Ja sam bio jedan od malog broja ljudi koji su vjerovali da ću, čineći dobru stvar, čineći zakonitu stvar, prijavljujući korupciju, uspjeti nešto promijeniti na bolje. Međutim, tek sada sam vidio kako sistem, koji bi trebao da radi u korist građana ove zemlje, nažalost radi u korist pojedinaca, kleptokrata koji gledaju da iskoriste te javne institucije poput bankomata za izvlačenje novca.
Piše: Amil DUČIĆ
Rekao je to za Fokus.ba Sanjin Sinanović, bivši zaposlenik Centralne banke BiH, koji je krajem 2017. i početkom 2018. godine Tužilaštvu BiH i Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA) prijavio sumnje u nepravilnosti u javnim nabavkama, zapošljavanju i druge nepravilnosti u Centralnoj banci BiH. Krajem 2018. godine Centralna banka započinje s disciplinskim postupcima protiv njega. U međuvremenu ih se nakupilo šest, dok Sinanović ima niz sudskih presuda u svoju korist. Ali, uprkos tome, on nije postao zaštićeni zviždač.
– Moja borba traje duže od četiri godine. To je jedna mukotrpna borba koja zahtijeva mnogo vremena, strpljenja, živaca, a na kraju uzima danak u zdravlju. Danas, evo, nakon četiri godine mogu da kažem kako imam četiri presude, dvije pravosnažne i dvije prvostepene koje su riješene na Sudu BiH u moju korist. Ja sam još uvijek u iščekivanju novog sudskog procesa koji treba da počne u decembru ove godine kada ćemo znati da li ću se ja i kada ću se vratiti u Centralnu banku na svoje radno mjesto – ističe Sinanović.
Prijavitelji korupcije, uzbunjivači ili takozvani zviždači su u našoj zemlji, uprkos činjenici što je 2013. stupio na snagu Zakon o zaštiti lica koja prijavljuju korupciju u institucijama BiH, često suočeni s mjerama odmazde kao što su: profesionalna degradacija, disciplinski progon, mobing, izopćavanje iz profesionalne sredine i slične mjere. O tome svjedoči upravo i slučaj Sanjina Sinanovića.
Sanjin Sinanović, prijavitelj korupcije
On za Fokus.ba konstatira da, nažalost, institucije ove zemlje svakog dana pokazuju kako nisu spremne ili ne žele da se uhvate ukoštac u borbi s korupcijom.
Kako navodi Sinanović, Agenciji za prevenciju korupcije i borbu protiv korupcije (APIK) BiH do sada se obraćao pet puta za dodjeljivanje statusa zaštićenog prijavitelja korupcije.
– Istaknuo bih tu da uopće ne postoji saradnja između ljudi koji prijave korupciju i ljudi iz Agencije. Dakle, oni samo zaprime vaš slučaj. I sada nakon ovoliko vremena mogu da kažem da Agencija, nažalost, ne postoji zbog ljudi koji smognu snage i hrabrosti da prijave korupciju, već su oni generalno sami sebi svrha, odnosno zbog ispunjenja nekih zahtjeva u vezi s pristupanjem EU. Dakle, da možemo reći da mi imamo tu agenciju. Dovoljno je samo vidjeti broj lica koja su dobila status prijavitelja korupcije koji otprilike govori da je u osam godina koliko postoji ta agencija ukupno do sada podijeljeno osam statusa zaštićenog prijavitelja, a kojima nisu pružili nikakvu zaštitu – ističe Sinanović.
Zakon koji je donesen na nivou BiH definira uzbunjivača kao „lice koje zbog opravdane sumnje ili okolnosti na postojanje korupcije u bilo kojoj instituciji BiH u dobroj vjeri podnese prijavu odgovornim licima ili institucijama u skladu sa Zakonom“. Ali on ima brojne manjkavosti.
Iz Transparency Internationala BiH navode da ovaj državni zakon obuhvata veoma uzak krug osoba kojima može biti pružena zaštita, jer isključuje niz drugih koji nisu zaposleni u institucijama BiH, a koja, zbog različitih vrsta odnosa s ovim institucijama, također mogu doći do informacija o mogućim koruptivnim ili drugim radnjama.
Zbog specifičnog ustavnog uređenja BiH, Zakon ne može da sadrži odredbe, odnosno uređuje pitanja zaštite uzbunjivača u privatnom sektoru. Nadalje, Zakonom se insistira na „dobroj vjeri uzbunjivača“, definirajući samu dobru vjeru kao stav uzbunjivača koji se zasniva na činjenicama i okolnostima o kojima on ima vlastita saznanja i koje smatra istinitim. Međutim, ovaj standard je trenutno veoma teško primijeniti u BiH.
