Izgleda da se zadnjih dana u Hrvatskoj sve posložilo. Turistička sezona će, barem tako izvještavaju mediji, biti uspješna, ljevičari se oduševili Plenkovićevom pomirbom Srba i Hrvata, a predsjednik Milanović napravio ono što se nije usudio niti Franjo Tuđman; odlikovao je brigade HVO-a, otvarajući na tja način oči mnogima u Hrvatskoj kako bi se stvar oko Srpske Krajine završila puno drugačije da nije bilo HVO-a u Bosanskoj Posavini.
Istina nekima ta žrtva ne odgovara niti danas, kao što im ne odgovara i nastanak samostalne hrvatske države. Najradije bi ostali u onoj bivšoj, ali nemaju hrabrosti reći to otvoreno. Iako mediji izvještavaju o nekoj transformaciji srpske politike u Hrvatskoj, dobrim poznavaocima prilika na Balkanu je jasno da ništa ne ovisi o hrvatskim Srbima nego o onome što im sugeriraju ideolozi iz Beograda.
Doista treba biti preveliki optimista i politički naivan pa povjerovati da je Pupovac povukao samostalno potez šaljući Miloševića u Knin, da za to nije dobio zeleno svjetlo od Vučića. Na to upućuju i izjave srpskoga patrijarha Irineja, čovjeka koji do sada nije nikada birao riječi kad govori o Hrvatima, o potrebi sporazumijevanja između hrvatskoga i srpskoga naroda.
Nešto se iza brda valja. Nije tajna da se Vučić nalazi u velikim neprilikama. Zapad ga pritišće na priznavanje Kosova, Crnogorci ustrajali u svojim namjerama da ne budu Srbi, a u Hrvatskoj i onako nema što tražiti nakon što je propala velikosrpska suluda pomisao kako bi jednoga dana nakaradna tvorevina od Srpske Krajine mogla biti dio Velike Srbije.
Što je ostalo Vučiću? Republika Srpska. Vjerojatno je iz tih razloga i jadikovao zajedno s Dodikom nad sudbinom Srba iz Hrvatske na običnoj ćupriji. Iako su Dačić i Vulin osuli paljbu po Hrvatskoj, Vučićeva retorika je bila puno blaža nego prošle godine. Čak je u duhu onoga patetičnoga jadikovanja uspio reći i to kako Hrvati mogu slavit Oluju, ali da ne mogu tražiti od Srba da ne tuguju.
Kao da je to netko do sada tražio. Srbi su imali uvijek pravo, a imaju ga i danas, oplakivati vlastite poraze koji su nastali kao posljedica njihovih velikosrpskih zabluda da su stariji od ameba i da je Srbija tamo gdje živi jedna Srbin.
U Hrvatskoj se treba radovati svako pomirenju između Hrvata i Srba. Pa ipak teško ćemo doživjeti trenutak u kojem će Pupovac, beogradski kurir, biti sposoban izjaviti da je Beograd zadnjih desetljeća bio i ostao izvor svih zala na Balkanu. O tome bi danas trebali razmišljati oni u Hrvatskoj koji samodopadno pričaju o nekakvom silnom hrvatsko srpskom pomirenju.
Nažalost, njega neće biti dokle god oni koji su izazvali krvave ratove u bivšoj državi ne priznaju da snose odgovornost za tolika stradanja i preseljavanja.
Bio sam oduševljen saznanjem da će predsjednik Milanović odlikovati i orašku brigadu (Sinovi Posavine) koja je dobrim dijelom zaslužba da toliko hvaljena JNA i četnici nisu izbili na Savu, a time ugrozili Slavoniju. Jer da su uspjeli ovladati Savom od Bosanskoga Broda do Brčkoga, da su uspjeli zauzeti Orašje sudbina Hrvatske bi izgledala možda malo drugačije.
Hrabri momci u Posavini su branili vlastita ognjišta, ali time i Slavoniju i Zagorje i Istru i čitavu Hrvatsku.
Pupovac plače nad stradalima u Oluji. Ima pravo na to, jer svaka žrtva zaslužuje poštovanje. Ali bilo bi dobro znati da je u Bosanskoj Posavini, na vrlo malom prostoru, zbog navodnoga koridora stradalo puno više Hrvata od strane srpskih četničkih hordi nego Srba u Oluji.
U Hrvatskoj su za ubojstva Srba mnogi odgovarali, a za Hrvate Posavine nije još uvijek nitko izveden pred sud.
Jesu li stradali Srbi u Hrvatskoj, koji su digli pobunu protiv vlastite države, vrjedniji od civila i branitelja Posavine koji su branili vlastita ognjišta? Odlikovanje „Sinova Posavine“ je zasigurno mnogim Posavcima melem na ranu, ali to nije dovoljno. Srba je s prostora čitave Hrvatske otišlo dobrovoljno oko 150 tisuća, ukoliko se ne prihvate laži koje podsjećaju na one o milijun žrtava u Jasenovcu, a iz Bosanske Posavine, s malog prostora od kojih 1500 kvadratnih kilometara, je protjerano oko 100 tisuća Hrvata.
Dobro je to znati u vremenima velikih previranja na Balkanu. Srbi moraju ubrzo priznati Kosovo, inače će potonuti u bijedu balkanskoga blata iz kojega se nikada neće izvući. Hrvatska je na potezu. Nije dovoljno samo papirnato pomirenje Hrvata i Srba u Hrvatskoj. Uostalom Hrvatska je mogla i bez tog performansa normalno funkcionirati. Srbima je u Hrvatskoj daleko bolje nego Hrvatima u Srbiji. A ako Hrvatska ne bude poštivala vlastiti ustav i ne bude se ozbiljno zauzimala za Hrvate u BiH, a time i za svoje dobro, moglo bi puno toga krenuti naopako. Žrtve bi ponovno mogli biti Hrvati Posavine, ostaci ostataka.
Beograd je zbog koridora do Banja Luke učinio grozne zločine nad Hrvatima Posavine. Za očekivati je da se to neće ponoviti, ako se hrvatsko-srpsko sporazumijevanje bude i ovaj puta lomilo preko Posavine.
Ima indicija da su Hrvati Posavine bili žrtve određenih sporazuma iz prošloga rata. Očekivati je da se to ovaj put neće dogoditi. Odlikovanje brigade „Sinovi Posavine“ od strane predsjednika Milanovića može biti pozitivan signal. Pa ipak odgovorni u Posavskoj županiji moraju s oba oka budno pratiti ono što se možda iza brda valja.
Ne smiju nikada više dozvoliti da im se sudbina kroji na relaciji Mostar-Zagreb-Beograd. Od Zagreba do Orašja se preko Županje stiže autocestom za dva sata vožnje.
Tuđman je u Orašje zavirio nakon rata kako bi se mogao diviti tomu da je ta mala enklava uspjela tri i pol godine prkositi Beogradu. Mogao je doći i ranije. Plenković i Milanović ne bi smjeli tako dugo čekati, ukoliko se doista radi o nekim novim dogovorima i pomirenjima. A oni su nužni na Balkanu, a pogotovo u Bosni i Hercegovini, kako ne bi svi iselili u bogatije zemlje Europe. Samo ti dogovori ne smiju danas biti više na štetu Hrvata Bosanske Posavine. A ne smiju biti niti na štetu Bošnjaka, iako se neki od njih previše oslanjaju na povampirenoga Erdogana.
Autor: Dr. fra Luka Marković