Razne bh. institucije objavljuju redovno izvještaje o inflaciji u BiH. Tako se, recimo, već sada zna da bi inflacija u 2019. godini kod nas trebala biti otprilike 1,5 posto. U 2020. se očekuje inflacija od 1,6 posto, a u 2021. godini od 1,4 posto. Ovo je, kako se ističe, zasnovano na pretpostavkama kretanja uglavnom sirove nafte, goriva i akciza (na duhan), te se dodaje da svako odstupanje od pretpostavljenih cijena može uticati na ukupan nivo inflacije. No, hajde da krenemo od početka. Dakle, šta je to inflacija? Danas je uobičajeno da kada se govori o inflaciji, ustvari govorimo o odnosu kupovne moći novca i nekog određenog proizvoda koji želite kupiti za taj novac. No, prije, dok je u finansijama važio takozvani zlatni standard, inflacija je u izvornoj verziji zapravo označavala vrijednost novca u odnosu na zlato, a kada su centralne banke počele štampati novac bez zlatnog pokrića, inflacija se proširila i na odnos vrijednost novca i drugih proizvoda.
Slikovito rečeno, inflacija je sljedeće: ako, recimo, imate 10 KM i kilogram mesa košta upravo toliko, inflacija je stanje kada cijena kilograma mesa poraste na 20 KM, tako da vi za svojih deset KM sada umjesto kilograma možete kupiti samo pola kilograma mesa.
Inflacija, dakle, umanjuje vrijednost novca, podiže cijene proizvoda i usluga i u konačnici smanjuje životni standard građana. Zbog toga je inflacija zanimljiva svima, od ekonomista do običnih građana, jer se ona reflektuje na svakodnevne živote i novac svih. Kako smo vidjeli na početku ovog teksta, inflacija je i sada prisutna u BiH, ali je ona zahvaljujući valutnom odboru prilično niska (do dva posto godišnje), što prevedeno na naš primjer znači da je, recimo, kilogram mesa na početku godine koštao 10, a na kraju godine 10,2 KM. Takav se rast cijena ipak može podnositi i zbog toga praktično inflacija u ovom trenutku nikome na ovim prostorima nije previše interesantna. No, situacija se sa inflacijom, nažalost, ponekad može jako zakomplicirati. Kada ona počne da značajnije u kraćem roku umanjuje vrijednost novca, onda se svi uspaniče i poču da brinu o inflaciji, a posebno oni koji imaju novca u većim količinama. Zašto? Zato što doslovno preko noći gube velike svote novca, praktično ne radeći apsolutno ništa. Tada je inflacija već postala državni neprijatelj broj jedan i veoma je opasna, a u ekonomiji se označava terminom hiperinflacija. Neki se od čitatelja možda sjećaju ex-Yu inflacije iz vremena prije Ante Markovića. Inflacija je, recimo, u 1980. iznosila 30 posto, godinu kasnije 46 posto, da bi do Zimske olimpijade u Sarajevu iznosila 53 posto. Godinu kasnije čak 70 posto. Iako je to za sve građane bivše Jugoslavije bilo prilično neizvjesno vrijeme, historija ekonomije ipak pamti Zimbabve sa godišnjom stopom inflacije od 79,6 posto milijardi tokom 2008.
Šta prouzrokuje inflaciju? Trenutno, glavni generatori inflacije u BiH su cijene goriva i duhana, ali situacija u tom segmentu baš i nije toliko jednostavna. Inflaciju može prouzrokovati bilo šta, a u suštini se cijela priča oko inflacije svodi na ponudu i potražnju. Probajmo pojednostaviti. Ako na jednom prostoru imamo u ponudi, naprimjer, pet kilograma mesa, a sa druge strane 50 KM za koje se može kupiti tih pet kilograma mesa (1 kg = 10 KM), onda do inflacije dolazi kada se iz raznih razloga pojavi “višak“ novca kojim se želi kupiti to meso. Naprimjer, ako se u našem fiktivnom slučaju na tržištu odjednom pojavi pored postojećih još dodatnih 10 KM na istu količinu mesa, onda će meso u principu poskupjeti na 12 KM za kilogram. Inflacija je u tom slučaju iznosila 20 posto. I upravo zbog toga je (hiper)inflacija toliko strašna za sve - bukvalno preko noći vaših 10 ili 100 ili deset miliona KM sutra vrijede manje, a da pri tome vi niste apsolutno ništa napravili ili uradili sa svojim novcem.
