„U svom ljudskom i duhovnom putovanju blaženi Alojzije Stepinac dao je svom narodu svojevrsni kompas koji će mu poslužiti za orijentaciju. A ovo su bili njegovi glavni orijentiri: vjera u Boga, poštivanje čovjeka, ljubav prema svima čak i do ponude oprosta i jedinstvo s Crkvom vođenom Petrovim nasljednikom”.
Prijevod: Troplet.ba
Kad je Esther Gitman predložila temu za Fulbrightovu stipendiju, administrator koji je preuzimao prijedloge bio je u nevjerici.
Sa svojih 50-ih godina, Gitman je već bila uvelike prošla dob većine kandidata za tu prestižnu stipendiju. No, ono što je šokiralo predstavnika Fulbright programa nisu bile Gitmanicine godine, nego njezina priča.
“Pisat ću o spašavanju Židova u Nezavisnoj državi Hrvatskoj (tijekom Drugog svjetskog rata)”, rekla je Gitmanica.
“Zaboga, zašto biste željeli pisati takvo što?” pitao je predstavnik. “Zar ne znate da su tamo pobijeni svi Židovi i mnogi Srbi i Cigani?”
Ali Gitman je bila živi dokaz da to nije cjelovita priča. Ona, njezina majka i svi Židovi koje je poznavala u djetinjstvu bili su pošteđeni, zaštićeni na teritoriju koji su okupirali Talijani, dok su ustaše, fašistička marionetska država nacista, kontrolirali Hrvatsku i okolnu regiju.
Gitman je jedva uspjela završiti svoju priču o preživljavanju prije nego što je Fulbrightov predstavnik izbrbljao: „Čujte, nikad nisam čuo tu priču. To je nevjerojatna priča. Napišite dobar prijedlog i onda ga čak možete poslati meni na pregled. ”
Prijedlog je odobren. Ali čak i kad je stigla u Hrvatsku kako bi započela projekt, Gitman se suočila s ozbiljnim sumnjama svojih hrvatskih suradnika da će istraživanje uopće biti plodno. Gitman je rekla da je obećala da će napisati što god pronađe, a ako i ne nađe ništa, opisat će kako je došla do toga da ništa nije pronašla.
Tek kad se Gitman dobro upoznala s istraživanjem za Fulbright stipendiju u Zagrebu u Hrvatskoj, saznala je ime čovjeka kojem su ona i tisuće drugih dugovale spas: nadbiskup Alojzije (Aloysius) Stepinac.
Proučavanje nadbiskupa Stepinca
Kad je Gitman započela svoju prijavu za Fulbright, malo je znala o svom vlastitom spašavanju kao Židovke iz Bosne i Hercegovine (u bivšoj Kraljevini Jugoslaviji), osim da su ona i svi drugi Židovi koje je poznavala tijekom djetinjstva bili pošteđeni.
Bila je potaknuta naučiti više, u početku ne iz vlastite znatiželje već potaknuta znatiželjom vlastite kćeri.
“Zapravo nikada nisam pitala majku niti očuha o tome. Nije me to zanimalo”, rekla je Gitmanica za CNA. Povrh toga, njezina obitelj, kao i većina drugih iz te regije, nije govorila o svojim spasiocima iz straha od odmazde komunističkog režima koji je preuzeo kontrolu nad tom regijom nakon rata.
“Sjećam se da je nakon rata moja obitelj imala izraz “zidovi imaju uši”, napisala je Gitman u svojoj knjizi “Alojzije Stepinac: Stup ljudskih prava”.
Ali pitanja njezine kćeri odvela su je na put istraživanja koja su je dalje odvela u školu kako bi doktorirala i dobila Fulbrightovu stipendiju za proučavanje upravo tih pitanja.
Gitmanicino Fulbrightovo istraživanje obuhvatilo je pročešljavanje tisuća stranica dokumenata, uključujući 5000 posebno povezanih s spašavanjima tijekom rata, i intervjuiranje 67 preživjelih i spasitelja iz vremena rata u Hrvatskoj.
Dok je skupljala stranicu za stranicom o spašavanju Židova u regiji, njen suprug poticao ju je da među svim dokumentima suzi svoj posao odabirom zajedničkog nazivnika na koji će se usredotočiti.