Izvršna direktorica Transparency Internationala BiH Ivana Korajlić kaže za Fokus.ba kako je evidentno da tamo i gdje postoji zakonski propisana zaštita prijavitelja korupcije, ona u praksi ne funkcionira efikasno.
– Zviždači, bez obzira čak i u situacijama kada dobiju status zaštićenog prijavitelja korupcije, trpe posljedice. Imali smo konkretan slučaj sa zaposlenikom UIO kojem je TIBiH pružao pravnu pomoć, gdje je APIK, koji bi zapravo trebao da osigura da se ne provode štetne radnje prema onima koji ne provode korupciju, nije na adekvatan način reagirao i da su protiv njega pokrenuti brojni disciplinski postupci pa čak i u vezi s prijavljivanjem i istupima u medijima. Ono što je posebno problematično jeste što u FBiH uopće i nemamo usvojen zakon o zaštiti prijavitelja korupcije, koji je godinama u parlamentarnoj proceduri i apsolutno niko više ne spominje njegovo usvajanje. U RS-u postoji sudska zaštita, ali do sada su možda bila dva ili tri slučaja prijavitelja koji su dobili sudsku zaštitu. To, s jedne strane, obeshabruje bilo koga da prijavi korupciju – kaže Korajlić.
Emir Mesić, prijavitelj korupcije
Druga stvar koja obeshrabruje je, navodi ona, činjenica da se po tim prijavama apsolutno dalje ne radi.
– Evo, mi kada pogledamo ove primjere na državnom nivou prijavitelja korupcije, više smo se bavili posljedicama koje su ti ljudi trpili nego što smo pričali o tome šta su institucije radile na osnovu njihovih prijava i da li se išta procesuiralo. I zbog toga što ne vide rezultate, ljudi onda smatraju da nema ni poente uopće prijavljivati korupciju – ističe Korajlić.
Emir Mešić, zaposlenik Uprave za indirektno oporezivanje (UIO), koji je prije tri godine odlučio prijaviti sumnju u korupciju dobio je zvanični status “zviždača”, ali nikakvu zaštitu. APIK je odlučio da protiv Mešića nije bilo takozvane štetne posljedice kada je u jednom od disciplinskih postupaka dobio otkaz. Kasnije je ta odluka poništena, no sada je suspendiran. Svoju pravdu nakon pokretanja tužbe traži u Sudu BiH.
– Ja sam prijavio zloupotrebe u vezi s carinskim terminalima i javnim resursima u korist privatnika. Tu sam prijavio direktora Uprave i njegovog pomoćnika za poslovne usluge. Prijavio sam ih za njihovo direktno saučesništvo, odnosno učešće u takvim radnjama. Tužilaštvo me skoro obavijestilo pismenim putem kako vodi još uvijek istragu iako je, čini mi se, ta krivična prijava već nekoliko mjeseci u Agenciji za istrage i zaštitu – kaže Mešić za Fokus.ba.
Govoreći o disciplinskim postupcima, kaže da su oni „klasična odmazda direktora Uprave i njegovih pomoćnika“.
– Sve te disciplinske prijave mogu se dovesti i direktno su u vezi s podnošenjem prijave. Naprimjer, moja prijava u Tužilaštvo je stigla negdje 15. 12. 2018, a ja sam premješten 28. 12. 2018. godine, nakon ove prijave. Nakon mog prvog svjedočenja u SIPA-i protiv pomoćnika direktora za poslovne usluge, on je pokrenuo prvi disciplinski postupak protiv mene. Nakon toga sam javno istupio jer sam primijetio tu odmazdu. Ona je bila brutalna jer APIK uopće nije reagirao na sve to. Radilo se o javnom prijavljivanju. Tako je definirano Zakonom o zaštiti lica koja prijavljuju korupciju. Čak je i to bio predmet disciplinskog postupka. Sada je predmet disciplinskog postupka moj ulazak u operativni sistem UIO i tamo se navodi u toj disciplinskoj prijavi, što je imalo za posljedicu, zamislite takvu formulaciju, objaljivanje u medijima, dakle moj ulazak u operativni sistem Uprave. Tako da sam na osnovu te sada treće disciplinske prijave i suspendiran. Ustvari, sve je to kako bih se ja odvratio od prijavljivanja i od svjedočenja protiv direktora UIO u konkretnim slučajevima korupcije – ističe Mešić.
