Tema razgovora, pod pritiskom međunarodne politike, trebao bi biti izborni zakon i približavanje stavova glede formiranja vlasti na državnoj i federalnoj razini.
Čović je u svom stilu ponovno optimista, dok Izetbegović jasno poručuje da bi HDZ morao popustiti glede svojih zahtjeva.
Razgovori će završiti najvjerojatnije bez neke posebne koriste za Hrvate. Žalosno je da Dragan Čović nije još uvijek shvatio da Izetbegović, koji zasigurno sanja o muslimanskoj federalnoj jedinici, ne može prihvatiti formiranje hrvatskoga entiteta na prostoru Federacije, jer bi to bio kraj njegove političke karijere.
Bošnjaci neće nikada većinski prihvatiti razgraničenje između Hrvata i Bošnjaka samo na području Federacije jer bi to bilo legaliziranje srpskih pokušaja da u Bosni i Hercegovini zadrže za sebe 49% teritorija. Dakle susret Čovića s Izetbegovićem neće za Hrvate donijeti ništa novo. Promjene u njihovim razgovorima glede formiranja vlasti su moguće samo ukoliko Čović ponovno podvije rep i svoj neuspjeh proda Hrvatima kao veliki uspjeh.
U tom slučaju došlo bi do formiranja vlade bez rješenja hrvatskoga pitanja. A rješenje hrvatskoga pitanja na čitavom prostoru BiH, pogotovo sada u vrijeme sve većeg nadiranja azijskih i afričkih izbjeglica, je preduvjet opstanka Hrvata.
Ukoliko se i dalje nastavi proces odbijanja rješavanja hrvatskoga pitanja, doći će do još jačega iseljavanja. A to dugoročno gledano upućuje na to da će Hrvati jednoga dana nestati u BiH.
U tom slučaju moći će Dragan Čović reći da je napokon riješio hrvatsko pitanje. Pitanje je samo da li će od toga imati koristi Srbi u Republici Srpskoj. Vjerojatno neće. Tada će se Bošnjaci posvetiti nešto više vremena njima.
Budući da je ekonomsko stanje na prostoru Republike Srpske katastrofalno, kao i činjenica da dobar dio Srba iz toga entiteta već sada radi na prostoru Federacije, doći će i tamo do promjena, ali i sve jačega iseljavanja.
Kolikogod Srbi bili uporni u svojim zahtjevima za samostalnošću shvatit će jednoga dana da je prostor bez ljudi beskoristan. Na prostoru Republike Srpske, na kojem gotovo nema Hrvata, bit će sve manje i Srba. Jer niti Srbi ne mogu vječito živjeti samo od iluzija. Najbolji primjer za to jest Posavina. Hrvatska sela zjape prazna. A situacija nije puno bolja niti u onim srpskim selima. Silna čežnja da se ovlada hrvatskim prostorom, pa i po cijenu zločina, nije urodila plodom.
Srbi ne samo da nisu sposobni populacijski popuniti od Hrvata oteti prostor, oni nisu sposobni zadržati niti onaj na kojem su bili većinski narod. Sve ih je manje. Pitanje je tko će s vremenom popuniti taj prazni prostor.
Budući da se radi o vrlo privlačnom prostoru, uz granicu s Hrvatskom, što omogućuje dobru cestovnu i željezničku vezu s Europom, za očekivati je da će netko od onih arapskih investitora baciti oko na Posavinu.
Za izbjeglice koje u zadnje vrijeme ostaju u BiH, zbog nemogućnosti da putuju dalje prema zapadnim europskim državama, moglo bi to biti jako pogodno područje za život. Arapi koji su već kupili podosta plodne zemlje u afričkim državama, pa i u Vojvodini, jer im trebaju namirnice za preživljavanje u pustinji, jer se od same nafte ne može živjeti, mogli bi se s vremenom koncentrirati i na Posavinu. Arapi bi u izbjeglicama pronašli dobru radnu snagu.
Uostalom ako jedan arapski šeik može potrošiti stotine milijuna dolara na provod u europskim metropolama zašto ne bi mogao investirati toliko novca za plodnu zemlju. Na taj način bi jednim potezom riješio dva problema; djelomično problem prehrane Arapa i položaj izbjeglica. Europska unija bi i u tom slučaju i sama financijski priskočila u pomoć.
Važno je da se izbjeglice zadrže što dalje od njihove granice.
Ovih dana, u vrijeme sve prisutnije diskusije oko problema s izbjeglicama, najavljuje se susret Dragana Čovića (HDZ) s Izetbegovićem (SDA). Tema razgovora, pod pritiskom međunarodne politike, trebao bi biti izborni zakon i približavanje stavova glede formiranja vlasti na državnoj i federalnoj razini.
