Piše: Anto PRANJKIĆ
Dok hitamo iz pravca Prijedora ka Sanskom Mostu pored nas ostaju brojne kuće i površine zemljišta. Obradivog ali neobrađenog. Suvozač mi kaže da je to naselje gdje su nekada žvijeli Hrvati. Pitam ga gdje su oni danas. Kaže, većinom su u Zagrebu i Njemačkoj, ali ih ima na svim stranama svijeta. Protjerani su, izbjegli, raseljeni.
Uz sami grad smjestilo se selo Poljak u kojemu danas žive Hrvati. Najnaseljenije je hrvatsko mjesto u ovom dijelu Federacije BiH. Tu živi negdje oko 50 starijih mještana, ali prema njihovim riječima, oni se ne boje za svoju budućnost. U sastavu njihovog mjesta je mali Zagaj u kojem se događa svojevrsna demografska bomba. Od ukupno 20-tak mještana u Zagaju živi i osmoro učenika, a ako sve bude kako treba na godinu će u školske klupe i Tanja Zelić:
- Voljela bi ići u školu. Malo se družiti sa vršnjacima.
Meni je, znate, ovdje jako lijepo. Imam koke, koze i ovce i svog ljubimca konjića, ali bi bilo lijepo razmijeniti koju i sa kolegama vršnjacima, kao velika priča Tanja. Pitamo ju gdje je naučila tako lijepo govoriti a ona će kao iz topa:
- I ovdje imamo internet. I vidimo svašta, pa tako i znamo, kaže 6-godišnja Tanja, koja sa bakom Ljubom, njezinim partnerom Danom i tetkama, učenicama srednje škole, živi u Zagaju, malom mjestu u blizini Sanskog Mosta, u živopisnoj prirodi punoj ljepota, ali i opasnosti:
- Ovdje imamo veliki problem. Naime, iz planine se znaju spuštati vukovi u potražnji za hranom, pa se bojimo za djecu. Osnovni je problem što nam djeca odavde idu u školu i po sedam kilometara: od toga idu po pet pješice, jer autobus ne može doći. Moraju proći kroz šume i to nam daje nespokoj, kaže samohrana majka Sandra Šeić, čiji osnovci Valentina i Marko svakoga jutra pješače kilometre kako bi došli do škole, a poslije dolaska sa majkom i ujakom, koji je i osobom s posebnim potrebama, idu u šumu brati gljive kako bi nešto zaradili za život,a sretni su i zadovoljni. Još Marko zna i minstrirati na svetim misama nedjeljom i blagdanom.
- Nije nama problem ići, raditi. Nije problem niti za hranu. Sami si proizvedemo što nam je potrebno i odemo u šumu, pronađemo gljive a brat Željko iste prodaje na tržnici i nešto se pribavi, ali je problem kada djeca krenu u školu jer nemamo za knjige niti za odjeću i obuću. Kada bismo mogli riješiti taj problem bili bismo presretni, kaže Sandra i ističe kako ima vrlo vrijednu djecu, koja ju ponekad iznenade i cvijećem:
- Dobri su. Marljivi. Znaju iznenaditi lijepim gestama i ljudi ih vole. Skromni su. Sretni su i zadovoljni s ovo malo što imamo, kaže ponosna majka i ponavlja da je najveći problem dio ceste koji vodi od početka Zagaja do u unutrašnjost zaseoka:
- Autobus ne može dolaziti i problem je veliki. Bila bi nam velika pomoć kada bi nam netko mogao pomoći da saniramo cestu, onda ne bismo morali svako jutro ustajati i djecu voditi u školu. Autobus bi mogao dolaziti po njih i problem mračne i nepregledne šume u koju dolaze vukovi kad su gladni bio bi riješen, kaže Sandra.
Prema riječima sumještanina Ante Ljevara već je izrađen projekt i čeka se dobra volja određenih donatora kako bi se ova cesta mogla sanirati:
- Sve smo pripremili i spremni smo predati zahtjeve gdje god to treba. Važno je da riješimo ovaj problem i da nam djeca bezbrižno mogu u školu, kaže Ljevar i ističe kako su ljudi ovdje vrlo vrijedni i da im treba jako malo za zadovoljstvo.
- Valjao bi neki manji stroj, kojim bi mogli si pomoći u obradi zemlje. Neki mali motokultivator ili slično, što bismo svi u mjestu mogli koristiti, kaže sumještanin Dane, ali najveći je problem već spomenuta cesta.
- Rado bih maloj Tanji kupio bicikl, ali cesta nije povoljna za vožnju, pa mi ju nekako teško gledati kako pati, ali nije tužna, nego je uvijek raspoložena i sretna, ističe Ljevar.
Ovo malo selo u blizini Sanskoga Mosta, gdje ljudi beru gljive kako bi preživjeli, a sretni su i zadovoljni sa ono malo što imaju, svojevrsni je primjer svima nama kako treba živjeti.
Za Posavinu.org piše Anto PRANJKIĆ