Osobito se jedno ime stalno pojavljivalo: nadbiskup Stepinac.
“Kad sam počeo slušati ime Stepinca, u vlastitom sam pristranom umu mislila: ne može biti da bi svećenik i to još uvijek nadbiskup spašavao Židove”, rekala je Gitman.
Ali dok je pretraživala arhive katoličke katedrale u Zagrebu, kamo je Stepinac bio raspoređen tijekom rata, “Nisam mogla vjerovati što je taj čovjek učinio. Imala sam nekoliko stotina dokumenata i počeo sam intervjuirati ljude, te sam ih sakupila stotine i stotine i vidjela… kakvu je nevjerojatnu stvar taj čovjek učinio.”
Sveukupno, a putem različitih strategija, Stepinac je izravno i neizravno iz holokausta spasio više od 6000 Židova.
Tko je bio nadbiskup Stepinac?
Alojz (Aloysius) Stepinac rođen je 8. svibnja 1898. godine u zemljoradničkoj obitelji u selu Brezarić, 30-ak kilometara jugozapadno od glavnog grada Zagreba.
Godine 1916. završio je srednju školu i ubrzo nakon toga bio je unovačen za borbu u Prvom svjetskom ratu kao austrijski časnik na talijanskoj fronti, gdje je od srpnja do prosinca 1918. godine odveden kao talijanski ratni zarobljenik. Nakon rata nakratko se upisao na sveučilište kako bi studirao agronomiju, ali ubrzo se vratio kući raditi na farmi i dodatno razabrati svoj poziv jer se našao rastrgan između svećeništva i poljoprivrede.
„Kad bih ponovno bio dijete … i dalje bih kao svoje zvanje odabrao biti svećenik ili poljoprivrednik. Čovjek je tu nekako najbliži Bogu. Pogledajte seljaka: radi i muči se, ali vidi kako u svemu ovisi o Bogu. Pronalazi Ga u prirodi. Promatra Njegove tragove”, rekao je jednom Stepinac. 1924. godine Stepinac je stupio u sjemenište i poslan na studij u Rim na Papinsko sveučilište Gregoriana. Njegovo ređenje za svećenika održalo se 26. listopada 1930. godine.
Iako mu je srce bilo srce župnoga svećenika, Stepinca je na službu majstora ceremonijala u nadbiskupiji doveo nadbiskup Antun Bauer iz Zagreba, glavnog grada Hrvatske. Dok je bio tamo, Stepinac je osnovao zagrebačku podružnicu katoličke dobrotvorne organizacije Caritas i osnovao časopis Caritas u kojem se zalagao za bolju ekonomsku politiku za siromašne i poticao bogate da velikodušno doniraju potrebitima.
1934. godine papa Pio XI imenovao je Stepinca koadjutorom Baueru. U dobi od 37. godina, nakon što je molio nadbiskupa Bauera da se predomisli, Stepinac je nevoljko postao najmlađi biskup na svijetu u to vrijeme.
“To me je toliko šokiralo da sam isprva pomislio da je starac izgubio razum … prigodom posvećenja svi su se veselili i obradovali. A moje srce je krvarilo”, prisjetio bi se kasnije Stepinac.
Nedugo nakon što je postao biskupom, već 1936. godine, Stepinac je saznao za prijetnju s kojom se suočava židovski narod u Europi i pokušao je prikupiti sredstva za pomoć onima koji su bježali iz nacističke Njemačke i Austrije.
Pozivao je bogate hrvatske katolike da pomognu: „Dragi gospodine, zbog nasilnog i nehumanog progona, velik je broj ljudi morao napustiti svoju domovinu. Ostavši bez sredstava za normalan život, lutaju svijetom … Svaki dan nam se obraća velik broj emigranata tražeći intervenciju … Naša je kršćanska dužnost da im pomognemo … Slobodan sam vam se obratiti kao članu naše Crkve i tražiti potporu za naš fond u korist emigranata. Molim vas da slobodno na priloženom letku napišete svoju dobrovoljnu mjesečnu dodjelu”, pisao im je.