Čović je u svom stilu ponovno optimista, dok Izetbegović jasno poručuje da bi HDZ morao popustiti glede svojih zahtjeva.
Razgovori će završiti najvjerojatnije bez neke posebne koriste za Hrvate. Žalosno je da Dragan Čović nije još uvijek shvatio da Izetbegović, koji zasigurno sanja o muslimanskoj federalnoj jedinici, ne može prihvatiti formiranje hrvatskoga entiteta na prostoru Federacije, jer bi to bio kraj njegove političke karijere.
Bošnjaci neće nikada većinski prihvatiti razgraničenje između Hrvata i Bošnjaka samo na području Federacije jer bi to bilo legaliziranje srpskih pokušaja da u Bosni i Hercegovini zadrže za sebe 49% teritorija. Dakle susret Čovića s Izetbegovićem neće za Hrvate donijeti ništa novo. Promjene u njihovim razgovorima glede formiranja vlasti su moguće samo ukoliko Čović ponovno podvije rep i svoj neuspjeh proda Hrvatima kao veliki uspjeh.
U tom slučaju došlo bi do formiranja vlade bez rješenja hrvatskoga pitanja. A rješenje hrvatskoga pitanja na čitavom prostoru BiH, pogotovo sada u vrijeme sve većeg nadiranja azijskih i afričkih izbjeglica, je preduvjet opstanka Hrvata.
Ukoliko se i dalje nastavi proces odbijanja rješavanja hrvatskoga pitanja, doći će do još jačega iseljavanja. A to dugoročno gledano upućuje na to da će Hrvati jednoga dana nestati u BiH.
U tom slučaju moći će Dragan Čović reći da je napokon riješio hrvatsko pitanje. Pitanje je samo da li će od toga imati koristi Srbi u Republici Srpskoj. Vjerojatno neće. Tada će se Bošnjaci posvetiti nešto više vremena njima.
Budući da je ekonomsko stanje na prostoru Republike Srpske katastrofalno, kao i činjenica da dobar dio Srba iz toga entiteta već sada radi na prostoru Federacije, doći će i tamo do promjena, ali i sve jačega iseljavanja.
Kolikogod Srbi bili uporni u svojim zahtjevima za samostalnošću shvatit će jednoga dana da je prostor bez ljudi beskoristan. Na prostoru Republike Srpske, na kojem gotovo nema Hrvata, bit će sve manje i Srba. Jer niti Srbi ne mogu vječito živjeti samo od iluzija. Najbolji primjer za to jest Posavina. Hrvatska sela zjape prazna. A situacija nije puno bolja niti u onim srpskim selima. Silna čežnja da se ovlada hrvatskim prostorom, pa i po cijenu zločina, nije urodila plodom.
Srbi ne samo da nisu sposobni populacijski popuniti od Hrvata oteti prostor, oni nisu sposobni zadržati niti onaj na kojem su bili većinski narod. Sve ih je manje. Pitanje je tko će s vremenom popuniti taj prazni prostor.
Budući da se radi o vrlo privlačnom prostoru, uz granicu s Hrvatskom, što omogućuje dobru cestovnu i željezničku vezu s Europom, za očekivati je da će netko od onih arapskih investitora baciti oko na Posavinu.
Za izbjeglice koje u zadnje vrijeme ostaju u BiH, zbog nemogućnosti da putuju dalje prema zapadnim europskim državama, moglo bi to biti jako pogodno područje za život. Arapi koji su već kupili podosta plodne zemlje u afričkim državama, pa i u Vojvodini, jer im trebaju namirnice za preživljavanje u pustinji, jer se od same nafte ne može živjeti, mogli bi se s vremenom koncentrirati i na Posavinu. Arapi bi u izbjeglicama pronašli dobru radnu snagu.
Uostalom ako jedan arapski šeik može potrošiti stotine milijuna dolara na provod u europskim metropolama zašto ne bi mogao investirati toliko novca za plodnu zemlju. Na taj način bi jednim potezom riješio dva problema; djelomično problem prehrane Arapa i položaj izbjeglica. Europska unija bi i u tom slučaju i sama financijski priskočila u pomoć.
Važno je da se izbjeglice zadrže što dalje od njihove granice.
