Malo je poznata činjenica da su muslimani Rusije prije stotinu i jednu godinu - maja 1917. godine - izabrali za kadiju jednu učenu ženu. Ova činjenica je uzgredno pominjana u literaturi. Prošle godine je dr. Rozaliya Garipova, docentica na Nazarbayev univerzitetu u Astani (Kazakhstan), objavila o ovome članak pod naslovom “Muslim female religious authority in Russia: how Mukhlisa Bubi became the first female qadi in the modern Muslim world” (Muslimanski ženski vjerski autoritet u Rusiji: kako je Mukhlisa Bubi postala prva žena kadija u modernom muslimanskom svijetu) u prestižnom Die Welt des Islams (vol. 57, 2017, str. 135-161). Autorica se bavi istraživanjem islamske prošlosti Rusije, doktorirala je na Princetonu, a u SAD-u je učestvovala u istraživačkom projektu “Šerijat u Ruskoj Carevini: pravo, etika i državna vlast u Volga-Uralu”. Na osnovu članka dr. Garipove osvrćemo se na ovaj događaj.
Tri faktora
U literaturi islamskog prava vođene su diskusije o tome da li žena može biti kadija. Većina pravnih škola je na to negativno odgovorila. Većina pravnika hanefijske škole je to ograničeno dozvolila, navodeći da žena može biti sudija u pitanjima u kojima može biti svjedok. Ova mogućnost u tradicionalnim muslimanskim društvima nije dolazila do izražaja. U savremeno doba neke zemlje su imenovale žene sudije u šerijatskim sudovima: Indonezija (1989), Malezija (2003), Pakistan (2013), Sudan (1970), Egipat (2007) u ekvivalentu šerijatskih sudova - porodičnim sudovima, Palestinska vlast (2009) i Izrael (2017).
Muslimani Rusije su u drugoj deceniji 20. vijeka ovo pitanje prenijeli sa teorijske na praktičnu ravan. Kako se to desilo?
Dr. Garipova navodi da su tri faktora učinila mogućim ovaj izbor. Prvo, muslimanke regiona Volga-Ural i prije početka 20. vijeka imale su učvršćenu poziciju u tradicionalnom muslimanskom obrazovanju i bile su dio muslimanske učenosti. Ove učene muslimanke bile su poznate pod imenom abistay (izvedeno od hafiza) i bile su često supruge imama. One su podučavale djevojčice i djevojke islamskim naukama i jezicima. Poznati tatarski modernistički teolog Rizaeddin Fakhreddinov napisao je posebno djelo pod naslovom Mashur Khatunlar (Poznate gospođe) koje sadržava biografije ovih žena.
Drugi faktor je bio muslimanski modernistički pokret džedid (“novi”), koji je u drugoj polovini 19. vijeka započeo sa zahtjevima za reformom medresa, a nastavio sa pitanjem modernog obrazovanja muslimanki. Ovaj pokret bio je zaslužan za otvaranje brojnih novih škola (maktab) iz kojih su izašle moderno obrazovane muslimanke, među kojima i prva žena kadija.
Treći faktor je bila revolucionarna atmosfera u Rusiji 1917. godine koja je podupirala modernističku struju. Ova struja je preuzela kontrolu nad glavnim muslimanskim tijelom u Rusiji koje se nazivalo Centralna duhovna administracija muslimana unutrašnje Rusije i Sibira sa sjedištem u Ufi. Ovo tijelo je demokratizovano i uvedeno je načelo izbornosti vjerskih funkcionera. Tako su birane muftije i kadije. Kadije, njih šest, imale su, između ostalog, nadležnost da se bave personalnim statusom muslimana.
