Antički Rimljani i Egipćani su vjerovali da se u domalom prstu nalazi nerv ili vena koja vodi direktno do srca. Rimljani su čak imali i posebno ime za nju : “vena ljubavi” (vena amoris). Ako bi osoba nosila prsten da desnom prstu, to je značilo da je njeno srce već zauzeto. Postoji i drugo objašnjenje, ne manje lijepo i romantično. Antički Rimljani su prvi nosili vjenčani prst na desnoj ruci. Vjerovali su da je lijeva ruka nesrećna I nepouzdana.
U Indiji je godinama bio običaj da se prstenje nosi samo na desnoj ruci, jer je lijeva smatrana nečistom. Danas je dozvoljeno nositi ga na bilo kojoj ruci.
U Njemačkoj i Holandiji, parovi su zlatno vjereničko prstenje nosili na lijevoj ruci, a vjenčano prstenje na desnoj. To je značilo promjenu u društvenom statusu.
Prema jevrejskoj tradiciji, vjerenik stavlja prsten vjerenici na kažiprst desne ruke. Nakon vjenčanja, žena nosi prsten na domalom prstu iste ruke.
Zemlje u kojima se vjenčano prstenje nosi na desnoj ruci, jesu: Norveška, Danska, Austrija, , Poljska, Bugarska, Rusija, Portugal, Španija, Belgija (u nekim dijelovima), Gruzija, Srbija, Ukrajina, Grčka, Letonija, Mađarska, Kolumbija, Kuba, Peru, Venecuela.
Nošenje vjenčanog prstena na lijevoj ruci, relativno je mlada tradicija nastala početkom 18. vijeka. Pre toga, čak i na engleskom govornom području, prstenje se nosilo na desnoj ruci.
Članak iz 1869. godine, pretpostavlja da je u nekim zemljama promjena ruke na kojoj se nosi prsten iz desne (dominantne) u lijevu (nedominantnu) bio znak poštovanja žene prema mužu (muškarci u to vrijeme nisu nosili prstenje).