Stepinac je u obraćanju studentima 1938. godine osudio rasističke ideologije Trećeg Reicha: „Ljubav prema svojoj naciji ne može čovjeka pretvoriti u divlju životinju, koja sve uništava i poziva na odmazdu, ali ga mora oplemeniti, tako da vlastita nacija osigurava poštovanje i ljubav drugih naroda.”
Godine 1939. pokrenuo je još jednu kampanju prikupljanja sredstava za pomoć Židovima i drugim progonjenim migrantima koji su bježali iz svojih zemalja zbog rata, ponovno ističući dužnost kršćanina da pomogne onima kojima je potrebna bez obzira na njihovu rasu ili vjeru.
Stepinac i spašavanje Židova tijekom Drugog svjetskog rata
Rat je službeno došao u Kraljevinu Jugoslaviju (koju su činile današnje Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Makedonija, Crna Gora, Srbija i Slovenija) 6. travnja 1941. godine, kada su njemačke snage napale regiju.
Tijekom okupacije Kraljevinu Jugoslaviju podijelile su sile Osovine, koje su smatrale da mogu bolje kontrolirati regiju s podijeljenim zemljama koje mogu suprotstaviti jedne protiv drugih, rekla je Gitman. Nezavisna Država Hrvatska osnovana je kao marionetska država nacista, s Antom Pavelićem na čelu ustaša – hrvatskih fašista odanih Hitleru.
Stepinac je, kao poglavar Katoličke crkve u većinski katoličkoj Hrvatskoj, imao tešku zadaću suprotstaviti se nasilnoj i nehumanoj politici sstaša, istovremeno pokušavajući održati mir i red u svojoj zemlji.
“Njegova dužnost kao šefa tako velike skupine (kao) katolika bila je otići i uspostaviti praktičan odnos (s Pavelićem)”, kaže Gitman, potez koji je u to vrijeme naljutio mnoge Hrvate.
“Mrzili su se, ali on je morao uspostaviti praktičan odnos zbog mira i reda”, dodala je.
Stepinac je pronašao suptilne i ne tako suptilne načine suprotstavljanja Paveliću i ustaškom režimu. Gitman je rekla da su, na primjer, u nadbiskupiji bila dva svećenika i pet časnih sestara židovske nacionalnosti, pa su stoga morali nositi židovsku zvijezdu.
U jednom je trenutku Pavelić zaključio da je neugodno za režim imati katoličke svećenike i časne sestre koji nose židovsku zvijezdu, pa ih je oslobodio te obveze. No Stepinac je pozvao svećenike i časne sestre da nastave nositi zvijezdu, u znak solidarnosti sa židovskim narodom. To je ponizilo Pavelića.
“Paveliću je bilo neugodno to što im Stepinac poručuje da nose znak iako su dobili dozvolu da ga ne nose”, rekla je Gitman.
Gitman je također saznala da se rabin u Zagrebu oslonio na prijateljstvo i pomoć Stepinca tijekom rata. Za razliku od rabina, Stepinac je pod ustaškim režimom dobio ono što je bilo poznato kao „arijevska prava“, što je značilo da je mogao slobodno lutati gradom poput normalnog građanina, dok su Židovi bili prisiljeni nositi žutu zvijezdu kako bi se identificirali a njihovo kretanje je ograničeno i nadgledano. Stepinac je iskoristio ovo pravo da pomogne onima koji nemaju takve privilegije.
“Dakle, kad god je (rabin) nešto trebao, poslao bi zahtjev Stepincu i on je uvijek učinio sve što je mogao”, rekla je Gitman.
Privatno, Stepinac je organizirao skrovišta za nepoznati broj Židova koristeći se hrvatskim katoličkim vezama koje je imao u cijeloj zemlji ili je prikupljao sredstva kako bi im pomogao da pobjegnu na sigurnije mjesto. Kad je Stepinčev vlastiti život bio u opasnosti, upozorio je sve kojima je pomogao sakriti se i rekao im da pronađu drugo skrovište kako ih ne bi otkrili.
Stepinac je također nesporno rekao svojim svećenicima da trebaju prihvatiti bilo kakve zahtjeve ljudi koji su se željeli preobratiti u Katoličku crkvu kako bi pokušali spasiti svoje živote – bilo da su to Židovi, Srbi, Cigani ili druge progonjene skupine.
