21 Svibanj 2022
Windows Media Player Winamp Real Player QuickTime

Začarani krug nacionalizama u BiH

Proces odumiranja institucija je proces odumiranja države. To se ne može spriječiti galamom o neprijateljskim namjerama Dodika i Čovića sa pozicije bosanskog patriotizma

U bivšoj Jugoslaviji zahtjev za princip jedan čovjek, jedan glas služio je nacionalizmu većinske nacije kao sredstvo ostvarivanja demokratski zaslužene dominacije. Dobar primjer je, kao što smo već naveli, Memorandum SANU iz 1986. koji je opravdano oštro kritikovan kao “Biblija” velikosrpskog nacionalizma. “Nepravde” prema većinskim Srbima su rezultat političkog sistema “u Saveznom veću skupštine SFRJ nisu predstavljeni građani savezne države nezavisno od republičke i pokrajinske pripadnosti... Uvođenje delegatskog sistema pokazalo se kao nefunkcionalno... Politički je neodrživa diskriminacija građana Srbije kojima su zbog paritetne zastupljenosti republika manje dostupna mesta saveznih funkcionera i delegata u Saveznoj skupštini, a glas glasača iz Srbije vredi manje od onoga iz bilo koje druge republike ili pokrajine” (str 9. i 21). Zaključak je “Sve nacije nisu ravnopravne: srpska nacija, na primer, nije dobila pravo na vlastitu državu”. (str 16) koja bi, dakle, trebala biti veća od Srbije jer Srbi žive i u BiH i Hrvatskoj, dakle Velika.

Identične matrice

Koncept Memoranduma za ispravljanje “nepravdi” prema Srbima je promjena političkog sistema koja će omogućiti da većina, tj. njena nacionalna elita, ima većinu vlasti, preciznije, dominaciju nad manjinama. Za to su potrebni opšti savezni izbori bez “konstitutivnosti” republika i pokrajina po građanskom principu jedan čovjek, jedan glas. Time će glas Srbina vrijediti isto koliko i drugih, a konačan rezultat biće jasan, većina je većina.

Naravno da naši zagovarači građanskog izbornog principa nisu čitali Memorandum, ali je jasna identična ideološka matrica samo što kod nas nisu Srbi većinska nacija već Bošnjaci. Bez bilo kakvog nacionalnog predznaka ideološke osnove i mehanizam svakog nacionalizma su, skoro u cjelini, identični.

Ostavljam po strani elementarnu činjenicu da se građansko društvo ni u jednonacionalnim državama ne može redukovati na jedan čovjek, jedan glas, što u 2020. godini može biti samo namjerno neznanje, preciznije politička manipulacija. Od polovine prošlog vijeka građansko društvo se razvija u smjeru korekcija pomenutog principa, od pozitivne diskriminacije prema manjinskim nacijama do participativne demokratije, te jačanja kolektivnih ljudskih prava što su, takođe, i evropski standardi.

Moderno građansko društvo jeste najviši dostignuti nivo stvarne demokratije, uključenosti građana u društveni život. Ono nije savršeno i mora ostati otvoreno za promjene i sopstveni napredak. (Soroš) Putevi njegovog razvoja zavise od konkretno istorijskih uslova, dakle za BiH nisu ni apstraktni cilj, niti su utopija. Ono će se razvijati u uslovima pune nacionalne ravnopravnosti i pravne države sa osloncem na interese socijalnih nosilaca rada, obrazovanja, jednakosti i progresa. Pad nacionalnih tenzija sa padom nacionalno-nacionalističkih partija oslobađa građane svake nacije te omogućuje njihovo jedinstvo. Ovdje pomenute komponente bošnjačkog nacionalizma, što “zelenog”, što “demokratskog” čine potpuno suprotno, “novim” nacionalizmom jačaju “stare”, a guše moguće građansko društvo.

