Iako je prošlo 25 godina od nemilih događaja s početka 90-tih godina pa do vidanja rana u Bosanskoj Posavini, zbog težine razaranja i veličine žrtve i one ljudske, duhovne ali i materijalne, Domovinskoga rata se moramo uvijek sjećati. Ako ni zbog čega drugoga onda zbog želje da nam se takve stvari nikada više ne ponove. Neke pojedinosti koje su se dogodile u tom ratu prikazivane su parcijalno, nekada samo površno a ponekada samo da se spomenu. Žestina neprijateljskih napada zbog čuvanja „žile kucavice“ za Srbe u Bosanskoj Posavini rezultirala je i brojnim gubitcima i štetama.
Mnogi ni danas ne znaju da se Bosanska Posavina nije branila samo u oraškom džepu, uključujući Orašje i dijelove prijeratne općine Šamac kada je veći dio Posavine pao pod neprijateljsku kontrolu. Iako su pripadnici 106. HV0 oraške brigade i 104. brigade HV0 koja je okupljala ljude s područja općine Šamac, potpomognuti braniteljima iz 101. bosansko-brodske, 102. odžačke, 103. derventske i 105. modričke brigade trpili štetu i gubitke, rekli bismo mnogo gore je bilo pripadnicima 108. HVO brigade koji su s druge strane trpili žestoke neprijateljske napade i stajali na braniku. Njima su često u pomoć priskakali pripadnici 108. brigade Armije BiH. I ako nitko nije davao bilo kakvu šansu ti su ljudi nad čovječanskom snagom bez ikakve potpore, logističke i svake druge materijalne, uspjeli odolijevati neprijatelju i ostati svoj na svome. Kasnije su im se pridružili i pripadnici 115. brigade HV0 Zrinjski. Nije bilo potpore koja je mogla prirodnim putem doći iz Hrvatske, jer koridor je bio ogromna prepreka. U tim danima slave i ponosa mnogi su mladići zaklopili svoje oči. Ostaje nam sjećanje na te hrabre branitelje, među kojima su i oni koji su poput Miće Filipovića i brojnih drugih ostavljali sigurne poslove u inozemstvu i pohitali braniti Domovinu. U zadnje vrijeme ih se sve manje spominje. Danas to ne smijemo činiti. U prošlom komunističkom sustavu nismo smjeli reći tko su nam bili djedovi. Danas smijemo govoriti istinu. Izborili smo ju i trebamo ponosno reći kako se Posavina, i ovakva kakva je, ranjena, ali ponosna, na izdisaju, ali prkosna neće dati. Zašto? Zato što su majke napuštale svoje domove sa zavežljajima držeći dječicu za ruke, ali u onom metežu nisu ih zaboravile naučiti da budu ljudi. I danas, ta prije 20 godina još dječica, postaju cijenjeni ljudi ovoga svijeta. Iz Brčkog je samo u zadnjih pet godina fakultetsku diplomu širom svijeta steklo 450 mladih ljudi. Zbrojimo one iz Dervente, Broda, Modriče, Odžaka, Orašja, Šamca, Gradačca... i zakolutat ćemo očima. 300 doktora znanosti poniklo je u Bosanskoj Posavini. Dok su gledali kako očevi brane domove, kako susjedi i rođaci ginu, učili su učiti i raditi. Veliki je to potencijal i treba ga iskoristiti. Neka to bude naša zadaća i način kako ćemo zahvaliti onima koji su živote dali da bi mi živjeli. Vratimo im poštenjem, znanjem, radom... i sjećanjem tko smo, što smo i odakle smo.
Posavina živi u našim srcima i ona u Republici Srpskoj, ona u Distriktu Brčko, ali i ona u Federaciji. Živi i u porušenim domovima, obespravljenim životima, ali i u uređenim demokratskim državama visokih standarda. Ista je to Posavina i isti su to potomci. Iz istih smo opanaka ponikli. To nikada ne smijemo zaboraviti. I da... heroje s one i ove strane zloglasnog koridora ostavimo zajedno. Zaslužili su. To nam je obveza. Nek se posavska izvorna pjesma razliježe od Motajice do Majevice, od Vučjaka do Ozrena, preko Save i Bosne, Tinje, posebno izmišljenoga i nikad potrebnoga bivšeg koridora te svih drugih staza i bogaza.
Piše: Anto PRANJKIĆ