Sveruski muslimanski kongres zasjedao je od 1. do 12. maja 1917. godine i njemu je prisustvovalo oko 900 delegata, među kojima i 112 žena. Delegati su bili iz različitih slojeva muslimanskih zajednica i različite političke orijentacije. Pitanje položaja muslimanske žene u društvu zauzimalo je važno mjesto. Ovo tijelo izabralo je Mukhlisu Bubi za kadiju, iako ona nije bila prisutna na kongresu, ali je već bila dobro poznata u naučnom i javnom životu. Blok tradicionalista se protivio izboru žene za kadiju. Međutim, taj izbor je podržala ulema iz Troitska svojom fetvom. Mukhlisa Bubi bila je srednje rješenje između tradicionalista i feministkinja.
Ko je bila žena kadija?
Mukhlisa Bubi rođena je 1869. godine u tatarskom selu Ij-Bubi, okrug Agryz, u današnjem Tatarstanu. Njena porodica je bila porodica uleme: otac i djed bili su imami i muderrisi (profesori), a majka i nana abistay. Učila je u kući i stekla je visoko znanje u islamskim naukama i orijentalnim jezicima. Zbog svog znanja među narodom je postala poznata kao mulla-abistay.
Kada su njena braća otvorila reformisanu školu za djevojke u rodnom mjestu, Mukhlisa je bila spremna da preuzme predavanja. Ta škola je ubrzo bila poznata pa su muslimani i iz udaljenih krajeva počeli da šalju svoju žensku djecu. Tu su radili čak i tradicionalisti koji su inače bili protiv reforme medresa. Ruske vlasti su 1911. zatvorile ovu školu pod optužbom da širi panislamsku i pantursku ideologiju. Mukhlisa je pozvana da dođe u mjesto Troitsk da preuzme predavanja u tamošnjoj reformisanoj školi. Tu je predavala sve do 1917. godine. U međuvremenu je objavljivala radove u časopisu Islam majallase (Islamski časopis).
Kada je izabrana za kadiju, postala je direktor novouspostavljenog Odsjeka za porodicu pri Centralnoj duhovnoj administraciji. Bavila se pitanjima bračnog i porodičnog prava kao što su pitanja bračnog dara (mehr), sklapanja brakova, razvoda, naslijeđa i sl. Na ovoj funkciji Mukhlisa je razvila formular bračnog ugovora koji je distribuiran imamima. Njeni stavovi o pojedinim institutima šerijatskog bračnog prava bili su slični ostalim modernistima s početka 20. vijeka: ograničenje poligamije, jednostranog otkaza braka, zabrana brakova maloljetnika, leviratskih brakova (kada udovica mora da se uda za rođaka umrlog muža) i sl.
Mukhlisa je bila reizabrana na poziciju kadije u dva naredna perioda: 1923. i 1926. godine. Ostala je kao kadija sve do 1937. godine.
Sudbina Mukhlise Bubi
Od 1922. sovjetske vlasti su započele ograničavanje vjerskih aktivnosti. Naredne godine su zatvorene vjerske škole. I u takvim trenucima Mukhlisa ohrabruje muslimanke da idu u džamiju i slušaju predavanja. Od imama je tražila da petkom drže časove za žene i djecu, shvatajući da će u novim okolnostima žene imati vitalnu ulogu u prenosu vjere na nove generacije.
Godine 1936. sovjetski režim počinje represiju nad vjerskim službenicima. Novembra 1937. Mukhlisa je optužena od NKVD-a da je član kontrarevolucionarne buržoasko-nacionalističke organizacije i veza između te organizacije i stranih obavještajnih službi. Iako je odbacivala sve ove optužbe, Mukhlisa je pogubljena 23. decembra 1937. u 68. godini.
Radikalni sekularisti su tako prekinuli reformistički muslimanski pokret koji je mogao plodonosno doprinijeti spoju modernosti i tradicije.
U skorije vrijeme među muslimanskom zajednicom u Rusiji obnovljeno je sjećanje na Mukhlisu Bubi. Kazansko tatarsko pozorište je 2014. godine stavilo na repertoar komad o mulla-abistay, a Muzej islamske kulture u Kazanu jednu stalnu izložbu posvetio je njenom životu. Konačno, istraživanjem dr. Razaliye Garipove priča o ovoj izuzetnoj ženi ušla je u anale historije islamskog prava i kulture.