„On je imao politiku: kad vam (svećeniku) priđe Židov ili Srbin čiji je život u opasnosti i želi se obratiti, preobratite ih, jer je kršćanska dužnost na prvom mjestu spasiti (njihov) život”, rekla je Gitman.
„Kad vas posjete ljudi židovske ili istočno-pravoslavne vjeroispovijesti, čiji su životi u opasnosti i koji izraze želju da pređu na katoličanstvo, prihvatite ih kako biste spasili ljudske živote. Od njih ne zahtijevajte nikakva posebna vjerska znanja, jer su istočnjaci pravoslavci kršćani poput nas, a židovska vjera je vjera iz koje kršćanstvo vuče korijene. Uloga i dužnost kršćana je na prvom mjestu da spasu ljude. Kad prođe ovo vrijeme ludila i divljanja, oni koji bi se obratili iz uvjerenja ostat će u našoj crkvi, dok će se drugi, nakon što opasnost prođe, vratiti u svoju crkvu”, navodi se u bilješci podijeljenoj župama u Zagrebu tijekom rata.
Stepinac se također ustao protiv ustaša da zaštiti Židove u mješovitim brakovima s kršćanima. Stepinac je rekao ustašama da će, ako počnu slati Židove u mješovitim brakovima u koncentracijske logore, zatvoriti crkve na neodređeno vrijeme a njihova zvona neće prestati zvoniti. Tako je mogao spasiti otprilike 1.000 Židova u mješovitim brakovima.
Pismo nacističkog agenta Hubnera iz 1943. godine Hansu Helmsu, atašeu nacističke policije u Zagrebu, koje je kasnije pregledala Gitmanica, pokazuje da su nacisti bili svjesni Stepinčeve taktike zaštite Židova:
“… nadbiskup je obećao zaštitu i poslao je pismo papi u Rim. Prema ‘dogmama’ Katoličke crkve, par u mješovitom braku ne može se razdvojiti. A ako hrvatska vlada poduzme akciju protiv mješovitih brakova, u znak prosvjeda protiv takvih djela nadbiskup će na određeno vrijeme zatvoriti sve katoličke crkve. Takva djela on [Stepinac] smatra miješanjem u unutarnje poslove crkve. Nadalje, Zagrebom kruže glasine da se Papa osobno obratio Führeru kako bi dobio jamstva da se protiv mješovitih brakova neće poduzimati nikakve radnje. Za sada se ne može dobiti provjera tih informacija. Ali vjerojatno je da su te informacije točne jer je poznato da je Stepinac zaštitnik Židova.”
Stepinčev čin koji je spasio najviše Židova, otprilike 5000, od holokausta bio je njegov apel Vatikanu da zaštiti židovske izbjeglice iz Jugoslavije koji žive na teritoriju pod talijanskom kontrolom.
Kad je rat došao u Jugoslaviju, Gitman i njezina majka, zajedno s tisućama drugih Židova, pohrlile su na dalmatinsku obalu koju su kontrolirali Talijani. Podrijetlom iz Sarajeva u zemlji Bosni i Hercegovini, Gitmanova je majka čula da će Židovi biti sigurni na talijanskom teritoriju, jer nisu imali isti mentalitet prema židovskom narodu kao nacistička Njemačka. (Gitmanicin otac umro je prije rata u Jugoslaviju.)
Ali do 1942. godine, samo godinu dana nakon početka rata, guverner ove regije Giuseppe Bastionini, „odlučio je da ne može imati toliko nezaposlenih ljudi koji lutaju po njegovom teritoriju, pa će ih sve prikupiti i otpremiti nazad ustašama, hrvatskim fašistima ”, rekla je Gitman.
Kad je Stepinac to čuo, znao je to bi bila sigurna smrt ako Židove pošalju natrag ustašama. Zajedno s apostolskim vizitatorom u Hrvatskoj, benediktinskim opatom Domom Giuseppeom Ramirom Marconeom, Stepinac je molio Vatikan da im pomogne u pregovaranju o dozvolama za ostanak jugoslavenskih Židova na talijanskom teritoriju. Prema Gitmanici, oni su naglasili strašne uvjete za Židove pod ustašama, kao i činjenicu da su mnogi Židovi koji žive na talijanskom teritoriju zapravo bili katolički preobraćenici.
