U BIH je stvar drugačija, BiH je jedna od rijetkih država u svijetu koja štiti kriminal i koja je doslovce skrojena po mjeri kriminala, što je i dovelo do cvjetanja svih oblika kriminalnih radnji.
Iako takve podjele nema u kaznenom zakonu, generalno kriminal možemo podijeliti na dva različita oblika, odnosno u dvije različite grupe, a kriteriji je profil osoba te motivi zbog kojih se čine kaznena djela.
Prvi oblik kriminala je financijsko – politički kriminal. Radi se o kaznenim dijelima zloupotrebe položaja, ( namještanje javnih natječaja, pronevjere javnog novca ), te zloupotreba u gospodarskom poslovanju, ( utaja poreza, prevare u gospodarskom poslovanju ). Ono što je karakteristično za ovu vrstu kaznenih djela je činjenica da ta kaznena djela mogu činiti samo moćni i utjecajni ljudi, dakle ljudi koji su na visokim političkim funkcijama ili ljudi koji su vlasnici velikih poduzeća. Radi se, kako bi narod rekao, o kriminalcima s kravatama.
Drugi oblik kriminala je ulični, narodski rečeno klasični kriminal. Radi se o kaznenim djelima pljačke imovine, ( kuće, automobili, trgovine ), šverca, preprodaje trave i slično. Ovim vrstama kriminala često se bave osobe slabijeg social – ekonomskog stanja, slabije obrazovane osobe ili osobe koje su od malena prepuštene same sebe, pa su egzistenciju pronašle baveći se sitnim kriminalom.
Država štiti oba oblika kriminala, politički izravno a ulični neizravno.
Problem u državi BiH je taj što država putem vlasti štiti oba ova oblika kriminala, s time što je razlika u tome da političko – gospodarski kriminal štiti izravno, dok ulični kriminal štiti neizravno.
Izravna zaštita političko – gospodarskog kriminal ogleda se u tome da gotovo nijedan utjecajni političar ili gospodarstvenik u zadnjih 20 godina nije osuđen na dugogodišnji zatvor zbog zloupotrebe položaja, pronevjere ili utaje poreza. Ako je i bilo kakvih kazni redovito se radi o političkim odmazdama nad osobama koje su iz bilo kojih razloga ispale iz sustava i koje su se zamjerile nekome tko je moćniji i utjecajniji od njih sami.
Razlog zaštite ovog oblika kriminala krije se u tome da političke elite ne žele uređenu državu, odnosno ne žele se odreći moći da:
– zapošljavaju rodbinu u državne službe
– Našmještavaju javne natječaje i nabavke
– Određuju koje će firme dobiti poticaje, povlaštene kredite i sl.
– određuju kojim će firmam, ( uz naknadu ), zažmirti na kršenje zakona, a koje će sankcionirati.
Ako se odluči stati na kraj političko – gospodarskom kriminalu onda se političari i s njima povezani gospodarstvenici moraju pomiriti s time da gube sve gore nabrojane privilegije. Zato je kod nas zakon jedno, a stvarnost drugo, sve gore je formalno zakonom zabranjeno, ali u praksi za sva kršenja zakona nitko nije i neće odgovarati. Pravosuđe je pod političkom kontrolom i zato nema progona ovog oblika kriminala.
Što se tiče uličnog kriminala, njegova neizravna zaštita ogleda se u malim kaznama prema osobama koje čine kaznena djela i koje su po više puta uhićene zbog istih kaznenih djela ,npr krađe, iznude, nanošenja lakših ili težih tjelesnih povreda i slično.
U BiH je moguće da osoba počini 10 kaznenih djela krađe i da opet bude na slobodi, počini 11 kaznu i onda za tu 11 dobije 2 mjesec uvjetne. Takve malene kazne samo više motiviraju sitne kriminalce da stalno ponavljaju kaznena djela što sve doprinosi stvaranju osjećaja nesigurnosti u društvu. I što je najgore, mnogi krenu kao sitni kriminalci, a poslije završe kao ozbiljni kriminalci spremni na ubojstva i druga teška kaznena djela.
Kriminal šteti
Teško je izračunati ekonomsku i svaku drugu štetu koju prouzrokuje država kada svjesno štiti kriminal. Kod političko – gospodarskog kriminala, kad god se netko zaposli preko veze, kad god se nekom namjesti javna nabavka, ili mu se pogoduje na bilo koji način stvara se velika šteta.
Jer ako x dobije posao, a trebao ga je dobiti y, oštećen je y, oštećena je država i cijelo društvo. Šteta je ogromna jer nesposobna osoba dolazi na poziciju pa poslije toga zapošljava iste takve nesposobne. Stvara se zatvoreni krug koji dugoročno vodi u propast.
Ulični kriminal također nanosi štetu društvu, iako je šteta značajno manja od one koju nanosi političko – gospodarski kriminala. Šteta kod uličnog kriminala najviše se ogleda u stvaranju osjećaja straha i nesigurnosti u društvu, te gubitku imovine kod onog subjekta koji je oštećen.
Naš narod pravi grešku jer podržava političko – gospodarski kriminal, ( ne traži se sankcioniranje moćnika koji krše zakone ), a protivi se uličnom, ( traži se sankcioniranje osoba koja pljačkaju kuće i sl ), iako je paradoks u tome da se ulični kriminal ne može riješiti bez da se prvo suzbije ovaj političko– gospodarski, jer političko gospodarski kriminal dovodi do urušavanja države i njezinih institucija, a time i do općeg siromaštva. U uvjetima općeg siromaštva ljudi se snalaze kako znaju, nerijetko krađama i uličnim kriminalom.
Nismo dužni trpjeti.
Na kraju moramo razumjeti da ljudi nisu dužni trpjeti ni jedan oblik kriminala. Nisu dužni strahovati da li će im lopov ukrasti automobil ili provaliti u kuću, ali isto tako nisu ni dužni trpjeti da se njihovi teško zarađeni novci, ( oduzeti od njih putem poreza ), dijele stranačkim zaposlenicima ili politički pogodiom tajkunima.
Hoćemo li uređenju državu pogodnu za život znatno ćemo morati suzbiti sve oblike kriminala i kriminalnih radnji. Ovako dalje ne ide, kriminal i korupcija nas doslovce ubijaju.
Autor: Mario Pejić