Ispiši ovu stranicu

Fra Luka Marković za Katolički tjednik: Rješenje hrvatskog pitanja na razini BiH je preduvjet za obračun s lokalnim političkim diktatorima

Bosna i Hercegovina nije nikada bila ono što je trebala biti, samostalna i pravno uređena država, a pogotovo to nije sada.

Uvijek je bila pod patronatom stranih vladara koji su privilegirali onaj narod koji im je ideološki bio bliži.

To je vjerojatno i jedan od razloga da se danas tri konstitutivna naroda ne mogu dogovoriti oko njezinog uređenja. Očito je da se svaki razgovor vodi u rukavicama i da se ne ide za realnim dogovorom koji bi mogao osigurati ravnopravnost konstitutivnih naroda, a time i prosperitet države u cjelini.

Upravo ta nespremnost za dogovor vodi u kaotično stanje u kojem se ne mogu ostvariti niti građanska prava pojedinca. U pravno neuređenoj državi stradava upravo građanin, bez obzira na nacionalnost.

Taj građanin koji stradava nije samo onaj iz etničkih manjina, Sejdić ili Finci, nego svaki pojedinac čija je sloboda mišljenja ugrožena, koji ne može ostvariti niti svoja ljudska prava na ekonomskoj ili kulturnoj razini.

Odugovlačenje rješavanja nacionalnih problema u Bosni i Hercegovini dovodi do grupiranja oko jedne etničke stranke čiji pojedinci imaju mogućnost stvarati vrlo opasno stanje terora nad lokalnim stanovništvom, čak i nad onima koji ih biraju. A mogu to činiti znajući da će ih isprepadani narod ponovno birati, jer je strah od prevlasti druge etničke grupe veći. Na taj način se stvara plodno tlo za nacionalne lokalne političke profitere. Preduvjet obračuna s njima jest riješeno nacionalno pitanje. Upravo neriješeno nacionalno pitanje vodi u diktaturu nesposobne, korumpirane lokalne političke elite, a pogoduje također i stvaranju kulta nacionalnih vođa na državnoj razini.

Kad bi Bosna i Hercegovina postala napokon pravno uređena država u kojoj bi bila zadovoljena etnička i građanska prava, narod bi u lokalnim sredinama, županijama birao najsposobnije i najodgovornije, jer bi nestao strah od onih drugih. Ali očito je da to određenim političkim krugovima u Bosni i Hercegovini ne odgovara, pa niti onim hrvatskim. To da Srbija kalkulira s dobivanjem Republike Srpske, barem jednog dijela, za izgubljeno Kosovo, nije nikakva tajna.

Na koncu svi su Srbi u Bosni i Hercegovini uglavnom složni oko tog pitanja. To se najbolje vidi kod eventualne ugroze Republike Srpske. Tada nema razlike između Dodika i Ivanića, kao niti među srpskim strankama u Bosni i Hercegovini.

Diferencijacija koja se događa unutar bošnjačkog korpusa, u kojem je na pomolu očit sukob između onih koji su za islamsku državu, o kakvoj je sanjao Alija Izetbegović u svojoj „Islamskoj deklaraciji“, i titoista, će najvjerojatnije prevagnuti u korist onih prvih.

Hapšenje Dudakovića, bez obzira na to tko je to inicirao, ide u prilog pristalicama bošnjačke islamske državotvorne ideje oko Bakira Izetbegovića. Uostalom onaj tko se tako arogantno diči Erdoganom, jednim od najopasnijih europskih diktatora i islamskih fundamentalista, govori jako puno o sebi. To da Izetbegović mlađi naziva iskompleksiranim Bošnjacima one koji ne prihvaćaju Erdogana govori nešto i njegovim planovima.

Činjenica da Erdogan dolazi u Sarajevo, kad mu je zabranjen politički govor u gradovima Europske zajednice, govori puno o drskoj sigurnosti Bakira Izetbegovića i o mogućim planovima koji se iza toga kriju. Naivan je onaj koji misli da je filozof Muhić govorio u više navrata o potrebi stvaranja bošnjačke državice samo u svoje ime. U politici se puštaju često probni baloni da bi se saznalo kako će okolina reagirati. Pa ipak moglo bi se reći da je Izetbegović stariji bio puno mudriji, jer jedno je govorio, a drugo vrlo uspješno radio. Očito je da njegov sin tek sada pokazuje prave namjere Bošnjaka.

Poznajući mehanizme europskog kažnjavanja neposlušnih, trebalo bi to njegovo drsko koketiranje s neomiljenim Erdoganom zabrinuti sve građane Bosne i Hercegovine.

S Erdoganom kao uzorom Izetbegović nije sposoban u ovom trenutku ujediniti Bošnjake. On to zna i unatoč tome hvali ga kao velikoga prijatelja Bošnjaka.

Onaj lukavi pokušaj političara oko Zulfikarpašića da se muslimanska nacija preimenuje u bošnjačku gubi polagano na snazi. Istina, tim činom je potisnuta za kratko vrijeme unutar bošnjačka diferencijacija na vjernike muslimane i ateiste. Učinjeno je to vrlo lukavo, jer je bilo jasno da u tom trenutku bošnjački ateisti neće prihvatiti muslimansku naciju. Upravo napeto stanje među Bošnjacima upućuje i danas na to. I teško je predvidjeti kada će taj unutarnji sukob među Bošnjacima završiti. Jedno je ipak sigurno.