Četvrta komponenta treba da operacionalizuje prethodno opisano osvajanje dominacije većinskih Bošnjaka. Riječ je o ukidanju entiteta i kantona/županija u FBiH koji su rezultat Vašingtonskog i Dejtonskog sporazuma. Time se ostvaruje centralizacija države, stvaraju mogućnosti za realizaciju pune dominacije većine, političku, ekonomsku, kulturnu i svaku drugu. Institucionalna struktura BiH je, racionalno i objektivno gledano, neodrživa. Ona će ostati cementirana dok se traže promjene u opisanom nacionalističkom kontekstu (primjera radi, Deklaracija SDA sa posljednje Konvencije). Potpuno odsustvo bilo kakvog sporazuma između političkih elita sva tri naroda završava u blokadama institucija. Proces odumiranja institucija je proces odumiranja države. To se ne može spriječiti galamom o neprijateljskim namjerama Dodika i Čovića sa pozicije bosanskog patriotizma i ujedinjenja nas protiv njih u odbrani države pa kakva god ona bila. Može se proces preusmjeriti ako shvatimo da smo svi mi sa različitim i zajedničkim interesima koji se mogu usaglasiti uz razumijevanje drugih. Nacionalne partije, uključujući i najveću bošnjačku, sukobima se održavaju na vlasti, a ono što voli da se zove inteligencijom direktni je saučesnik.

Suština problema je što u tumačenjima iz svijesti prethodno opisanih komponenti svaki pokušaj racionalizacije institucija izaziva sumnju da je to finalizacija dovršetka institucionalnog unitarizma. Dok je na javnoj političkoj sceni zahtjev da se ukinu entiteti i kantoni, nikakva racionalizacija institucija nije moguća zato što se, u sjenci unitarističke koncepcije BiH i straha od nacionalne dominacije većine, svaka racionalizacija doživljava kao posrednik tihog unitarizma iza koga stoji bošnjačka dominacija. Dolazi do ideološke blokade svijesti i hladnog rata između nosilaca vlasti, nacionalnih partija.

Petu komponentu koja je opšti istorijski motor svih nacionalizama čini politička uloga žrtve. Bošnjaci jesu bili najveća žrtva svih ratova na ovim prostorima u prošlom vijeku, što smo već naveli. Genocid u Srebrenici je samo vrh zločinačkog ledenog brijega. Najveća su, ali ne i jedina žrtva. Ta činjenica ne daje pravo za poseban status u međunacionalnim odnosima i pravo na dominaciju. Najmanje je poželjno prećutkivati žrtve drugih, da bi se bila još veća žrtva. Sa strane srpskog i hrvatskog nacionalizma, po sistemu spojenih sudova, bošnjačke žrtve, posljedično se relativizuju ne samo negiranjem genocida već i fiksacijom na sopstvene žrtve.

Za bošnjački nacionalizam žrtve Bošnjaka u prošlom ratu postaju ideološki kamen temeljac kroz njihovu politizaciju i stav da one daju posebna nacionalna prava. Obilježavanje mjesta stradanja dobija sakralne dimenzije isključivo vjersko-političkog karaktera. Slično je i sa obilježavanjem srpskih i hrvatskih žrtava, sve zajedno održava vatru svih nacionalizama.

U svim pomenutim komponentama Islamska zajednica BiH kao religijski autoritet igra naglašenu ulogu koja nije ni samo, ni prije svega religijska. Ona se pozicionira kao jedini istorijski i aktuelni branilac, ne samo vjere već i identiteta i ciljeva Bošnjaka. Njena politička uloga je sve češće operativna radeći na nacionalnom jedinstvu Bošnjaka i partija koje ona smatra bošnjačkim. Veoma intenzivan rad na “narodnim masama Bošnjaka”, njihovoj vjerskoj disciplini, te jedinstvu, nacionalnu emancipaciju Bošnjaka vezuje, istorijski po njih opasno, za vjeru. Rezultat je napuštanje sekularnog karaktera društva i spajanje religije i njenih institucija sa državom “tamo gdje je naša”. Time je stvoren prostor za ekspanziju bošnjačkog nacionalizma, a religija od vjere postaje ideologija. S druge strane, činjenica da domaći muslimanski vjernici nisu u ratu palili i rušili hrišćanske crkve, za razliku od fundamentalista pravoslavne vjere, pokazuje važnu razliku. Niko od čelnika SPC-a nije osudio, a kamoli spriječio, rušenje džamija.

