U kolumni „Vrijeme je za otrježnjenje“ (poskok.info) napisao sam nekoliko dana nakon izbora kako niti u snu ne bih mogao dati glas Željku Komšiću, čovjeku koji na jedan neljudski način, iz čistih financijskih i revanšističkih razloga, oduzima hrvatskom narodu ono na što ima pravo; oduzima mu pravo biranja vlastitih političkih predstavnika.
Naime, kad bi se radilo samo o članu Predsjedništva BiH iz hrvatskog naroda, ne bi bilo toliko tragično. Naime, član Predsjedništva BiH nema neku posebne ovlasti. Ali iz toga profiterskog čina može proizaći i daleko veća šteta po hrvatski narod koji je ionako u Bosni i Hercegovini sveden na nekih 40% prije ratnog stanovništva. Ta suluda igra Bošnjaka i Komšića, kako sam u spomenutoj kolumni rekao, šteti već duže vremena hrvatskom narodu, jer se Hrvati grupiraju iz straha oko jedne stranke i jednog čovjeka uništavajući pluralizam mišljenja i odabira pravih predstavnika, bez čega nema napretka u ekonomiji, ali niti na drugim područjima života.
Nažalost, bezumnu igru Bošnjaka i Komšića, koriste vrlo lukavo pojedini hrvatski predstavnici na lokalnoj razini manipulirajući izborima.
Krajnje je vrijeme za odstranjivanje u županijama i općinama s hrvatskom većinom onih koji su se dobro uhljebili. Neki od njih danas, s pravom, govore kako Komšić nije njihov predsjednik. Nije jer ga nije izabrao hrvatski narod koji je imao pravo na to. Ali, zar Hrvati ne bi smjeli i trebali s pravom, s obzirom na manipulacije izborima, reći nekim predsjednicima županijskih vlada i ministrima da nisu njihovi predstavnici, jer ih nije izabrao hrvatski narod nego dobro uigrana mašinerija, slična onoj oko Komšića i Bošnjaka, mašinerija koja se služila svim mogućim prljavim sredstvima da bi svom vlastitom narodu nametnula onu istu vlast koja ju je zadnjih desetljeća u crno zavila.
Prije tjedan dana sam imao dvije propovijedi u Salzburgu pred više od tisuću i petsto Hrvata. Saznao sam iz razgovora s mladim ljudima da ih je većina došla zadnjih godina. A što je s onim stotinama tisuća u drugim europskim gradovima? Hoće li se itko upitati zašto su tamo. Odgovor je vrlo jasan. Jer im oni koji su imali vlast, koji se kontinuirano pozivaju na hrvatstvo, nisu osigurali posao i dostojan život u zavičaju.
Ne isključujem mogućnost da Čović i ne zna što mu „prijatelji“ rade po županijama, kakvim se sve prljavim igricama služe kako bi osigurali za sebe dugotrajnu vlast.
Sumnjam uopće da su tužni što Čović nije prošao. To odbijanje Komšića je više deklarativno nego istinski hrvatsko. Brzo će se oni u lokalnim sredinama okrenuti onome u čemu su jako vješti, sebi i uhljebljenju poslušnih i nesposobnih. Tako ćemo nakon iduće školske godine ponovno u inozemstvo ispratiti nekoliko stotina obitelji. Pa ipak Čovića niti neznanje, ako je tako, ne oslobađa odgovornosti za ono što mu stranački prijatelji rade.
Bile bi smiješne kad ne bi bile tragične riječi jednog uglednog člana HDZ-a, koji mi nedavno reče, kako je među Hrvatima stvoren mentalitet po kojem je sramota biti u politici a ne osigurati dobro sebe i svoje.
E da se to ne bi događalo i dalje, kako nam narod ne bi odlazio, vrijeme je, da se gospodin Čović, ukoliko želi dobro hrvatskom narodu, obračuna s tim lokalnim šerifima, da učini sve kako bi mladi, obrazovani i pošteni ljudi mogli doći do izražaja u HDZ-u, kako bi mogli istinski surađivati s čestitim ljudima iz drugih stranaka. Jer opozicija u demokraciji nije nikada neprijatelj nego korektor.
To je jedini način da pokaže kako mu je doista stalo do hrvatskog naroda, a ne samo do funkcije.
Bojim se da od toga nema ništa. Prebrzo je Čović otrčao Dodiku, koji Hrvatima niti može niti želi učiniti nešto dobro. Očito je i njemu još uvijek više stalo do fotelje nego do hrvatskoga naroda.
Ali pred Hrvatima u BiH je toliko toga što bi trebalo srediti. Krajnje je vrijeme da Hrvati aktivno pokažu da ne prihvaćaju poniženje i nadglasavanje. A za tako nešto ima puno mehanizama. Kao prvo treba po županijama s hrvatskom većinom odstraniti dosadašnje profitere i nesposobne, napraviti vlade nacionalnog spasa, koje će znati raditi za dobro svog naroda, ali i isto tako imati hrabrosti stati zajedno s drugima u obranu hrvatskih interesa u BiH.
