U zadnje vrijeme medijima dominiraju samodopadni obraćenici i „gorljivi klerici“ koji pozivaju na kajanje i obraćenje.
Pitanje je samo dana kad će ustvrditi da se i križ s tornja zagrebačke katedrale nije srušio zbog potresa nego kako je to Božje upozorenje, jer su mise s narodom u Hrvatskoj otkazane privremeno. Po njihovom mišljenju sve će biti riješeno molitvom krunice i bacanjem na koljena, kako reče jedan od medijskih eksponiranih redovnika. Među tim gorljivim propovjednicima su i neki koji su se istom žestinom klanjali diktatoru Titu prije navodnog obraćenja. I mnogi islamisti su europski obraćenici. Nisam siguran da slika Boga naših radikala odudara puno od one islamističke. Istina, oni ne misle, barem ne još uvijek, kao islamisti, da se smije ubijati, jer navodno Bog to želi. Ali bilo je u našoj Crkvi i takvih vremena kad su ti „gorljivi vjernici i klerici“ vidjeli vještice na svakom koraku. Nije ih smetalo što se te nedužne žene palilo na lomači. Jer navodno je to Bog htio. Kakva nakaradna slika Boga. Koliko li se u njihovom pogledu krije antropomorfnog gledanja na Boga, poistovjećivanja Boga s ljudskim stvorenjem. Sva ona negativna svojstva čovjeka pripisuju se često Bogu. Tako postaje, po njihovom mišljenju, Bog silni vladar, pravedni sudac koji nemilosrdno kažnjava, šalje zarazne bolesti, želi smrt grešnika, srdi se i osvećuje. Veliki židovski filozof Martin Buber je jednom zgodom napisao kako bi riječ Bog trebalo dići iz blata u koje su ga ljudi bacili pripisujući mu svoja negativna svojstva. I danas su njegove riječi aktualne. O Bogu se i danas govori kao o lošem diktatoru koji bezuvjetno želi vladati i kažnjavati. Pri tome se često zloupotrebljava i odnos prema molitvi. Dopustili smo da se molitva svede na količinu, što više izgovorenih riječi, bez nutarnjeg doživljaja, bez pravoga odnosa prema Bogu, bez promišljanja o Bogu. Usuđujem se reći da je ponekad jedna jedina rečenica one istinske zahvalnosti Bogu koja dolazi iz dubine srca, vrjednija od nekoliko sati provedenih u ponavljanju riječi bez promišljanja o onome što Bog jest i koliko mu dugujemo. Boga se često reducira na vlastodršca s kojim vodimo pregovore: ja tebi puno riječi molitve, a Ti meni ispuni želju. Ponekad bi umjesto dugih molitava i zahtjeva trebalo Bogu reći i hvala: hvala za ovaj bezgranični svemir, za divnu planetu Zemlju na kojoj postoji mogućnost za život, hvala za ovaj život iako je ponekad i težak. Križ je sastavni dio našega života. I njega moramo prihvatiti, bez uvjerenja da nam ga je Bog natovario na leđa i da uživa u tome. Unesimo u našu vjeru više razuma i ljubavi, a manje fanatizma i mržnje prema svima koji drugačije mole. Svi smo opterećenim mnogim nejasnim pitanjima na koje bismo rado dobili odgovore. Poznati filozof i teolog Romano Guardini je bio također suočen s tim problemom. Pred smrt, na bolesničkom krevetu, je rekao prijatelju Walteru Dirksu kako ga to muči, te da se nada kako će mu Bog barem u onom drugom životu dati odgovor na ta bolna pitanja. Ima stvari koje moramo prihvatiti bez odgovora, u nadi da ćemo ga jednoga dana dobiti. Današnje vrijeme je vrijeme bolnih pitanja. Jedno do njih može biti i ovo: Zašto se potres dogodio za vrijeme opasnog coronavirusa i u vrijeme naglog zahlađenja? Reći da je to Bog tako htio je najlakše. Samo onaj tko tako razmišlja vjeruje u nekoga drugoga Bog, a ne u Isusovoga. Vrijeme je za ozbiljniji pristup mnogim stvarima, pa i vjeri. Ono što hrvatskom narodu danas, u vrijeme ove krize, ne treba jesu vjerski fanatici, ali niti oni klerici koji koriste muku naroda da bi izašli iz anonimnosti, postali netko važan. Lijepo je biti vjernik, ali i onaj koji poštuje znanost, koji poštuje struku koja upozorava, koji zna cijeniti sve one sve čine da se nadiđe kriza. Molitva ne može nikada naškoditi, pogotovo ako je iskrena i nije u službi vlastitoga profiliranja i stvaranja kaosa. Nažalost, često žanjemo ono što smo posijali. Tamo gdje je u ime vjere sijana iskrena ljubav prema Bogu i čovjeku, tamo nema korova. Broj vjernika u crkvi nije mjerilo vjere. Vjera se mjeri prema količini ljubavi i dobrote u srcima vjernika za one koji pate, koji trebaju razumijevanje ili pomoć, pa i za one koji drugačije misle i žive. Upravo je to ono što Isusov Bog želi. Da je Bog doista onako grozan kakvim ga zamišljaju fanatici, s obzirom na to kako se ponaša naša zapadna politika prema siromašnima u drugim dijelovima svijeta, davno bi nas uništio. To da nas nije uništio znači da nas prihvaća i ovakve kakvi jesmo, naravno s vrlo strpljivom nadom da ćemo biti bolji. O toj Božjoj strpljivosti govori i Biblija. Vrijeme je da vjerski fanatici svih boja, koji misle da o Bogu znaju sve, unesu u svoj život malo više skromnosti, da shvate da je naša Zemlja samo malo zrno pijeska u nepreglednom svemiru. Pa ako je tako, ima Bog, bez obzira koliko je svemoćan, i drugih briga osim ispunjenja naših želja. Bogu treba danas moliti za pomoć, ali isto tako učinit sve što je u našoj moći da se ovo zlo nadiđe.
Piše: Dr. fra Luka MARKOVIĆ