Kritička skica osnovnih komponenti bošnjačkog nacionalizma pokazuje da je u osnovi riječ o evropskom tipu nacionalizma koji nema ništa sa islamističkim varijantama ekstremizma za šta se često Bošnjaci napadaju iz baza velikosrpskog i velikohrvatskog nacionalizma. Odatle i uočljive sličnosti sa velikosrpskim nacionalizmom u idejnom konceptu i mehanizmima realizacije. Čak je uloga Islamske zajednice veoma prisutna, ali ne na način agresivnosti Srpske pravoslavne crkve. Budući razvoj ovog i drugih nacionalizama kod nas ne isključuje i njihovu ekstremizaciju sa nesagledivo opasnim posljedicama.

Za razliku od velikosrpskog, bošnjački nacionalizam kao sredstvo realizacije sopstvenog viđenja zemlje traži podršku međunarodne zajednice. Nerazumijevanje unutrašnjih protivrječnosti BiH, osjećaj krivice za zakašnjelu podršku Bošnjacima u ratu, te prisutne težnje susjeda, doveli su međunarodne institucije u poziciju da brane političke elite Bošnjaka od ideja i politika drugih političkih elita. Uloga arbitra koju su prihvatili nije bila izbalansirana, a istovremeno je rađala velika očekivanja, na primjer, SDA. Time je posebno OHR od rješenja postao problem već prije više godina. Osnovni problem je što je takva uloga stranaca objektivno sprečavala unutrašnji dijalog između različitih interesa, te vodila nerješavanju problema i sve većim razlikama. Na to se vezao nacionalizam sva tri naroda, a međunarodna zajednica ne zna šta da radi. SDA izgleda misli da su sankcije garant održivosti BiH, ne videći besmisao patriotizma koji počiva na stranom miješanju i zalaganju za stalno stanje protektorata.

Šta da se radi

Kriza u BiH otvorena je poslije izbora 2018. blokadom formiranja VMBiH više od godinu te je i danas prisutna blokada formiranja Vlade FBiH. Nemogućnost dogovora oko reforme Izbornog zakona ozbiljno prijeti bojkotom izbora 2022. Ključni problem je izbor člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda Komšića, kojem teče treći mandat (12 godina), a izabran je većinom bošnjačkih glasova. Paralelno u Republici Srpskoj, Dodik uporno najavljuje otcjepljenje, države čiji je državljanin i član Predsjedništva na način bez presedana u svjetskoj istoriji.

Legitimitet novog visokog predstavnika, neprihvatanjem na Savjetu bezbjednosti UN-a rezolucije koju su podnijele Rusija i Kina (uz ograničenje postojanja OHR na godinu dana i ukidanje bonskih ovlasti) de facto je uzdrman. To je ozbiljna naznaka novog, agresivnijeg pristupa Rusije na Balkanu sa fokusom na BiH i Crnu Goru, te zaoštravanje situacije u odnosima Kosova i Srbije. Pasivnost EU, gubitak kredibiliteta SAD-a poslije Avganistana otvaraju prostor ofanzivi “srpskog svijeta” te radikalizaciju separatističkih težnji u Republici Srpskoj. Time je BiH ušla u centar geopolitičkog sukoba Zapada i Istoka, najgore što joj se moglo desiti.

Geostrateška situacija se ubrzano mijenja uz prateće turbulencije. SAD se fokusiraju na Daleki Istok videći Kinu kao glavnog konkurenta za dominaciju, a Evropa ostaje u sjenci. EU u najozbiljnijoj brizi od osnivanja sa Brexitom, nacionalnom desnicom na vlasti u zemljama njenog istoka, čekajući svoje sređivanje, odgađa proširenje za zemlje Zapadnog Balkana. Nije riječ o diplomatskoj pasivnosti, promjeni administracija u SAD-u i Njemačkoj, nesposobnosti vodećih birokrata kako to vidi naša “beskrajna lakoća površnosti”. Riječ je o ozbiljnijem procesu promjene interesnih sfera, o novoj geostrateškoj situaciji.

