Nažalost hrvatski narod u BiH je postao letargičan i zato bježe mnogi iz beznadnoga prostora potražiti nadu negdje drugdje. Možda još uvijek nije kasno. Možda se još uvijek može učiniti nešto da se zaustavi neviđena tragedija nestajanja jednoga naroda, naroda koji je na prostorima BiH zasigurno povijesno gledano najstariji.
Za Hrvate u BiH sat otkucava zadnje minute. Možda ipak ima nade ukoliko dođe do iskrenog angažiranja svih važnih čimbenika, čak i onih koji su zbog mnogobrojnih uzroka morali napustiti rodni kraj. Ukoliko do toga dođe, tada moraju raditi svi zajedno na pronalaženju rješenja za opstanak barem one polovice koja je još uvijek tu.
Nažalost toga kreativnoga, domoljubnoga zajedništva nema na vidiku. Dok jedni jade zbog lošeg povratka, iako znaju da od toga nema ništa, primajući istovremeno odlikovanja od onoga koji taj povratak sprječava, drugi se zadovoljavaju milodarima politike uvjeravajući sebe i druge kako se ne može promijeniti ništa.
Nažalost, među Hrvatima u BiH sve je manje prave želje da se zajednički pristupi problemu i pronalaženju putova za izlazak iz opasne krize. Mnogi sposobni, na čemu svaki narod gradi svoju budućnost, su otišli trbuhom za kruhom, jer ne žele živjeti u svijetu hrvatske podijeljenosti na naše i vaše.
Nažalost, uništena je ona bitna kreativnost i misaonost koje su preduvjet svakoga napretka. Nad Hrvatima se sprovodi kulturocid, pa čak i od ponekih iz hrvatskih redova, onih koji žive u svom fiktivnom svijetu da sve mogu i znaju. A nažalost niti mogu niti znaju puno, inače bi stanje hrvatskoga naroda u BiH bilo bolje.
Povijest nas uči da stotinu korumpiranih i sposobnih ne može naštetiti jednom narodu kao jedan nesposoban koji je nepotističkim putem zaposjeo važnu poziciju u kulturi, ekonomiji ili politici. Bošnjaci i Srbi mogu biti jako zadovoljni kad vide tko sve zastupa hrvatski narod i ponekad i nesvjesno podriva njegove interese.
Nažalost, upravo ti nesposobni se po svaku cijenu pokušavaju riješiti onih sposobnih kako bi učvrstili svoje pozicije.
Mnogi Hrvati iz BiH odlaze zbog ekonomskoga stanja, koje je u čitavoj BiH jako loše, ali mnogi i iz ponosa, jer ne mogu više gledati što rade krivi ljudi na važnim mjestima.
Krajnje je vrijeme da Hrvati u Bosni i Hercegovini nadiđu politička stranačka opredjeljenja i okrenu se sposobnima i poštenima. Pogotovo je to važno na lokalnoj razini, u županijama, jer političko natezanje oko hrvatskih prava može mirne duše potrajati još neko vrijeme, ukoliko ljudi ostanu. Ali sva prava, koja će možda kasnije na nivou države biti postignuta, neće biti od koristi ako nesposobni na lokalnoj razini sve unište i ljude svojom politikom, arogancijom i diskriminacijom i prisile na odlazak.
Ako se ovaj dosadašnji proces političke bolesne podvojenosti na lokalnoj razini nastavi, od Hrvata će u BiH ostati samo klerici, časne sestre i lokalni funkcionari. Krajnje je vrijeme za korektan i odgovoran odabir kadrova u politici, ekonomiji i kulturi Hrvata u BiH. Kriterij ne smije biti stranačka pripadnost ili slijepa lojalnost. Nažalost, pribojavam se da do toga još dugo vremena neće doći. A neće doći jer šute oni koji su odgovorni, koji imaju pravo i dužnost dići glas.
Niti jedna Božja Crkva, ni biskupi ni kler nemaju pravo uživati blagodati ovoga svijeta gledajući skrštenih ruku kako narod odlazi, jer ne želi raditi za satnicu od 5 maraka, i uz to još ne osiguran, bez ikakve mirovine u budućnosti. Teško je povjerovati da su toliko slijepi da ne vide što se oko njih događa. Šutnja je podržavanje onih nesposobnih koji zaposjedaju pozicije na svim razinama i time obeshrabruju one među Hrvatima koji drugačije misle, koji s više vizionarstava misle, koji imaju sjećaj za humanizam i kulturu, koji imaju vizije za rješavanje hrvatskoga pitanja u BiH.
Ako se nastavi ovaj uhodani proces uzurpiranja vlasti od strane pojedinih lokalnih funkcionara, uz tihu podršku i nekih crkvenih struktura, nestat će Hrvati u BiH.
Ne odlaze ljudi samo zbog financijskih razloga nego i zbog poniženja i prijetnji.