U konačnici će pobijediti promuslimanska struja oko Izetbegovića, jer ima financijsku potporu Erdogana i Arapa, a kako sada izgleda i većine Bošnjaka.

Da se ateista može preko noći preobraziti u „dobrog vjernika“ pokazalo se već za vrijeme nacionalne euforije u Hrvatskoj i Srbiji. A taj proces se može zapaziti već i kod samih Bošnjaka.

U onom trenutku kad SDA s Iztbegovićevim klanom dobije uvjerljivo izbore među Bošnjacima, stvari će se odvijati puno brže. Podvajanje unutar SDA ne treba gledati kao neko veliko događanje. Sve te otpale strančice će odnijeti nešto malo glasova. I previše se među Bošnjacima govori o žrtvama i ugrozi u budućnosti da bi se mogao očekivati neki veliki pomak prema pomirenju i demokratizaciji. A bošnjački narod ne voli „izdajnike“.

Što se hrvatskog pitanja tiče ono je puno kompleksnije. U ovom trenutku se iz tih razloga ne bih usudio pozivati na političku diferencijaciju unutar hrvatskog korpusa na nivou državne vlasti, jer Bošnjaci i Srbi priželjkuju takvo stanje kako bi mogli lakše ostvariti svoje ciljeve.

Na koncu već su stari Rimljani koristili političkom igrom „divide et impera“ (zavadi pa vladaj) Ali ono na što se može i smije odgovorno pozvati jest na lokalnu političku diferencijaciju, na odvajanje kukolja od žita, na prekidanje mafijaško-komunističkog načina vladanja, gdje se sve odstranjuje iz javnog života koji ne misle kao lokalni hadezeovski moćnici.

Tamo gdje opći hrvatski interesi ne mogu biti ugroženi rušenjem lokalnih moćnika koji već dvadesetak godina teroriziraju vlastiti narod, tamo treba smjena vlasti. U županijama u kojima su Hrvati velika većina treba i mora se krenuti s diferencijacijom i političkim reformama. Njih provesti ne mogu oni koji preziru vlastiti narod već godinama, tražeći čak i od čistačice da shvati kako joj je posao dao HDZ.

Ima puno ljudi koji su čak i članovi HDZ-a i razmišljaju korektno, jedva čekajući da se riješe lokalnih šerifa. Utoliko mislim da bi u onim županijama s hrvatskom većinom trebalo stvoriti mogućnosti za pobjedu sposobnih i poštenih političara koji bi mogli stvoriti bolje ekonomske stanje i zaustaviti iseljavanje, za koje dobrim dijelom krivicu snose lokalni hadezeovski begovi, koji tužakaju i sude.

Ukoliko bi vlast u hrvatskim lokalnim sredinama došla u ruke čestitih ljudi moglo bi se puno toga promijeniti, pa čak i utjecaj na one na državnoj razini koji jako dobro znaju što se u bazi događa, a ne poduzimaju ništa kako ne bi ugrozili vlastitu poziciju. U doglednom vremenu, kad ne bude opasnosti po hrvatske interese u Bosni i Hercegovini, bit će lakše smijeniti i njih. A brzom promjenom, već na slijedećim izborima, neodgovorne i korumpirane vlasti na lokalnoj razini stvorilo bi se stanje jačeg utjecaja na najviše rangirane hrvatske moćnike. Više ne bi sami odlučivali kada će se i s kime od Bošnjaka i Srba sastajati. Vođena bi jedna dogovorena transparentna politika na dobrobit vlastitog naroda.

Na koncu ovo vrlo turbulentno vrijeme to i zahtjeva.

Onaj tko ne shvaća ozbiljnost trenutka treba se maknuti iz politike. To da Izetbegović koketira s Erdoganom kojega Europa prezire govori samo o njegovom uvjerenju da se nema razloga bojati te iste Europe.

To da Dodik pljune kad mu se prohtije na američku veleposlanicu govori i o njegovoj sigurnosti da ga Rusi neće ostaviti na cjedilu.

A tko stoji iza Hrvata u Bosni i Hercegovini? Hrvatska? Uz toliku korupciju i sve silnije jačanje utjecaja onih koji preziru Hrvatsku, a napose Hrvate u Bosni i Hercegovini, teško je to očekivati.

Kad su se Plenković i Petrov (HDZ i MOST) razišli, napisao sam u kolumni u jednom tjedniku da su obojica propala na ispitu. Nisu iskoristili povijesni trenutak koji im se nudio da napokon raskrste s komunističkim jednoumljem koje se duboko uvuklo u sve političke pore hrvatskog društva, i to od samih početaka stvaranja države. Propušteno će biti teško nadoknaditi. A Hrvati u Bosni i Hercegovini koji ubrzanim korakom nestaju, koji čekaju na neku dalekovidnu i ozbiljnu hrvatsku politiku u Hrvatskoj, moraju se napokon pitati, nije li došlo vrijeme da uzmu vlastitu sudbinu u svoje ruke.

A to je moguće samo ako se na sceni pojave ozbiljni, sposobni i odgovorni politički igrači, koji se neće dičiti time da mogu prisiliti svakoga tko želi preživjeti da uđe u HDZ, nego svojim jasnim opredjeljenjem za Europu i humanističke vrijednosti.

Autor: Dr. fra Luka Marković / Tekst uz dozvolu autora preuzet iz Katoličkog tjednika

Ove web stranice koriste kolačiće kako bi poboljšale Vaše korisničko iskustvo i vodile analitiku o posjećenosti.
Saznaj više...

U redu Izbriši kolačiće