Agresivnost Rusije, Putinovog režima, u našem regionu se pokazuje kroz afirmaciju “pravoslavnog svijeta”, interes da se održi zamrznuti konflikt između Srbije i Kosova, te indirektnu podršku separatizmu u Republici Srpskoj. Održavanje i jačanje nestabilnosti na Zapadnom Balkanu je geostrateški interes Putinove politike. Sama agresivnost ove godine kao da traži agresivnijeg domaćeg partnera, što je nesumnjivo Dodik. Vučić se drži balansiranja EU/Rusija/Kina, te se sluti racjep između dvojice srpskih lidera, između radikalnog i “umjerenog” srpskog nacionalizma.

Geostrateški kontekst i direktni sudar unitarističkog i separatističkog koncepta u BiH najozbiljnija je kriza od Daytona. Pokreće je i prisutna nervoza nacionalnih partija pred izbore 2022. SNSD gubi glasačka tijela u gradovima, SDA je takođe izgubila gradove, a napuštaju je važni članovi, HDZ je sve stavio na “kocku” promjene Izbornog zakona homogenizirajući ono što mu je ostalo na temi legitimiteta. Nacionalne stranke izlaz vide u zaoštravanju tenzija do pucanja nacionalizmom (SNSD, HDZ) ili turbopatriotizmu (SDA i DF).

Veoma se jasno pokazuje da je nacionalizam sredstvo gašenja demokratije u sopstvenoj naciji i posljedica želje da se sačuva postojeća vlast. Krize i tenzije se zaoštravaju pred svake izbore, što jasno pokazuje retorika ucjena i prijetnji SNSD-a i Dodika. Držanje vlasti uslov je preživljavanja oligarhije, partijsko-tajkunske, a nacionalizam je sredstvo koje nema veze sa nacionalnim interesima.

Za sada vrh krize (septembar 2021), uz prisutnu blokadu institucija BiH zbog nametnutih zakona, čini Dodikova najava da će tražiti od Narodne skupštine RS-a povratak na slovo Daytona, preciznije ukidanje svih zakona i odluka visokog predstavnika i Ustavnog suda BiH, preuzimanje individualnog prava od RS-a, ukidanje svih agencija na nivou države, posebno SIPA, OSA, sudske vlasti itd. To je de facto disolucija države jer državu i čine pravni sistem i institucije. Ako se ti zahtjevi ne prihvate u roku od 6 mjeseci, Dodik najavljuje i formalno disoluciju, nezavisnost Republike Srpske.

Standardni odgovor na to je da je to nemoguće u sadašnjim međunarodnim okolnostima. To je tačno, ali nije dovoljno, djeluje kao prijetnja i ne daje pravi odgovor. “Oni bi kao da se otcijepe, a mi im kao ne damo”.

Važnije je da separacija RS-a nije u interesu srpskog naroda u BiH, a ni u Srbiji. Bosna i Hercegovina je vitalni nacionalni interes Srba u njoj. Sve drugo je velika laž i prevara motivisana interesima lokalne oligarhije da sačuvaju i produže sistem bogaćenja korupcijom i nepotizmom.

Otcijepljen RS uz totalnu međunarodnu izolaciju bi radikalno siromašio, vlast bi morala biti totalitarna, a stanovništvo gurnuto u ekonomsko izbjeglištvo. Lokalno, srpska mafija bi napokon dobila svoju “državu”. Ujedinjenje sa Srbijom imalo bi iste posljedice, samo proširene na samu Srbiju. Uz to, Republika Srpska bi izgubila sve postojeće elemente ravnopravnog učešća u državnosti BiH, ne bi bila republika, već bi mogla biti autonomija sa punom dominacijom Beograda. Očekivati bi bilo i teritorijalnu dezintegraciju, jer je teritorija istočnog RS-a mnogo bliže Užicu nego Banjoj Luci itd. Kao i uvijek u istoriji, velikosrpski nacionalizam je u konačnici završavao najgore moguće po srpski narod.

Jednako tako, navedeni stavovi onemogućuju svaki unutrašnji dogovor i stvaraju uslove za spoljni intervencionizam bez ikakvog balansiranja između objektivno postojećih interesa. Separatizam kao da “zove” unitarističke intervencije na štetu stvarne, unutrašnje stabilizacije zemlje.

