Rok za izmjene Izbornog zakona BiH u skladu s presudama Ustavnog suda BiH ističe za nekoliko dana, a parlamentarne stranke u BiH jednako su, kao i ranijih godina, udaljene od mogućih rješenja. Unatoč asistenciji predstavnika međunarodne zajednice koji su naglasili kako neće nametati rješenja Izbornog zakona BiH, organiziran je niz sastanaka kako bi se čelnici hrvatskih i bošnjačkih stranaka „dogovorili“ oko izmjena Izbornog zakona BiH do čega nije došlo. Sama činjenica kako se političke stranke u BiH „dogovaraju“ oko izmjena Izbornog zakona, odnosno, presuda Ustavnog suda BiH, dovoljno ilustrira stanje u zemlji i činjenicu kako je u pitanju „rat tihog intenziteta“.
Ustavni sud BiH presudio je u predmetu Ljubić kako je nužno osigurati legitimno predstavljanje konstitutivnih naroda u Domu naroda Parlamenta FBiH, parlamentarnom braniku nacionalnih interesa konstitutivnih naroda u FBiH, ali i na svim administrativno – političkim razinama vlasti u BiH, dakle, i u Predsjedništvu BiH.
Stranke okupljene oko Hrvatskog narodno sabora BiH prevođene Draganom Čovićem, hrvatskim članom Predsjedništva BiH i aktualnim predsjednikom HNS-a BiH inzistiraju na provedbi presuda Ustavnog suda BiH i novom Izbornom zakonu u skladu s presudom po Ljubićevoj apelaciji, a koje bi Hrvatima osigurale legitimne izaslanike u Domu naroda FBiH.
Do "kombinacije etničkog i građanskog" uz prijetnje ratom
Bošnjačke stranke, od najveće SDA pa do minornog profašističkog Građanskog saveza, tvrde kako bi se time ostvarili ratni ciljevi HVO-a i Herceg-Bosne, kako je nužno postići dogovor o kombinaciji „građanskog i etničkog“ i na koncu, kako se treba spriječiti da „manjina zavlada nad životom većine“ u Federaciji BiH. Građanski savez je u tom kontekstu predlagao i dodatno naoružavanje pet Ministarstava unutarnjih poslova u FBiH na čelu kojih su bošnjački ministri.
Presude Ustavnog suda BiH ne bi trebale biti predmetom posebnih dogovora političkih stranaka jer se presude Ustavnog suda svugdje (is)poštuju. Ipak, bošnjačkoj političkoj eliti „dogovor“ o „kombinaciji etničkog i građanskog“ ne znači ništa drugo nego BiH kao nacionalnu državu Bošnjaka. Dok s jedne strane inzistiraju na Popisu stanovništva iz 1991. prema kojem bi, ako se Izborni zakon BiH ipak promijeni, i dalje mogli Hrvatima, Srbima i ostalima (nacionalnim manjinama) nametati njihove političke predstavnike jer je Hrvata tada još uvijek bilo u primjerice Zeničko-dobojskoj županiji, s druge se pak pozivaju na Popis stanovništva iz 2013. godine prema kojoj u BiH živi 50,47% Bošnjaka. Bošnjački političari, medijski djelatnici, akademska zajednica, zapravo, sve relevantne javnosti već duže vrijeme „upozoravaju“ međunarodnu zajednicu kako su zahtjevi hrvatskih političkih predstavnika „rasistički“, „fašistički“ i da bi, ako se „ispune“, BiH pretvorili u državu u kojoj vlada „teror manjine nad većinom“.
Alijin model "jedan čovjek jedan glas" i građanski Ustav - izravno negiranje Daytona
Pozivanje na „građane“ i „građanski“ Ustav izravno je negiranje Daytonskog sporazuma i Ustava BiH i u snažnoj je suprotnosti s društvenim činjenicama u BiH. O političkoj većini i manjini već je govorio i sam Bakir Izetbegović, bošnjački član Predsjedništva BiH i predsjednik SDA i tako, po tko zna koji put, potvrdio kontinuitet unitarističke politike čiji je začetnik bio sam njegov otac, Alija Izetbegović. „Ono što se sigurno neće desiti, jeste da manjina zavlada nad životom većine u Federaciji BiH. Ta stvar se neće desiti“, rekao je Bakir Izetbegović, a nekoliko dana kasnije SDA usvojila zaključak prema kojem je „neprihvatljivo usvajanje bilo kakvih zakona kojima bi se omogućio diktat manjine nad većinom građana Federacije BiH“.