Hasim Šabotić
Direktora Agencije za prevenciju korupcije i borbu protiv korupcije BiH Hasima Šabotića suočili smo s ovim informacijama. Kako kaže, nakon što su Mešiću dodijelili status zaštićenog prijavitelja korupcije, on se obratio APIK-u zahtjevom za otklanjanje štetnih radnji jer je protiv njega pokrenut disciplinski postupak.
– Poštujemo to, ulazimo u tu priču. Onda u skladu sa zakonom mi se obraćamo Upravnom inspektoratu Ministarstvu pravde da izvrši nadzor u instituciji u kojoj Mešić radi i da nam dostavi činjenično stanje, znači dokumentaciju, zapisnik šta su oni ustanovili. Da vidimo možemo li mi to povezati da li je Mešić progonjen, odnosno da li je pokrenut disciplinski postupak zbog toga što je prijavio korupciju ili je protiv njega pokrenut discplinski postupak za propuste u njegovom radu. U prvom slučaju dobili smo zapisnik Upravnog inspektorata, bili su u UIO. I nakon te analize mi nismo mogli ustanoviti da se to može uopće dovesti u vezu, odnosno da je protiv njega pokrenut disciplinski postupak za sasvim nešto deseto, odnosno što nije ispoštovao zakonsku regulativu po kojoj postupa, a ni u kom slučaju što je prijavio korupciju. Kasnije se gospodin Mešić obraćao opet i navodi da on i dalje trpi štetnu radnju, da se protiv njega pokreće i drugi disciplinski postupak. Opet mi angažiramo Upravni inspektorat Ministarstva pravde, ljudi odlaze na lice mjesta i utvrde činjenično stanje i dostave nam zapisnik. Iz svega toga i te dokumentacije mi opet vidimo da je protiv Mešića pokrenut disciplinski postupak za propuste u radu, a ni u kom slučaju za ono za šta je on prijavio korupciju – ističe Šabotić.
On dalje navodi da su kroz zapisnik od Upravnog inspektorata i dokumentaciju koju su dobili vidjeli da su u toj godini u UIO pokrenuta ukupno 52 disciplinska postupka i do tog momenta okončano je 28 postupaka.
– Od tih 28 postupaka, 5 ljudi je kažnjeno za isti ili sličan prekršaj – degradacija na niže radno mjesto. To nije samo Mešić. U tom istom periodu, od ukupno 28 okončanih postupaka, u četiri slučaja u prvom stepenu je doneseno rješenje o prestanku radnog odnosa. Što znači da nije bio jedini Mešić, koji je jedan od zaštićenih prijavitelja korupcije – kaže Šabotić.
Otkriva nam da su od UIO 7. oktobra dobili jedan akt u kojem ih obavještavaju da je UIO podnio prijavu protiv Mešića.
– Mislim 4. oktobra da je pomoćnik direktora Sektora za poreze podnio prijavu za pokretanje disciplinskog postupka protiv Mešića za zloupotrebu službenog položaja, odavanje tajnih podataka trećim licima itd. Mešić se nama nije dosad obratio po pitanju ovih segmenata i ja želim da vjerujem da će Mešić izaći na zelenu granu uz našu pomoć, ali samo u skladu sa zakonom jer mi nepravilnosti nećemo tolerirati i nećemo raditi nešto što nije u skladu sa zakonom – ističe Šabotić.
Mešić, s druge strane, tvrdi da Šabotiću svi ovi navodi ne stoje.
– Drugi disciplinski postupak protiv mene je nastao na osnovu moje javne prijave koja je u skladu Zakonom o zaštiti lica koja prijavljuju korupciju jer je tamo ona definirana i propisana i nejasno je kako APIK to uopće ne prepoznaje kao odmazdu. Treća discplinska prijava odnosi se ponovo na nekakvo pogrešno tumačenje ili neko prilagođavanje primjene zakona onima koji su prijavljeni, u konkretnom slučaju direktoru Uprave. Zašto? Zato što u Zakonu stoji da se neće smatrati odgovornim osoba koja ustupi određene podatke agencijama za sporovođenjem istraga. Upravo to APIK nije čak ni istražio.
Tako da smo mi u toku podnošenja tužbe protiv APIK-a. Navodi o tome su da je pokrenuto 50-ak disciplinskih prijava i pet rješenja o otkazima. Koliko ja znam, ni u jednom tom slučaju ni protiv jednog prijavitelja korupcije nije pokrenut disciplinski postupak, nego je pokrenut postupak protiv ljudi koji su čak hapšeni za teška krivično-koruptivna djela – kaže Mešić.