Ostavimo po strani to koliko je tko dobio glasova. Ta dobro znamo kako se do glasova dolazilo.
Drugo treba jasno definirati hrvatske interese na razini države. Entitet diskontinuiteta ili nepovezana hrvatska federalna jedinica, uz dobru županijsku vlast, su jedino što može zaustaviti odlazak hrvatskog naroda.
Srbi i Bošnjaci ne smiju imati ništa, što bi Hrvatima bilo uskraćeno. Tu se ne treba puno obazirati na američke izjave. Zar se nismo do sada u povijesti naslušali i nagledali glupe američke politike, od rata u Iraku i Afganistanu, pa do podupiranja vrlo upitnih grupacija u Siriji?
Treće što je vrlo važno jest angažiranje svih hrvatskih intelektualaca i Crkve da se ozbiljno počnu zauzimati za svoj narod, ostavljajući po strani politička razilaženja. Jer pet je do dvanaest.
Bošnjaci koji podupiru Komšića to dobro znaju. Oni igraju na vrijeme. Ne trebaju dugo čekati i Hrvata u BiH ne će biti. Ili biti će ih toliko da ih se može svesti na beznačajnu nacionalnu manjinu. A tada niti HDZ, unatoč uhodanim izbornim manipulacijama neće moći vladati u županijama. Dobro uhljebljeni i politički nezainteresirani funkcionerčići će se preseliti u Hrvatsku. Ostat će nam samo sjećanje na to da smo nekada živjeli u Hercegovini, Posavini i Bosni.
Statistički podaci koje biskupije imaju upućuju upravo na to. I pored oštre kritike upućene Čoviću u prošloj kolumni, spreman sam podržati njega i reformirani HDZ, ali bez uhljebljenih nesposobnjakovića po županijama.
Podržavam njegove izjave da nema formiranja vlasti na državnoj razini dok se Hrvatima ne osigura ravnopravnost, i to ista ona koju uživaju Bošnjaci i Srbi. Hrvati imaju pravo svim mirnim sredstvima tražiti ravnopravnost.
Na koncu, što će Hrvatima država BiH u kojoj su građani drugoga reda, u kojima im političke predstavnike biraju Bošnjaci i Srbi. Ako se taj proces nastavi, određivat će im spomenuti također tko smije biti biskup. I o tome bi trebali razmišljati i sami biskupi koji kao da su zaboravili da su njihovi političari iz svih hrvatskih stranaka, pogotovo oni pošteni.
Vrijeme je za gandijevski otpor Hrvata, na neposlušnost na svakoj razini na kojoj je to moguće. Ako se ponovno uđe u bilo kakve koalicije u BiH, a da hrvatsko pitanje ne bude riješeno, bit će zauvijek kasno.
Na slijedećim izborima ne će Komšiću trebati niti 100 tisuća bošnjačkih glasova, jer hrvatskih birača ne će biti. I to bi trebalo Amerikancima i Europljanima pojasniti. A tada, duboko sam uvjeren, neće glavnu riječ voditi Titovi pionirčići poput Komšića i Lagumdžije, nego Erdoganovi poslušnici, koji strpljivo čekaju svoju priliku, prepuštajući majoriziranje Hrvata onima drugima, onima koji se rado nazivaju pristalicama građanske države.
A Erdogan ne želi građansku nego islamsku državu. Od nje dio Bošnjaka neće nikada odustati. Dobro to zna i Komšić. Zato želi zgrnuti nešto novca kako bi se kao i mnogi drugi mrzitelji svega hrvatskoga jednog dana skućio u Hrvatskoj. Ima ih tamo iz BiH puno. I dobro im ide.
A što će biti s hrvatskom sirotinjom koja bi željela ostati u svom zavičaju? Hoće li potražiti utočište u Austriji i Njemačkoj? Ta niti u Hrvatskoj nisu siromasi dobrodošli. Da se to ne bi dogodilo, potrebno je iskreno hrvatsko zajedništvo, hrabrost i svaki legalni otpor protiv onih koji žele da nas u BiH nestane.
Zato svaki onaj tko uđe u bilo kakvo koaliranje na razini države dok se ne riješi hrvatsko izborno pitanje ne može više govoriti da mu je stalo do hrvatskih interesa. Da su Hrvati slušali što misle i žele strani političari, ne bi danas bilo ni Hrvatske. Svoju sudbinu treba uzeti u svoje ruke. Ali uvjet za tako nešto jest iskreno hrvatsko zajedništvo, zajedništvo u kojem u politici nema mjesta za profitere i nesposobne. Ako Čović to nije sposoban napraviti, ili možda ne želi, neka ide s političke scene. Možda će netko drugi biti sposoban i voljan to učiniti. Vremena za čekanje nema.
Dr. fra Luka Marković