"Završila sam jezike na Filozofskom fakultetu, ali se nekako nisam vidjela kao profesorica ili prevoditeljica. Htjela sam više aktivno primijeniti jezike upoznavajući druge ljude i kulture. Preselila sam se ovdje na arapski poluotok nekoliko dana nakon što sam obranila diplomski", započela je svoju priču za 100posto hrvatska stjuardesa Maja. Zbog zaštite identiteta promijenili smo joj ime, a također nećemo navesti niti u kojem gradu živi te za koju kompaniju radi. Odlučila nam je otkriti kako izgleda život kabinskog osoblja koje radi za jednu od najelitnijih avio kompanija na svijetu.
Kaže da je po dolasku završila šest tjedana intenzivnog treninga i počela letjeti. "Nisam znala što očekivati, ali to je me zapravo i privlačilo. Htjela sam nešto potpuno drugačije i dinamično nakon šest godina studiranja. Financijska neovisnost, jeftine karte kao jedna od beneficija i dosta slobodnih dana između letova bile su mi najprivlačnije komponente", opisuje Maja.
U početku joj je bilo dosta teško priviknuti se na novi grad, kaže, došla je usred ljeta kada su bile nesnosne vrućine, a tamo ne postoji kultura šetanja, niti ima mnogo zelenila.
'Oživljavali smo ga dok nismo sletjeli, ali uzalud'
"Kompanija je velika, samo nas koji letimo ima oko 4000 tako da sam uglavnom na letu s ljudima koje vidim prvi put u životu", objašnjava. Prije svakog leta održe sastanak o tome gdje se ide, što je bitno znati o aerodromu na koji se slijeće, koliko je ljudi na letu, koji je profil putnika i imaju li kakvih sigurnosnih uputa o kojima bi trebali biti obaviješteni, na primjer ako je netko bolestan. Upravo tu informaciju jedan put ona i kolege nisu dobili što se pokazalo kobno.
"Najgore od svega što mi se dogodilo je smrt u avionu. Let je bio iz naše baze za Saudijsku Arabiju, putnik je bio kronično bolestan, ali nitko od osoblja na zemlji niti na avionu nije o tome imao informaciju. Morali smo okrenuti avion i sletjeti u najbližu zračnu luku. Po proceduri smo radili oživljavanje dok nismo sletjeli kada je medicinsko osoblje stiglo na avion, ali osobu nije bilo moguće spasiti", kazala je Maj, koja zbog strogog ugovora ne smije reći detalje incidenta.
Nadodaje da aviokompanije s Bliskog Istoka inače imaju najviše medicinskih slučajeva jer su ljudima točka presjedanja. Ljudi putuju po 14 sati iz, recimo, Australije pa nastavljaju još sedam sati za London. Ili idu iz Indije pa presjedaju za Sjedinjene Države.
Mjesečno provede osam do 12 dana u gradu koji joj je baza, a osim pravila koje mora poštovati na letu ima ih i za ostatak svog vremena.
"Pravila za osoblje ima puno, od toga kako moramo izgledati, do toga da ne smijemo imati posjetitelja suprotnog spola nakon jedan sat u noći", objasnila je. Rad u vremenskim zonama nije joj težak nego kaže da je drugačiji.
'Putnika u business klasi ima manje, ali su zahtjevniji'
"U ekonomskoj klasi ima puno više ljudi i puno su veće šanse da može nekome pozliti jer su u pitanju uglavnom dugi, naporni letovi. A u skučenijem su položaju. Trenutno radim u business klasi u kojoj je izazov da svaka osoba može naručiti bilo što, u bilo kojem trenutku. Što u pravilu znači da posao nikada ne prestaje", kazala je Maja.
Upravo ta dostupnost osoblja je nešto što se razlikuje u kompanijama s istoka i onih zapadnjačkih.
"Samo jedan primjer je zvono 'call bell' na avionu. Sjećam se kad sam kao mlađa letjela, da bi me bilo strah pritisnuti išta jer nisam htjela uznemiravati stjuardese. Zvono je bilo rezervirano samo ako nekome pozli. Na Bliskom Istoku ljudi pritišću zvono kako bi te tražili što god im padne na pamet. Od toga da im doneseš čašu vode, do toga da bi htjeli da im izvadiš nešto iz torbe koja se nalazi iznad njih. To ne znači da se vodi manje računa o sigurnosti, ali je definitivno puno napornije i izazovnije. To zvono zna biti dosta naporno za nas osoblje, ali u pravilu putnik je uvijek u pravu", opisala je.
Dodala je kako uvijek postoji granica, u slučaju da putnik postane verbalno ili fizički agresivan, ali za to također postoje određene procedure ponašanja.
U prosjeku u gradu bazi bude osam do 12 dana mjesečno, svaki mjesec dobiva različit raspored, lete na sve kontinente i svaka osoba ima različit raspored.
"U početku mi je bilo teško jer je tamo sve prilagođeno vozačima i do svuda se ide autom. U to vrijeme nisam imala ni vozačku dozvolu ni financijskih sredstava za taksi svaki dan, ako sam htjela imati ikakav društveni život", prisjetila se prvih dana u novom domu. Između letova ima po dva do tri dana slobodno, a svakih šest mjeseci mora položiti ispite za produljenje licence.
Dnevnik.ba