Kako može doći do “viška“ novca na tržištu? Kako se, recimo, uopšte u BiH sada odjednom može pojaviti “višak“ novca? Lako. Dovoljno je da nemamo Zakon o valutnom odboru a da pri tome nekome od političara zatreba novca za bilo koju stvar koja mu padne na pamet, onda bi Centralna banka BiH dobila naredbu odozgo da odštampa još para. Kada bi se taj dodatni novac odštampao i pustio na tržište, onda bi na postojeću i istu količinu robe i usluga dobili dodatnu količinu novca i eto hiperinflacije! Jednostavno, zar ne? Nažalost, jeste, prilično je jednostavno. Treba samo odgovarajući zakonski okvir i nekoliko bahatih i bezobzirnih ljudi na vlasti kojima treba novac da bi se stvorila hiperinflacija. Milton Friedman, američki ekonomista i nobelovac, to je lijepo rekao: “Ako bilo koji faktor dovede do porasta novčane mase, tada će neminovno morati doći i do inflacije.“
A da li je u posljednje vrijeme bilo takvih slučajeva i zahtjeva kod nas? Pa, naravno, da jeste i to mnogo češće i više nego što građani i znaju i misle. Sjetimo se samo januara 2015. godine kada je sadašnji predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik zatražio da Centralna banka BiH emituje (odštampa) dvije dodatne milijarde KM i da ih pusti u opticaj. Naravno, Dodik je to fino umotao u određeno pojašnjenje tipa da je BiH jedina zemlja na svijetu koja ima emisiju koja je pokrivena 105 posto realnog osnova, što je prema njemu značilo da imamo 500 miliona eura više nego što imamo KM u opticaju, te da se zbog toga zalaže za ono za šta imamo realno pokriće - jednostavno “odštampamo novac i pustimo u promet“. I zaista, nažalost, državi jeste jednostavno odštampati, naprimjer, dodatne dvije milijarde KM i pustiti ih u promet. Ali, upravo smo zbog toga u prethodnom pasusu i rekli da je dovoljan samo jedan bezobziran političar na vlasti (a takvih, nažalost, imamo i previše na ovim prostorima) da bi se stvorila hiperinflacija. Jeste jednostavno. Odštampamo novac i pustimo ga u promet i riješili bismo, kako je to Dodik rekao, sve svoje probleme. Riješili bismo sve naše bilansne probleme, deficite i drugo... sve osim hiperinflacije, koju bi takav potez automatski shodno Friedmanovoj definiciji odmah kreirao. Naravno, inflaciju mogu kreirati i drugi faktori, poput poremećaja u sferi ponude i potražnje za nekom robom ili uslugom na tržištu, ali BiH je toliko malo tržište i mala ekonomija da je to za sada zanemarljivo u poređenju sa razarajućim efektima takozvane monetarne inflacije, odnosno nekontrolisanog štampanja novca.
I ko onda strada u takvim slučajevima? Kako to obično biva u stvarnom životu, na kraju u slučajevima hiperinflacije najviše stradaju obični građani. Njima odjednom sve postane daleko skuplje nego prije, a njihove plate, penzije ili ušteđevine iz dana u dan, doslovno preko noći, gube na vrijednosti. Oni vrijednost svog novca mogu zaštititi jedino ako ga odmah konvertuju u neku drugu valutu (ali to će svi pokušati uraditi, pa će stvoriti povećanu potražnju i cijenu drugih valuta) ili pak ako imaju svoj novac oročen na računu u banci po većoj kamatnoj stopi od stope inflacije (ali ni banke nisu baš toliko naivne). Znači, u priči oko inflacije kod nas sve se ipak svodi na Zakon o valutnom odboru, koji pojednostavljeno kaže da možemo odštampati samo onoliko novca koliko imamo deviznih rezervi u trezorima banaka, što je u ovakvoj situaciji i sa ovakvim političarima na vlasti jedina realna zaštita od razarajućih efekata inflacije.
Piše: Eldar Dizdarević