Jednoga dana će mnogi koji danas šute, a imali bi što reći, snositi odgovornost pred poviješću i svojim narodom, svejedno gdje taj narod bude živio. Račun za šutnju će biti kada tada ispostavljen. Povijest nas uči još jednoj važnoj činjenici; narod je najopasniji kad šuti iz straha. Opasana je jer tada i sam reagira često iracionalno, okrivljujući odgovorne i za ono zašto možda nisu krivi.
Dobro bi bilo izvući pouku iz Francuske revolucije, nakon koje se narod osvećivao i nad onima i u crkvenim redovima koji dosita nisu bili krivi za bijedu. Istina je da su za mnoge probleme hrvatskoga naroda krivi oni koji su ga protjerali, Srbi u Posavini, a Bošnjaci u srednjoj Bosni. Svoj dio krivice snose zasigurno i za odlazak Hrvata poslije rata, jer namjerno otežu s poštenim rješenjem nacionalnoga i građanskoga pitanja u BiH.
A što je našom odgovornošću? Hrvati nisu odlazili u ratu, a danas bježe žurnim korakom u Njemačku i druge zapadno europske države. Što se događa s današnjom vodećom hrvatskom strankom. Stari HDZ je stao ponosno sa svojim narodom u obranu svih hrvatskih krajeva, ne praveći razliku među ljudima. Svi su bili dobro došli u odbrani većinskih hrvatskih krajeva od agresije Srba i Bošnjaka. Bila su to teška vremena. I upravo u teškim vremenima se jedan narod dokazuje. Zar današnja nisu isto tako teška? Zašto danas ne bi bili poželjni svi koji žele učiniti nešto za dobro Hrvata, ali i drugih naroda? Zašto se danas forsira ta prokleta podobnost, koja bi mogla prouzročiti veću štetu Hrvatima u BiH od samoga prošloga rata. Čovjek dobije ponekad dojam da netko svjesno radi na tome da Hrvati izgube ono što su barem u ratu sačuvali. Kako drugačije shvatiti to sustavno protežiranje nesposobnih i podobnih i mirno promatranje odlaska razočaranih i sposobnih? Istina, situacija nije ništa bolja niti kod druga dva konstitutivna naroda u BiH.
U svom romanu „Muke po fra Marku“ donosim jedan mali detalj koji aludira upravo na to stanje, stanje agonije sva tri naroda, koje će vjerojatno jednoga dana, kad ljudi shvate prevaru, završiti tragično, jer će narod tjerajući stare prevarante, umjesto demokracije i istinskoga rješenja nacionalne krize u Bosni i Hercegovini, tražiti ponovno nove vođe.
U romanu, čija se radnja odvija u devedesetim godinama, za vrijeme rata u BiH, govori slučajni i vrlo zagonetni, gotovo mistični gost fra Marku, glavnom liku priče, slijedeće riječi: „Ovdje neće biti mira. Dolaze neka nova vremena, vremena nove tme i nasilja. Dolaze vremena u kojima će Srbin tlačiti Srbina, Hrvat Hrvata, musliman muslimana, zavaravajući ljude da najveća opasnost prijeti od onih drugih. Ljudi će im vjerovati. Vjerovat će dugo vremena. Strah je ušao u ljude. Bojat će se novih ratova. Poučeni strahom od rata bit će do kraja poslušni svojima, a njihovi će ih pljačkati i terorizirati kao u osmanlijska vremena. Ljudi će biti gladni kruha, iseljavat će, a njihova mala, odabran elita će se bogatiti.
Ono što je najgore, ljudskosti će biti čak manje nego u ratu. Svi će misliti da su slobodni, a bit će robovi svojih. Tako će trajati godinama, dok se ono malo naroda, što ostane, ne pobuni protiv svojih gospodara. I kad ih protjeraju, lutat će kao ovce bez pastira. A sa svih strana osmjehivat će im se novi vukovi čekajući svoju priliku.“
I doista to bi se moglo i dogoditi. Narod bi mogao na koncu potjerati nesposobne. Ali što tada? Kako stvoriti demokraciju i ravnopravnost među konstitutivnim narodima, i osigurati slobodu i ravnopravnost svim građanima, kad su narodi u BiH možda i posvađaniji nego prije rata?
Kako stvoriti demokratske odnose i povjerenje među narodima koji su stekli uvjerenje da je sposoban političar samo onaj koji mrzi druge i može dobro uhljebiti sebe i svoje? Zar takva država ima budućnost? Zar takvi narodi imaju budućnost? Nemaju. I to treba reći. I to zato kako bi nekima u crkvenim i civilnim strukturama, kojima za sada ništa ne nedostaje, proradila savjest.
Nažalost, bojim se da su mnogi izgubili savjest, a svijest im je već duže vremena odsutna. Inače bi umjesto da samozadovoljno u blagostanju klimaju glavom digli svoj glas protiv tragedije vlastitoga naroda, ali i onih drugih.
Autor: Dr. fra Luka Marković