On napominje da je i Institucija ombudsmena za ljudska prava izdala mišljenje APIK-u, ali da po njemu APIK ne želi postupiti. Ombudsmen za ljudska prava BiH upozorio je da UIO nije dokazala da bi njen zaposlenik Emir Mešić bio izložen disciplinskom progonu i da nije prijavio korupciju i naložio APIK-u da reagira.
– APIK je, recimo, davao neka mišljenja direktoru Uprave da on može pokretati disciplinske postupke, koji su čak koristili kao svoj argument, odnosno kao dokaz protiv mene. A imate, recimo, i slučaj da mi je disciplinska komisija izrekla mjeru prestanka radnog odnosa, čak da me nije ni saslušala. Zaista je teško sve ovo podnositi, a svakako i iz finansijskog, odnosno materijalnog aspekta. Moram se zahvaliti Transparencyju. Da nije njih, ovo bi sve bilo teško voditi. Cilj mi je da se ova borba dobije kako budući uzbunjivači ne bi imali ovoliko problema, da se napravi jedan otklon u primjeni Zakona o zaštiti lica koja prijavljuju korupciju, da imaju jednostavno lakši put ka prijavljivanju i lakši put ka dobivanju svojih prava. Dalje mi je cilj da raskrinkam u potpunosti taj aspekt s carinskim terminalima i s javnim prihodima i da se to više ne ponavlja. Davao sam i izjavu intituciji jedne utjecajne zemlje i koja ima interes za borbu protiv korupcije u BiH te sam rekao da je, prema mom mišljenju, potrebno prisustvo stranih istražitelja i tužilaca pravosudnim institucijama kako bi se uopće mogla i provoditi borba protiv korupcije jer je nesporno da istražitelji koji rade slučajeve visoke korupcije imaju stalne pritiske i prijetnje – kaže Mešić.
Šabotić, s druge strane, ističe da je agencija na čijem je čelu u potpunosti ispunila svoju zadaću zaštite prijavitelja korupcije. Govorio je o primjeni Zakona o zaštiti prijavitelja.
– Ali ovaj zakon ima i svoju lošu stranu, što je nedefiniran u određenim poljima. Mi smo u proteklom periodu imali 21 ili 22 zahtjeva, udovoljili smo u osam slučajeva. Razlog što nismo udovoljili u mnogim slučajevima jeste zato što se taj zakon odnosi na zaposlenike u institucijama na nivou BiH, to je onih 22.000, a imali smo zahtjeva gdje nam se ljudi obraćaju zahtjevom za zaštitu s nižim nivoima vlasti i iz privatnog sektora. Zato im nismo mogli udovoljiti. S druge strane, taj zakon definira pod kojim uslovima neko može dobiti zaštitu. Znači, da je zaposlenik institucije na državnom nivou, da je prijavio korupciju i da je to uradio u dobroj vjeri. Međutim, sama riječ ta dobra vjera… Postavlja se pitanje kako je tumačiti. Jer smo mi u praksi neke ljude koje smo odbili cijenili tu dobru vjeru i onda smo naišli na to da je osoba koja traži zaštitu znala za koruptivno ponašanje koje se desilo možda prije godinu dana ili prije dvije godine i nije se odvažila da prijavi. Nego tek kada je napravila neki propust u radu i kada je pokrenut disciplinski postupak protiv te osobe, onda se pojavljuje da traži zaštitu. Ako si u dobroj vjeri, želiš da prijaviš tu korupciju, zašto to nisi uradio neposredno nakon saznanja, prije godinu ili dvije itd – kaže Šabotić.
S druge strane, dodaje on, ako se nekome dodijeli status zaštićenog prijavitelja korupcije, ovaj zakon nije decidno definirao kako, na koji način i pod kojim uslovima prestaje zaštita.
– Evo imamo osobu koja više nije državni službenik, nije zaposlenik institucije na državnom nivou. Mi tu osobu ovdje vodimo kao zaštićeni prijavitelj korupcije. Zakon nam nije rekao kada je možemo skinuti. Imamo tako jednog zaštićenog prijavitelja korupcije koji je preminuo. Mi još tu osobu vodimo kao zaštićenog prijavitelja korupcije jer nam Zakonom nije data mogućnost kada da prestanemo sa zaštitom, da kažu u slučaju smrti, gubljenja statusa zaposlenika itd. Tako da ovaj zakon ima puno manjkavosti, nedorečenosti – kaže Šabotić.