Baš kako je nekada Alija Izetbegović Hrvate i Srbe optuživao za fašizam i o njima govorio kao „ustašama i četnicima“ čiju bi podobnost „oni“ određivali i delegirali ih u tijela vlasti, tako i 25 godina kasnije, bošnjačka elita predvođena Bakirom Izetbegovićem vidi budućnost BiH – građanski Ustav, građanska BiH s muslimanskom većinom i onim Srbima i Hrvatima koje bi oni „izabrali“, odnosno, kao i do sada, nametnuli.
„Mi imamo sada, kad pogledamo Bosnu, svjetle i mračne epohe. To su ove koje su u mraku,. koje su pod fašizmom. Jednim ili drugim, sasvim svejedno, srpskim ili hrvatskim fašizmom. Imamo ovdje ovo što kontroliše naša Armija i naša Vlada, taj dio u kojima... ne baš s punim rezultatom, ali izvjesnim rezultatom da održimo neki stepen demokratije, civilizacije neki stepen ljudskih sloboda koji naravno podliježe istim ograničenjima zbog rata objektivnim ali u kojima se uporno pokušava da je moguće graditi jedan civilizovan život. To je otprilike jedan povod da vam kažem da onako ne može da se živi. Jer onakvu BiH ponovo, jer šta znači danas muslimansko srpsko hrvatska BiH ili Bosna tri konstitutivna naroda pa onda naravno nismo mi ti koji ćemo određivati koji će biti Srbi unutra nego su tu oni koji će određivati. A oni će odrediti četnike. Drugi će odrediti ustaše. I kako vi možete imati jednu demokratsku Vladu plus s ustašama i četnicima koji će onda bilo izravno rušiti tu državu bilo opstruirati na svakom koraku.“, Alija Izetbegović, studeni 1993., Zenica
"Diktat manjine nad većinom": 100 posto vlasti bošnjačko-muslimanskom narodu
Popis stanovništva 2013. godine pokazao je ustvari koliko u BiH živi „građana“ prema kojima bošnjačka politika navodno želi skrojiti novi Ustav BiH – njih svega oko 1,5%.Građana koji u prvom redu žele biti politički identificirani kao pripadnici jednog od tri ustavom navedena konstitutivna naroda ima 97%, a svih Ostalih ima 3%. U tih 3% spadaju i „Sejdić-Finci“, naime pripadnici nacionalnih manjina i oni koji svoj nacionalni identitet ne vežu niti uz jedan od konstitutivnih naroda, niti uz neku od postojećih nacionalnih manjina u BiH.
Dakle, „građana“ koji svoj kolektivni identitet primarno vežu uz svoju građansku pripadnost državi, a koji sebe nazivaju Bosanci, odnosno, Bosanci i Hercegovci, ima oko 1,5%. Uzmemo li u obzir navedene činjenice, jasno je zbog čega Bošnjaci kojih u BiH ima 50,47% žele Ustav BiH skrojiti po modelu 1,5% građana. Zbog toga što bi 50,47% Bošnjaka po građanskom modelu Alije Izetbegovića jedan čovjek, jedan glas imalo mogućnost ostvariti 100% vlast na razini države. Time bi BiH i de facto postala bošnjačka nacionalna država, a Hrvati i Srbi bili svedeni na kategoriju nacionalnih manjina.
