Bosanskohercegovačko muslimansko stanovništvo svoje davne korijene najmanjim dijelom vuče od bosanskih krstjana i doseljenih istočnjaka. Najvećim dijelom su to potomci islamiziranih domaćih katolika.
Možda će se nekom činiti neumjesnim što u katoličkom listu govorimo o drugoj vjeri. No stvar o kojoj se ovdje raspravlja tiče se i katolika. Ako se o drugoj vjeri govori pristojno, na uljudan način, nema mjesta spoticanju: takav govor može koristiti i muslimanima i katolicima.
Odbačeni mit
Dugo je vremena vladalo mišljenje da bosanski muslimani potječu od vjernika Bosanske crkve, koje neki nazivaju „bogumilima“. Prvi su to mišljenje donekle zastupali upravo neki Hrvati, npr. Ivan fra Franjo Jukić (1851.), Franjo Rački (1869-70.), Ćiro Truhelka (1915.) i dr. Oni su mislili da su bosanski plemići, koji su pretežno bili pristalice „bogumila“, prvi prešli na islam prigodom osvojenja Bosne, a za njima da su se poveli i neki od običnog puka. To je mišljenje prihvatilo i dosta muslimanskih povjesničara, a onda je to zašlo i među obični svijet. Pri tome je ono bilo pojednostavljeno i pretjerano: smatralo se da su bosanski krstjani odmah nakon osvojenja Bosne g. 1463. listom prigrlili islam. Bosanski bi muslimani bili, prema tome, pravi, iskonski Bosanci, „dobri Bošnjani“, kojima korijeni na taj način sežu duboko u srednji vijek.
Drugi, nemuslimanski, stručnjaci (npr. V. Čubrilović, g. 1934.) nisu prihvatili te tvrdnje. Rekli su da se temelje na lažnim izvorima i da ne odgovaraju stvarnosti. Bilo je teško odreći se ovog mita, koji je godio muslimanskoj samosvijesti, no Mustafa Imamović upravo je to učinio. U svojoj knjizi Historija Bošnjaka(1. izdanje 1996., 2. izdanje 1998.) on navodi niz razloga protiv mišljenja da su bosanski muslimani „ogromnom većinom potomci starih bogomila bosanskih“, zatim protiv tvrdnje da je 36.000 bogumilskih porodica pohrlilo pod Jajce, gdje su svi zajedno i odjednom prihvatili islam te da se 30.000 za vojsku sposobnih Bošnjaka zaklelo sultanu „na njegovu zastavu kao janjičari“...
Pisac razborito zabacuje to mišljenje kao plod mašte, jer svjedoci osvajanja Bosne (npr. Dursun-beg) ništa ne znaju o tome a janjičari su nastali tek g. 1526. Uz to turski popisi (defteri), napravljeni uskoro nakon osvojenja Bosne (g. 1468-69.) bilježe bijedno malen broj pripadnika Bosanske crkve, manje od 700 članova! Prijelaz na islam, veli pisac, nije se dogodio odjednom, nego je trajao 250 godina! (usp. nav. djelo, str. 91 i 138 ss).
A bosansku vlastelu sultan je jednostavno dao smaknuti, jednako kao i njihova kralja. To je bila ustaljena praksa kod Turaka. Nema povezanosti između starog bosanskog plemstva i bosanskih begova: dobra bosanskoga plemstva nisu bila, barem za prvih stoljeća turske vlasti, obiteljska baština.
Tako je, u najmanju ruku – načelno, konačno pokopan mit da su bosanski muslimani nekakav produžetak bosanskih krstjana. Za ovaj kritički postupak valja odati priznanje M. Imamoviću: nastupio je hrabro i pošteno, iako – i kod njega – ima zaostataka ranijega mišljenja („bosanska hereza i islam čine duhovnu vertikalu Bosne i Bošnjaka“, str. 138).
Korijen muslimana
Upravo smo vidjeli da bosanski “bogumili“ nisu (barem ne: izravno) preci bosanskih muslimana. Primao se sada: od koga su onda oni potekli?