Kolikogod se Dodik trenutno protivio njihovom naseljavanju na području Republike Srpske to se s vremenom neće moći zaustaviti
Da je Europska unija odlučila čvrsto stati na kraj ilegalnom useljavanju u svoje zemlje pokazuje nedavni susret predstavnika vlada u Grčkoj, ali i posjeta Angele Merkel Indiji. Merkel tamo nije razgovarala samo o robnoj razmjeni između dviju država, kako izvještavaju mediji, nego i o uvozu radne snage. Očito je shvatila da bi se Indijci lakše uklopili u svijet europske civilizacije nego mnoge od izbjeglica koje su svojim ponašanjem u zadnje vrijeme pokrenule silni val protesta u Europi. Ti protesti se ne odvijaju na ulicama nego na biračkim mjestima. U zadnja tri izbora u njemačkim federalnim jedinicama AFD, stranka opasnih namjera, je dobila preko 25% glasova. Za Francusku je to normalno stanje, ali ne i za Njemačku. Ako Nijemci, koji su vrlo senzibilni i kritični u odnosu na svoju prošlost iz Drugoga svjetskoga rata, daju toliko glasova rigidnoj i opasnoj desnici, onda nešto nije u redu.
Budući da mi je zbog dugogodišnjega studija i života u Njemačko dobro poznat mentalitet Nijemaca, usuđujem se reći da je nezadovoljstvo naroda veće nego političari to prikazuju. Jer da stanje nije problematično, ne bi Nijemci nikada davali toliki broj glasova desnim strankama. I to što im daju glasove ne znači da su doista za njih. Prije bi se moglo reći da je to protest protiv politike useljavanja (emigrantskoga vala) koja je potpuno zakazala. U stvari to je upozorenje političarima da rješavaju probleme, a ne da ih odgađaju.
To što Merkel traži radnu snagu u Indiji ili što ministar zdravstva Spahn govori u uvozu radne snage iz Južne Amerike, ne znači automatski da su svi problemi s pristiglim izbjeglicama riješeni.
A da problema ima pokazuju najbolje u zadnje vrijeme racije protiv arapskih klanova koji operiraju čitavom Njemačkom. Stanje nije dobro. Europa će se pokušati zaštititi. Moguće je da BiH budu ponuđeni veliki novci da se izbjeglice prihvaća i zadržava.
Što slijedi u tom slučaju. Njihovo naseljavanje i zadržavanje u BiH.
I kolikogod se Dodik trenutno protivio njihovom naseljavanju na području Republike Srpske to se s vremenom neće moći zaustaviti. Pogotovo ne tada ukoliko mu Arapi ponude dobre novce.
Na koncu i Vučić, koji je svojevremeno govorio kako jedan Srbin vrijedi koliko i stotinu muslimana, rado prihvaća arapske, muslimanske novce. Na udaru bi se u tom slučaju mogli naći i nenastanjeni hrvatski prostori u Posavini u kojoj trenutno ima nekoliko tisuća praznih kuća.
Čović se oko toga ne bi puno brinuo. Možda bi dobio u međuvremenu koji ustupak od strane Izetbegovića. Ali što će tada učiniti hrvatski političari iz Posavske županije koji očito o tome uopće ne razmišljaju. Šutjet će kao i do sada, uvjereni da njihov veliki vođa ima rješenje za sva pitanja.
A što ako se Čović i Izetbegović u konačnici dogovore i to na štetu Hrvata Posavine? Što ako im jednoga dana samo saopći da nije mogao više postići?
Kako će pogledati svojim ljudima u oči. Oni iz derventskoga i brodskoga kraja su se, nakon pada toga dijela Posavine, nekako i mogli pravdati jer je bio rat i nisu imali dovoljno vremena shvatiti političke zakulisne igre.
Sadašnji hrvatski političari u Posavskoj županiji, ako ih se može tako osloviti, neće se moći lako opravdati. Imali su jako puno vremena shvatiti da se u političkim dogovorima i izjavama najviše pažnje mora posvetiti onome što piše između redaka. Slijepa poslušnost može biti od osobne koristi.
Ali isto tako može biti tragična za one za koje se snosi odgovornost, ako se ozbiljnost situacije ne shvati na vrijeme. Hrvatska se približava Schengenu. A to znači daleko strožu kontrolu na granici. Za nadati se da se u Posavini neće dogoditi Bihać. Ako nekome to bude odgovaralo, moglo bi se i dogoditi.
Samo u Posavskoj županiji živi danas svega dvadesetak tisuća Hrvata, dok je u onoj kojoj pripada Bihać preko tristo tisuća stanovnika. Pa ako se toliki tamošnji muslimani ne mogu nositi s nekoliko tisuća izbjeglica iz Azije i Afrike kako će to moći nekoliko tisuća katolika?
Sapienti sat.
Nadam se da posavski političari znaju što znače ove dvije zadnje riječi.
Autor: Dr. fra Luka Marković/Herceg – Bosna org