ustrajnosti, do odlaska operacije nije trebalo ni doći. Prekasno je tek nakon nje shvatiti da se carsko meso za ručak mora zamijeniti pilećim prsima ili ribom. Prekasno je tek s 50 godina upoznati raštiku. Prekasno je tek kada 'voda dođe do grla' sjetiti se na posao za užinu ponijeti jabuku ili predvečer pješačiti.
Sve u svemu, mišljenja sam da otići 'pod nož' znači rješavanje problema debljine obrnutim putem; operacija, pa tek onda psihološka podrška, mijenjanje prehrambenih navika i svakodnevna tjelovježba. A trebalo bi biti obrnuto. Jer kada se osnovni problem riješi, manji ormar kao ni manji želudac više nisu ni potrebni.
I zato, potražimo stručnu pomoć na vrijeme. Nema potrebe 'zatvoriti se u sebe'. Uživajmo u svakom trenutku. Život je prekratak da bismo ga proveli nesretni.