“Mnogi su bili (katolici)”, rekla je Gitman, “ali ne u velikoj mjeri. Ali to je pomoglo i dobili su dozvolu da ostanu, a talijanska ih je druga armija zaštitila do kapitulacije Italije 1943. godine.”
godine, kada se Italija predala savezničkim silama, status Židova na teritoriju koji su kontrolirali Talijani ponovno je doveden u pitanje. Nijemci su sada napadali Italiju, a veći dio Židova na tom teritoriju morao je biti prebačen u druge regije kako bi bili sigurni, ako ne bi otišli ratovati na partizanskom frontu (koji su činili židovski otpor i lokalne skupine otpora).
Gitmanicu i njezinu majku, zajedno s nekim drugim Židovima, neki su ribari prebacili s Korčule (hrvatskog otoka koji su okupirali Talijani) u Bari u Italiji na obali Jadrana. Tu su ostali sve do završetka rata 1945. godine.
Stepinac je također spasio skupinu od 58 starijih Židova koji su živjeli u “Lavoslavu Schwarzu”, staračkom domu u Zagrebu. Njemačke su vlasti 1943. godine naredile starijim ljudima da napuste zgradu ili se suoče s deportacijom u Auschwitz. Stepinac je preselio grupu na obližnje crkveno imanje, osigurao im humanitarnu pomoć iz Švicarske i često posjećivao dom. Stariji Židovi živjeli su u zgradi u vlasništvu Crkve do 1947. godine, a samo ih je pet umrlo tijekom rata prirodnom smrću, napisala je Gitman.
Osim Židova koje je spasio, Stepinac je u svojim propovijedima govorio i protiv ustaške i nacističke ideologije a ustaše su ih zabranjivali tiskati i distribuirati. Ali to ne znači da ljudi u Hrvatskoj to nisu slušali.
Stepinčev odvjetnik napisao je 1946. godine: „Njegovim propovijedima prisustvovali su na misama, ne samo katolici, već čak i oni koji inače nisu išli u Crkvu. Te su se propovijedi širile, prepričavale, kopirale i razmnožavale u tisućama i tisućama primjeraka među ljudima, pa čak i prodrle do oslobođenog teritorija. Postali su podzemni tisak, sredstvo uspješne propagande protiv ustaša, zamjena za oporbeni tisak.”
Glaise von Horstenau, njemački general u Zagrebu, rekao je za propovijedi: “Kad bi bilo koji biskup u Njemačkoj ovako govorio u javnosti, ne bi živ sišao s propovjedaonice!”
Stepinčeve su aktivnosti izazvale bijes nacista i ustaša, koji su njega i njegove suradnike nazivali “judenfreundlich (prijatelji Židova) i stoga neprijatelji nacionalsocijalizma.”
Bijesni zbog njegovih propovijedi o ljudskom dostojanstvu svih, uključujući Srbe, Židove i Cigane, skupina ustaške mladeži napisala je Stepincu: “Morate znati da ste ‘naš najveći neprijatelj’, ali dajemo vam na znanje da ako nastaviš govoriti protiv nas kao i do sada, unatoč tvom crvenom rimskom pojasu, ubit ćemo te na ulici poput psa.”
godine, tijekom posjeta Vatikanu, Stepinac je obaviješten da su ga nacisti službeno označili za izdajnika i da je stoga njegov život u opasnosti. Nije imao iluzija o posljedicama svojih riječi i djela, napisala je Gitman, ali stao je iza njih, spreman da umre. Dok je boravio u Rimu, upoznao je poznatog hrvatskog kipara i rekao mu da očekuje da će ga ubiti ili nacisti ili komunistički režim koji će uslijediti: „Zbogom (oproštaj), najvjerojatnije se ne ćemo opet vidjeti. Život mi je ugrožen, ili će me nacisti ubiti sada, ili će me komunisti ubiti kasnije.”
Suđenje i ostavština kardinala Stepinca
Nepunih mjesec dana nakon završetka Drugog svjetskog rata, 2. lipnja 1945. godine, na vlast je došao komunistički režim Josipa Broza Tita koji je ponovno ujedinio Jugoslaviju.