Dakle, od Dodikovih prijetnji ne može biti ništa, blokade institucija BiH već su razvodnile finansijske potrebe režima u RS-u. Očekivana posljedica haosa i konfuzije koju je sam šef SNSD-a izazvao bit će pad SNSD-a na izborima, a Dodikov izborni slom ne mogu spriječiti ni sankcije koje mu prijete i koje kao da želi, misleći da će “žrtvi međunarodne zavjere” pomoći da preživi izbore.

Iza svega, međutim, ostaju rane na stabilnost BiH. Veoma je opasno naviknuti se na stanje u kome su separacija, politika “blokade do disolucije”, ratna retorika postale normalne itd. To je psihološka priprema da, ako i kada disolucija međunarodno postane moguća, to i prihvatimo. Kao da nam nenormalno postaje normalno.

S druge strane, umjesto pozitivnog programa rješavanja odnosa, postoji i jača pristup “odbrani” BiH koji Republiku Srpsku, te njene institucije, u velikom dijelu intelektualne i političke javnosti retorički posmatraju kao “neprijateljsku teritoriju”. Svemu se pristupa jednostrano, a na tom talasu je niz poteza OHR-a ili veoma kontroverzna tumačenja Ustava BiH od Ustavnog suda BiH. Ako je našim zapadnim prijateljima stalo do jedinstva i napretka BiH, valjda je racionalno ne povlačiti poteze koji je razjedinjavaju. U osnovi toga je stanje protektorata, nametanja zakona, bez presedana u današnjoj Evropi. To daje alibi Beogradu i Zagrebu da svoje stare apstinencije aktueliziraju “politički držeći stranu ‘svojima’”. To je začarani krug u kome nije važno ko je kokoš, a ko jaje, važno je normalizovati odnos međunarodne zajednice prema BiH. Time bi se zatvorila vrata sve agresivnijem iskrcavanju Ruske Federacije koliko kod nas, toliko i u regiji.

Bosna i Hercegovina nakon 25 izgubljenih godina nema više vremena. Opasnosti za njen opstanak, suverenitet i nezavisnost u međunarodno priznatim granicama mnogo su veće nego naše “turbopatriote” koje ne žele da vide ili vide, ali se prave lude. Nikakvo međunarodno pravo, ako uopšte u praksi postoji, neće je sačuvati bez unutrašnjeg jedinstva i spremnosti na kompromise razlika. Nove geostrateške okolnosti čine našu situaciju gorom nego u vrijeme Daytona. One mogu, ako ne stanemo na noge, voditi disoluciji, sa ratom ili bez njega. Ko može da želi ili najavljuje takav izbor, izbor između dvije vrste raspada. Nije izbor između mirnog i ratnog razlaza u šta nas guraju “šibicari” politike. Pitanje je kako sačuvati BiH, drugačiju i bolju, a protiv otvorenih separatizama i prikrivenog prihvatanja onog što ostaje “naše”, u duhu podjele bošnjačke političke i akademske elite iz 1993.

Ovaj tekst treba razumjeti kao apel za odbranu zemlje od, prije svega, unutrašnjeg neprijatelja (bez navodnih znakova), a sa spoljnim će onda biti mnogo lakše. Ključno mjesto je borba protiv sva tri nacionalizma, njihovih društvenih korijena i socijalnih, političkih i ideoloških nosilaca.

U aktuelnoj krizi u BiH, kojom je njen sam opstanak doveden u pitanje, nema nevinih, a njen izvor nije nacionalna ravnopravnost, već njeno dovođenje u pitanje, što je odlična podloga za nacionalizme. Protiv njih se ne može boriti jakom retorikom i čekanjem da nam “prijatelji” iz svijeta spasu zemlju. Najmanje se nacionalizmima drugih treba i može suprotstaviti bosansko-bošnjački nacionalizam u vidljivom porastu posljednjih godina. Neznanje, nerazumijevanje i arogancija u pogledu istorije međunacionalnih odnosa u našoj zemlji podloga su i sredstvo hranjenja naših nacionalizama.

