Osuđena je na kaznu od 5000 kuna, koju neće morati platiti ako u roku od jedne godine opet ne počini slična kaznena djela. No morat će podmiriti sve troškove sudskog postupka koji još nisu određeni, piše Podravski. Prilično bizarna presuda dogodila se nakon širenja klasičnih seoskih tračeva, a zanimljivo je kako je Općinski sud u Bjelovaru u tom procesu na raspravama izveo brojne dokaze.
Objavio je uvid u račune iz dućana koji su akteri ove neobične priče posjećivali, zatražio je brojnu medicinsku dokumentaciju za optuženicu i tužitelje, saslušao sedam svjedoka, pregledao prijašnje parnice i presude.
Na koncu je nepravomoćnom presudom ustanovljeno da je Marica u kolovozu 2012. u dvorištu kuće Luke D. pred više ljudi izjavila da su privatni tužitelji bijeda i prolupali, da ne znaju što rade i nisu normalni te da je neutvrđenog datuma početkom listopada 2012. kod blagajne u jednoj trgovini pred više ljudi za privatne tužitelje izjavila da je ona "od njih dobila sve i treba još novca dobiti" te "sada je sve moje" i potom "sada neka idu nazad i neka se brinu za svoju djecu".
Sud je procijenio da je tu riječ o kaznenom djelu teškog sramoćenja. U svojoj obrani optužena Marica navela je da nikad nije rekla za privatne tužitelje da su ludi, prolupali ili nešto drugo što je navedeno u tužbi jer te riječi ona nema u svojem rječniku. No opovrgnuli su je svjedoci koji su sve ispričali supružnicima, koji inače žive i rade u Njemačkoj, pa su oni protiv Marice zbog toga podnijeli tužbu za teško sramoćenje.
Privatni tužitelj Ivan tako navodi da je prije Božića 2012. došao iz Njemačke u svoju kuću i od susjeda Marka saznao da je optužena Lukinoj supruzi rekla da su on i žena prolupali, da su bijeda i ne znaju što rade. Također, kaže kako je 30. prosinca iste godine od rođakinje Ljubice doznao da joj se Marica obratila u jednoj trgovini na blagajni i rekla da su on i žena sve izgubili, da se mogu pokupiti i ići djeci u Njemačku i da tu više nemaju što tražiti. Ljubica mu je, dodao je Ivan, rekla da je tada u Konzumu bilo više ljudi na blagajni i da su sve čuli.
U predmetu kojom su je tužili za klevetu i pravomoćno dobili spor Ivan je naveo da su supruga i on bili u jednoj trgovini, kupovali su hranu za pse i da su se sreli s Maricom koja je vidjela što su kupili. Marica je, tumači dalje Ivan, izišla iz trgovine, stajala s nekim ljudima pred trgovinom i rekla im da su oni ti ljudi koji jedu "cucju" hranu, pokazavši na njega i suprugu, a da je to sve mogao čuti i susjed Martin, koji je bio nekoliko metara od nje.
Nakon tih uvreda i kleveta ne možemo više otići u trgovinu jer me je sram nakon što su se pročule te uvrede i klevete, pa su ljudi počeli okretati glavu od nas, svjedočio je tužitelj Ivan i dometnuo kako je njegov pokojni brat Đuro živio s optuženom Maricom, ali oni već dugo nisu u dobrim odnosima zbog neriješenih imovinskopravnih stvari.
Sud je tijekom dokaznog postupka ustanovio da je i protiv tužitelja Ivana i Đurđe u tijeku ovršni postupak radi naplate potraživanja optužene Marice u iznosu od 10.000 kuna, i to na ime naknade štete "kada su supružnici zvali jednu televiziju da snimi što im sve Marica radi u kući i dvorištu".
Marica ih je tužila za klevetanje i pravomoćno dobila spor. Ovaj sud utvrđuje da je optužena te riječi, odnosno činjenične tvrdnje izgovorila upravo s ciljem da nanese sramotu privatnim tužiteljima, a koje riječi u kontekstu događanja na blagajni trgovine kod privatnih tužitelja zaista mogu izazvati osjećaj srama i neugodnosti takovim ponašanjem optužene i podobne su da povrijede čast i ugled, odnosno osjećaj stida, tim više što privatni tužitelj iskazuje da i ljudi u selu koji ga susreću reagiraju na ponašanje optužene i pitaju ga što se to događa između njih i optužene, zaključuje se u ovoj neobičnoj presudi Općinskog suda u Bjelovaru.