Zbog Stepinčevog utjecaja koji ih je ugrožavao, jer se također protivio i komunizmu, Tito je pokušao natjerati Stepinca i druge katoličke vođe u zemlji da prekinu veze s Rimom i u Hrvatskoj stvore neovisnu Katoličku crkvu, takvu koja bi se mogla lakše obuzdati i kontrolirati.
Stepinac se nije pojavio na sastancima na kojima su se vodili takvi pregovori, umjesto toga je nastavio govoriti protiv režima, uključujući protiv njihovog zatvaranja svećenika, zabrane vjerskih brakova i oduzimanja crkvene imovine, napisala je Gitman.
Zbog svoje uzdržljivosti prema režimu i popularnosti, Stepinac je viđen kao prepreka uspjehu režima. Tito i njegov dužnosnik pokrenuli su kampanju za ocrnjivanje Stepinčevog ugleda pokušavajući ga prikazati kao glavnog katoličkog pristašu ustaša tijekom Drugog svjetskog rata.
Stepinac je prvo stavljen u kućni pritvor, a potom je stvarno uhićen 18. rujna 1946, zbog optužbi. Nakon onoga što su mnogi smatrali “lažnim” suđenjem, Stepinac je proglašen krivim po svim točkama optužbe i 11. listopada 1946. godine osuđen na 16 godina teškog rada.
U to vrijeme Tito je rekao: “Nije istina da progonimo crkvu, jednostavno ne toleriramo da određeni ljudi nekažnjeno služe stranim interesima umjesto interesima vlastitog naroda.”
Gitman je napisala da su čak i mnogi dužnosnici u Titovoj vladi suđenje i presudu prepoznali kao lažnu, “jer su ustaše prekršile sve propise crkve i … Stepinac im nije bio pristaša.”
Milovan Đilas, bivši Titov ministar za medije i propagandu je i sam to kasnije priznao.
“Da vam iskreno kažem, ja mislim, i ne samo ja, da je Stepinac čovjek od integriteta, snažan i nesalomljiv karakter. Iako je zaista nevin, osuđen je; ali povijest nam često govori o nevinim ljudima koji su osuđeni zbog potreba politike. ”
U depeši američkog veleposlanstva u Beogradu američkom State Departmentu zabilježeno je 9. studenoga 1946. godine – prije završetka suđenja – presuda je “popravljena”.
“Svi u Jugoslaviji znaju da je nadbiskupa Stepinca uhapsila i osudila Komunistička partija, te da je njegova kazna utvrđena izvan suda i puno prije samog suđenja. Dok je suđenje još bilo u tijeku, visoko pozicionirani komunist u izvršnoj vladi vlade rekao je: “Ne možemo ga strijeljati kako bismo trebali, jer je nadbiskup; dobit će kaznu zatvora.”
Američki su senatori 1950. godine pokušali pregovarati o Stepinčevoj slobodi postavljajući to kao uvjet američke pomoći Jugoslaviji. Tito je pristao na dogovor, ali rekao je da nakon što bude oslobođen, Stepinac mora napustiti Jugoslaviju.
Ali Vatikan je odbacio dogovor, u skladu sa Stepinčevim vlastitim željama, napisala je Gitman. “Nikada me neće natjerati da odem ako me silom ne odvedu na neko mjesto i ne izbace preko granice. Moja je dužnost u ovim teškim vremenima ostati s narodom”, izjavio je Stepinac. Bila je to želja koju je više puta izrazio, da ne napusti svoj narod sve dok njegova zemlja nije slobodna. U prosincu 1951. godine Tito je pustio Stepinca iz zatvora i ponovno ga stavio u kućni pritvor u rodnom Krasiću, gdje je umro 1960. godine od bolesti koju je dobio dok je bio u zatvoru, navodi Hrvatska katolička misija blaženog Alojzija Stepinca.
“Titova djela protiv Stepinca učinila su ga i hrvatskim mučenikom i katoličkom ikonom”, napisala je Gitman. Papa Pio XII. 1953. godine Stepinca je učinio kardinalom. Dana 3. listopada 1998. Stepinca je blaženim proglasio papa Ivan Pavao II.