Mora se drugačije

Nacionalizmi izrastaju na interesima nacionalnih oligarhija formiranih kroz korupciju u raznim oblicima koja je osnova vlasti tih partija. Korupcija je osnovni i najveći društveni i politički problem u našoj zemlji. Radikalni obračun sa korupcijom uslov je pada nacionalizma u BiH, uslov je za diferencijaciju u članstvu i rukovodstvo nacionalnih partija, za oslobađanje građana svih nacija.

Nakon više godina puzajuće krize u BiH ona je dobila jasne, potencijalno eksplozivne, oblike kroz dva koncepta. Na narastanje separatizma u retoričkoj formi i stvaranju materijalnih pretpostavki za realizaciju retorike uz direktnu umiješanost Srbije odgovorilo se unitarizmom, i obratno. U oba slučaja avanturizam i maksimalna radikalizacija dijela intelektualnih elita graniče sa likvidacijom budućnosti. Pojednostavljeno govoreći, požar nacionalizma ne može se ugasiti benzinom “građanizma”.

Mora se drugačije, ako nam je do zemlje, društva i građana stalo. Za početak držimo se stare maksime “istina je ono što niko ne želi da čuje”. (Kraj)

Pročitano 163 puta

Napiši komentar

Molim upišite sva obavezna polja označena zvjezdicom (*).
Dozvoljena je uporaba HTML koda

Zadnje vijesti

Opština u BiH koja živi od jagoda

Opština u BiH koja živi od jagoda

"Posla ima. Kreneš od sadnje, u julu, kada su najveće...

10 načina kako ti roditelji u BiH izjavljuju ljubav

10 načina kako ti roditelji u BiH izjavljuju ljubav

Odnos roditelja prema djeci je odista zanimljiv u Bosni i...

Finska i Švedska službeno podnijele zahtjeve za pridruživanje NATO-u

Finska i Švedska službeno podnijele zahtjeve za pridruživanje NATO-u

FINSKA i Švedska službeno su podnijele zahtjeve za pridruživanje NATO-u...

Slovenci uputili Srpskoj zahtjev za isplatu 90 miliona KM

Slovenci uputili Srpskoj zahtjev za isplatu 90 miliona KM

Pravni zastupnici slovenačkog preduzeća „Vijadukt“, koje je nedavno dobilo pravosnažnu...

Bh. institucije se vraćaju na Windows 98, kako bi izbjegli ruske hakerske napade

Bh. institucije se vraćaju na Windows 98, kako bi izbjegli ruske hakerske napade

Nakon prijetnje ruskih hakera da će napasti kompletnu internet mrežu...

DOLAZI KRAJ VOJNE I POLITIČKE NEUTRALNOSTI: I Švicarska bi u NATO

DOLAZI KRAJ VOJNE I POLITIČKE NEUTRALNOSTI: I Švicarska bi u NATO

Status neutralnosti uskoro bi mogao da se suoči sa najvećim...

Ako vam se sir brzo pokvari, verovatno ga pogrešno čuvate, evo kako je ispravno

Ako vam se sir brzo pokvari, verovatno ga pogrešno čuvate, evo kako je ispravno

U zavisnosti od sira, zavisi i način na koji ćete...

Pogledajte cijene ulja u EU, BiH skuplja od svih!

Pogledajte cijene ulja u EU, BiH skuplja od svih!

Nijemac na minimalcu u sat zaradi za 5, a bh....

Koliko novca i koje dokumente morate imati na granici za putovanje u EU

Koliko novca i koje dokumente morate imati na granici za putovanje u EU

Državljani BiH, Srbije, C. Gore ili Sjeverne Makedonije za putovanje...

Je li tornado moguć u Hrvatskoj?

Je li tornado moguć u Hrvatskoj?

Oko 400 tornada na godinu pohara Europom, dok se diljem...

“Sada smo mi meta”: Ruski gradovi suočeni s do jučer nezamislivim scenarijem

“Sada smo mi meta”: Ruski gradovi suočeni s do jučer nezamislivim scenarijem

Zvukovi rata odjekuju sve jače i Belgorodom, ruskim gradom koji...