Sabina Čudić, federalna zastupnica
No, šta je s entitetskim zakonima? Republika Srpska ima svoj zakon, i tek dva-tri zviždača, dok ga Federacija BiH uopće nema. Poslanici u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH na sjednici održanoj 26. januara, većinom glasova, odbili su Nacrt zakona o zaštiti uzbunjivača, odnosno prijavitelja korupcije, koji je predložila zastupnica Naše stranke Sabina Ćudić.
– Taj zakon je pao uz izgovor vladajuće većine da nema potrebe za Zakonom o zaštiti uzbunjivača, jer je u proceduri, naglasit ću ovdje, već godinama, Zakon o prijaviteljima korupcije, koji nikada nije doživio niti javnu raspravu niti svjetlo dana u Domu naroda. Tako da se, zapravo, i Vlada i većina krije iza tog nekog koncepta da je to u proceduri bez ikakvih rokova – objašnjava Ćudić za Fokus.ba.
Ali, dodaje Ćudić, postoji vrlo bitna razlika između prijavitelja korupcije i uzbunjivača. Po zakonu koji jeste u proceduri, zaštita prijavitelja korupcije tiče se javnog sektora i ljudi koji prijavljuju sticanje protupravne koristi, osobe koje na nezakonit način obezbjeđuju sebi neki oblik koristi.
– To je, zapravo, vrlo uska definicija. Uzbunjivači nisu samo to. Slučaj u Pazariću kojim sam se ja bavila nije primjer samo korupcije. Riječ je o zlostavljanju maloljetnih lica, štićenika zavoda i to po Zakonu o zaštiti prijavitelja korupcije, zapravo, ne bi bilo ni pokriveno. Tako da imate primjere mobinga u privatnom sektoru, seksualno uznemiravanje, maltretiranje štićenika. Sve to ne spada u korupciju. To jednostavno spada u kršenje zakona, ljudskih prava, u diskriminaciju i sve ostalo. Ali, to ne bi bilo pokriveno jednim takvim zakonom. Mislim da nam treba puno sveobuhvatniji zakon. Mi sada živimo u zemlji koja se susreće sa, za Evropu, nezapamćenom stopom korupcije, zloupotrebe položaja. Pri tome u jednom od najkompliciranijih političkih sistema u Evropi, s podijeljenim nadležnostima – ističe Ćudić.
Kako navodi, tražila je da se o svemu izjasni Parlament, ali, nažalost, odbili su njen zahtjev o prihvatljivosti povezivanja ta dva zakona.
– Zvanični odgovor Vlade je da nema potrebe za mojim zakonom i to je, nažalost, većini u Parlamentu bilo prihvatljivo. Sada ćemo urgirati na Domu naroda da na dnevni red dođe Zakon o prijaviteljima korupcije i da amandmanski pokušamo proširiti spektar djelovanja tog zakona, da on obuhvati ove sfere koje sam spomenula, kako se on ne bi zadržao samo na uskoj definiciji korupcije. Mislim da nam je to posljednja šansa da na neki način otvorimo to pitanje i sistemski ga riješimo, jer imamo taj paradoks da ste vi po zakonu obavezni prijaviti nezakonita djela ukoliko znate za njih, a istovremeno znate da se susrećete s mogućnošću mobinga, maltretiranja, diskriminacije na poslu ukoliko to prijavite. Tako da sistem obeshrabruje da se nezakonita djela prijavljuju – zaključuje Ćudić.
Inače, rješavanje ovog problema jedan je od 14 ključnih prioriteta u Mišljenju Evropske komisije o aplikaciji Bosne i Hercegovine za članstvo u EU.
U dijelu Mišljenja koji se odnosi na vladavinu prava kao jedan od uvjeta za BiH je navedeno: Usvajanje i provođenje propisa o sukobu interesa i zaštiti uzbunjivača.
U tijelima Evropske unije krajem oktobra 2019. godine usvojena je direktiva kojom se precizno uređuje oblast prijavitelja korupcije.
– Osobe koje rade za javnu ili privatnu organizaciju ili su u kontaktu s takvom organizacijom zbog aktivnosti povezanih s poslom često prve saznaju za prijetnje ili štetu javnom interesu koji nastaju u tom kontekstu. Prijavljivanjem povreda prava Unije koje su štetne za javni interes takve osobe djeluju kao „zviždači” i time imaju ključnu ulogu u razotkrivanju i sprečavanju takvih povreda te u zaštiti dobrobiti društva. Međutim, potencijalni zviždači često se zbog straha od osvete boje prijaviti ono što ih zabrinjava ili na što sumnjaju. U tom se kontekstu sve više prepoznaje važnost pružanja uravnotežene i učinkovite zaštite zviždača kako na nivou Unije tako i na međunarodnom nivou – stoji u ovoj direktivi.