Ipak, do danas ima mnogo onih koji se još uvijek suprotstavljaju Stepincu i pokušavaju ocrniti njegov ugled, rekla je Gitman.
Počevši od pedesetih godina prošlog stoljeća, mnogi povjesničari u Jugoslaviji počeli su u svojim raspravama tvrditi da je Stepinac učinio nešto dobra tijekom rata, ali mogao je iskoristiti svoj položaj za mnogo više i da je oklijevao suprotstavljajući se ustašama.
Kao primjer Menachem Shelah, izraelski povjesničar iz Zagreba, o Stepincu piše da, iako je istina da je radio na spašavanju Židova “ka sredini 1943.” i spašavao Židove u mješovitim brakovima, “Stepinac se ne može osloboditi odgovornosti jer je svojim odugovlačenjem i javnim izrazima uvjerio javnost da su ustaše manje zlo od komunista, jer su ustaški zločini bili dječje slabosti … Stepinčev neuspjeh je u akciji protiv desetaka svećenika koji su dragovoljno sudjelovali u ubojstvima. ”
Prema Gitmanici: „Povjesničari koji su tvrdili da je Stepinac mogao učiniti mnogo više, prepiru se o naknadnoj pameti i razmišljaju o željama. Stoga su takve izjave špekulativne jer njihove tvrdnje ne mogu biti niti procijenjene niti potkrijepljene činjenicama. Može li bilo koji povjesničar s pravom tvrditi da je Stepinac postupio drugačije, ishod bi bio bitno drugačiji i preživjelo bi više Židova, Srba i drugih? Odgovor je očito ne.”
Stepinac se i dalje suočava s kritikama mnogih Srba, velikim dijelom zbog propagande koja je objavljena protiv Stepinca u njihovoj zemlji, te zbog stotina godina bremenite povijesti Hrvatske i Srbije zbog graničnih sporova, optužbi za genocid jedni protiv drugih i vjerskih sukoba između katoličke Hrvatske i pravoslavne Srbije.
“Kao što sam rekla, Stepinac je ikona. Predstavlja u hrvatskoj psihi sve što je dobro, pravedno i tako dalje. A vjerovao je da bi katolička crkva u ovom dijelu svijeta trebala ostati i opstati. On je učinio sve kako bi to ostvario ”, rekla je Gitman.
„Dok je cilj kralja Aleksandra (Srbina), Tita i komunističkog režima … uvijek bio pripojiti Hrvatsku i napraviti veliku Srbiju. I mislim da bi bez ljepila, a to je Stepinac, koje drži ljude toliko lojalnima njemu – i nije važno pod kojim okolnostima, oni vjeruju u njega – bez njegovog imidža, bez njegove ličnosti, mogli bi to postići jer je bilo mnogi komunista i u Hrvatskoj također”, dodala je Gitman.
Unatoč svemu, Katolička crkva već dugo drži da je Stepinac bio sveti čovjek koji je podržavao ljudsko dostojanstvo u nekim od najtežih vremena koje je njegova zemlja vidjela. Nakon Stepinčeve smrti 1960. godine, papa Pio XII. nazvao je Stepinca “pastirom koji je primjer apostolske revnosti i kršćanske moralne čvrstine”.
Prilikom proglašenja blaženim, papa Ivan Pavao II nazvao je Stepinca “izvanrednim likom Katoličke crkve” koji je riskirao vlastiti život da bi pomogao drugima.
„U svom ljudskom i duhovnom putovanju blaženi Alojzije Stepinac dao je svom narodu svojevrsni kompas koji će mu poslužiti za orijentaciju. A ovo su bili njegovi glavni orijentiri: vjera u Boga, poštivanje čovjeka, ljubav prema svima, čak i do ponude oprosta, i jedinstvo s Crkvom vođenom Petrovim nasljednikom”, rekao je papa Ivan Pavao II.
“Znao je dobro da se s istinom ne može cjenkati, jer o istini se ne može pregovarati. Stoga se suočio s patnjom, radije nego bi izdao svoju savjest i ne bi se pridržavao obećanja danog Kristu i Crkvi.”
Dnevnik.ba