Palmer je pred senatorima rekao da je njegova misija da pokaže kako Sjedinjene Države vide i podržavaju „jasnu euroatlantsku perspektivu“ zemalja Zapadnog Balkana i, projektujući to na Bosnu i Hercegovinu, izrazi američku podršku što skorijem formiranju državne vlasti i ispunjavanju ranije donesenih odluka u vezi s euroatlantskom budućnošću te zemlje.
Za svakoga ko zna čitati to znači: i formiranje vlasti i slanje godišnjeg nacionalnog plana u NATO.
Kao najveću prepreku naveo je protivljenje srpskog člana državnog Predsjedništva Milorada Dodika za kojeg je rekao kako „blokira sve što bi dovelo do napretka“ i kako je „više zabrinut za svoju poziciju u Republici Srpskoj nego za poziciju Bosne i Hercegovine“.
Taj dio njegovog izlaganja naišao je na očekivano ekstremno različite reakcije. Predsjednik vladajuće bošnjačke partije Bakir Izetbegović pozdravio je neposrednije američko angažovanje u regionu i rekao kako je višegodišnje odsustvo Sjedinjenih Država ostavilo prostor za štetne uticaje onih koji se protive euroatlantskoj perspektivi regiona.
Dodik je odgovorio kako je Palmer u svom svjedočenju iznevjerio zakletvu s kojom počinju sva saslušanja u Americi kako će „govoriti istinu, samo istinu i ništa osim istine“ i optužio ga kako izvještava Senat po matrici svojih prethodnika. Nasuprot ranijim Dodikovim očekivanjima da će s Trampovom (Trump) administracijom otići sa scene „ostaci Obamine administracije“ ovih dana se kao dio Palmerovog tima za Zapadni Balkan pojavila i doskorašnja američka ambasadorka u Bosni i Hercegovini Morin Kormak (Maureen Cormack): sa Zapada, dakle, ništa novo.
Ali, ni iz Bosne.
Da su, recimo, euroatlantska budućnost i „teritorijalni integritet i suverenitet“ Bosne i Hercegovine zaista najviši „vitalni nacionalni interesi“ vladajuće bošnjačke partije – njen vođa bi mogao biti prezadovoljan Palmerovim izlaganjem u Senatu. On je potvrdio američku podršku tim strateškim ciljevima bosanskohercegovačke politike.
Ali, Palmer je – osim Dodika – kritikovao i „razočaravajuće vodstvo i na entitetskom i na državnom nivou koje se ponaša parohijalno i nacionalistički“ i ne vodi interesa o građanima. Kao zračak nade naveo je pojavu „nove generacije političkih lidera ... posebno u Kantonu Sarajevo“.
„Ono što se dešava u Kantonu Sarajevo je vrlo interesantno, nešto što zaslužuje podršku. Građanske, a ne nacionalne stranke koje vode Vladu Kantona Sarajevo je nešto vrijedno pažnje, podrške, energije i investiranja od strane međunarodne zajednice“, rekao je Palmer a na pitanje jedne senatorke „da li to i radimo“ odgovorio je: „Da, gospođo“.
Taj dio Palmerovog izlaganja izazvao je reagovanje Izetbegovića koje je pokazalo kako iznad svih uzvišenih „euroatlantskih aspiracija“ dominira upravo interes za održavanje na vlasti baš onako kako je to opisao Palmer. Izetbegović je, naime, rekao kako su „neki Palmerovi stavovi zbunjujući i u potpunoj suprotnosti sa realnim stanjem, ali i izjavama nekih važnih aktera, poput kongresmena Adama Kinzingera, bliskog predsjedniku Trampu“ koji – kako kaže Izetbegović – „vrlo jasno i precizno kaže da je suština političkog procesa u BiH borba između snaga koje se bore za NATO put i onih koji ga po svaku cijenu žele spriječiti“.
Nasuprot tome – Izetbegović kaže za Palmera kako izjavom o „razočaravajućem nacionalističkom liderstvu“ sve stranke svrstava u isti koš „iako to ne odgovara istini i ne vodi rješenju“ a Palmerove pohvale kantonalnoj vlasti u Sarajevu pripisuje tome što „Palmer očito ne raspolaže informacijama“ pa „naivno“ predstavlja kantonalnu vlast kao alternativu, „zanemarujući njihove korupcijske afere, izostanak rezultata, ali i činjenicu da te političke snage ne postoje niti imaju ikakav potencijal izvan Kantona Sarajevo, a pogotovu ne na područjima RS ili na onima na kojima su Hrvati većina“.
Predsjednik vladajuće bošnjačke partije tako se nepozvan pozabavio svojevrsnom „balkanizacijom američkog nacionalnog dijaloga“ u kojem se recimo u Predstavničkom domu, u kojem je kongresmen Kinzinger jedan od 435 članova s pravom glasa, mogu naći zastupnici ekstremno različitih mišljenja dok spoljnu politiku administracije provode diplomati kojima se samo sa pozicije malokalibarskih političara može pripisivati „naivnost“ i „pomanjkanje informacija“.
Pri tom Izetbegovićeva nepozvana lekcija američkom izaslaniku za Zapadni Balkan o tome kako su euroatlantske integracije „svakako bitnije od komunalnih i kantonalnih tema“ ukazuje i na temeljni nesporazum u prioritetima bivše i sadašnje kantonalne vlasti: nakon decenija pljačkaške privatizacije, štetnih i jaranskih ugovora, udomljivanja rodbinski i ideološki najbližih u javnim službama, netransparentnog budžetskog rasipništva na sceni su političke snage koje savršeno razumiju da visoka politika – uključujući i euroatlantske integracije – nije u nihovoj nadležnosti i da građani od njih očekuju da se brinu o životnim interesima: čistoj okolini, komunalijama, javnom prevozu – svemu onome što su vladajuće elite proteklih decenija smatrale „glupostima“.
Piše: Kemal Kurspahić