Luksuz kojeg se neće odreći: Bošnjačke stranke kontroliraju cijeli saziv Doma naroda Parlamenta FBiH
A da bošnjačka strana ne odbija „dogovore“ odnosno da želi izmjene Izbornog zakona po unitarističkom modelu, dokazuju i prijedlozi prema kojim bi trebalo redefinirati ovlasti Doma naroda Parlamenta FBiH. Suočeni s činjenicom kako je Dom naroda Parlamenta FBiH dom naroda a ne dom kantona, predložili su ukidanje ovlasti Doma naroda, preciznije, njegovu „reformu“ po uzoru na Vijeće naroda Republike Srpske koja je de facto građanski entitet i u čijem najvišem zakonodavnom tijelu, Narodnoj skupštini RS-a, izaslanici Hrvata i Bošnjaka nisu ništa drugo nego statističke greške. Dok u Federaciji BiH inzistiraju na „borbi protiv diktata manjine“ u RS-u se bošnjačka koalicija bori za legitimne zastupnike u Vijeću naroda Narodne skupštine.
Bošnjačka politička elita ne želi se odreći luksuza da Hrvatima u FBiH nameće predstavnike u vlasti jer prema sadašnjem izbornom zakonodavstvu i samom stanju u Domu naroda kontroliraju njegov cijeli saziv: jednu trećinu kluba Hrvata, više od 2/3 članova Kluba Bošnjaka, Srba i Ostalih.
Ciljevi Bošnjačkog sabora 1993. pred ostvarenjem: Mala, ali muslimanska država
Baš kako su te 1993. na Bošnjačkom saboru odbili mirovni plan iz Ženeve, odnosno, uniju triju republika u BiH, tako danas odbijaju BiH kao državu triju u svemu jednakopravnih i konstitutivnih naroda. Na Bošnjačkom saboru 1993. kompletan vojni i politički vrh Republike BiH na čelu s Alijom Izetbegovićem i Mustafom ef. Cerićem, tadašnjim poglavarem Islamske zajednice BiH, jednoglasno su odbacili tzv. Ženevski mirovni plan koji je predviđao stvaranje tri etničke republike u okviru državne zajednice BiH i odlučili se za malu, ali državu s muslimanskom, odnosno, bošnjačkom većinom.
„Mi prvi put na ovim prostorima imamo šansu u koju smo gurnuti, ne našom voljom, da stvorimo našu nacionalnu državu. I neka ona takva i bude, jer mi ćemo tada imati i našu vojsku, koja će biti mala vojska, ali koja će biti izvanredno dobro naoružana, a takva vojska tada će svakako biti prijetnja onima koji će je napasti“, poručeno je na Bošnjačkom saboru 1993. godine.
Priče o „maloj, ali naoružanoj naciji“ reaktivirao je Bakir Izetbegović nedavno u Ahmićima kada je rekao kako se „nikad više neće dogoditi da nam pokucaju na vrata a da mi nemamo čime odgovoriti“.
"Te '92. godine su ljudi prodavali kravu da bi kupili kalašnjikov. Tri ili četiri tisuće maraka davali za pušku. Nikad više slabi. Ovo je zadnji put što su nam ovakvu stvar uradili. Napravit ćemo mi i pokretnu haubicu i već je radimo, transporter pokretni, pušku smo napravili i napravit ćemo onu dobru taktičku 12.7, višecijevne bacače svih mogućih kalibara i svu moguću municiju za to i dronove. Pa ćemo biti kao onaj mali čovjek koji nije krupan, ali je ljut i dobro naoružan i neka svatko dobro razmisli hoće li ga iz čista mira dirati. Nikad više se neće dogoditi da nam na vrata pokucaju a da mi nemamo čime odgovoriti.“ Bakir Izetbegović, 16.4. 2018, Vitez
Nije to bila prva Izetbegovićeva prijetnja ratom Hrvatima u BiH nego tek jedna od desetak izrečenih u manje od pola godine. Ratnohuškačkom diskursu ostali su dosljedni i drugi bošnjački političari, od Željka Komšića, Emira Suljagića, Nermina Nikšića,a na koncu i Mustafe ef. Cerića, bivšeg poglavara Islamske zajednice u BiH.
Sve ono što je bošnjačka politika počela u ratu, danas ostvaruje u miru. Pretvaranje BiH u nacionalnu državu Bošnjaka i pravno-politička eliminacija Hrvata i Srba traje od devedesetih. Cilj je već više od 20 godina isti, samo sredstava različita.
Piše: Gloria Lujanović