U Bosni su do osvojenja postojali „bosanski krstjani“ i katolici. Pravoslavnih nije bilo, osim malo uz istočnu granicu i u istočnoj Hercegovini. Bosanska je krajina tada bila dio Hrvatske. Budući da je broj „bogumila“ pod konac bosanske države bio zanemarivo malen, izlazi – barem za prve dvije generacije nakon osvojenja – da bosanski muslimani iz toga vremena potječu iz katolika.
Pogledajmo to izbližega!
Možemo razlikovati tri razdoblja prihvaćanja islama: a) od 1387. do osvojenja Bosne; b) od 1463. do 1516.; c) od 1516. do konca Bečkog rata g. 1699. Nakon roga radi se uglavnom samo o pojedinačnim prijelazima.
a) Na područje Bosanske države Turci su prvi put provalili g. 1387. Kasnije su to često ponavljali, nekad i na poziv pojedinih velikaša, pa su svremenom osvojili zemlju Pavlovića i osnovali „Bosansko krajište“, u kojemu je bio i vilajet Hodidid s Vrhbosnom i Tilavom. Prijelaza na islam tada je bilo malo; to zaključujemo prema turskom popisu Bosanskog sandžaka iz 1468/69. Plodovi dotadašnjeg širenja islama vrlo su skromni: odnos kršćana (a to su gotovo isključivo katolici) prema muslimanima je 99:1. Pozivam se na navode D. Mandića i prof. M. Tajiba Okića (Südost-Forschungen XIX/1960, str. 108 ss, na franc. jeziku).
b) Dvadesetak godina nakon toga (tj. 1485. i 1489.) odnos između kršćana i muslimana iznosi približno 89:11 u korist kršćana. (Izvor je isti.)
c) U 16. je stoljeću broj muslimana znatno porastao pa g. 1528/29. iznosi 65,5:34,5 u korist kršćana. U 16. stoljeću Turci su doveli velik broj pravoslavnih Vlaha na prazna, nekoć katolička, staništa. Neće proći dugo pa će muslimani postati daleko nadmoćniji. G. 1604. odnos kršćana i muslimana iznosi 29:71, pri čemu su u broj kršćana uključeni i pravoslavci. (Podaci potječu od prof. Omera L. Barkana, citiranog kod D. Manića: Etnička povijest B. i H., 153). S ovim brojkama slaže se i izvještaj I. T. Mrnavića, koji g. 1623. piše papi Urbanu VIII. da u Bosni ima 2/3 Turaka (tj. muslimana) a samo 1/3 kršćana i to zajedno katolika i pravoslavnih.
S Bečkim će se ratom (1683-1699.) broj katolika još više smanjiti i to najviše zbog brojnih i velikih iseljenja u Prekosavlje i Dalmaciju pa tako njih tada ima (oko g. 1700.) u Bosni oko 17.000.
Ukratko rečeno: kroz nepuna dva i pol stoljeća katolička Bosna postala je pretežno muslimanska zemlja. Uz muslimane ima i znatan broj pravoslavaca. I od njih neki prelaze na islam ali daleko manje d katolika budući da su im vjerske prilike mnogo povoljnije.. Broj pravoslavnih manastira porastao je od g. 1547. (kad je podignut prvi, u Papraći) na 16, dok su katolički samostani od nekadašnjih 39, u 18. stoljeću spali na svega 3. Ipak katolika u Bosni nije nestalo unatoč svim nastojanjima od 1918. i od 1945. da ih se što više smanji: g. 1973. njih ima 803.370 (usp. Opći šematizam Kat c. u Jug., Zagreb 1974.)
Uzroci islamizacije
Muslimanski pisci (a među njima i M. Imamović) naglašavaju da turska država (i uopće: muslimanska država) niuje nasilno prevodila druge vjere (posebno jednobožačke) na islam.
Turskoj državi, uz niz nesumnjivih kulturnih ostvarenja, valja priznati i to da nije izdavala nekih izričitih zakona, kojima bi se kršćanima ili židovima naređivalo da postanu muslimani. To osobito vrijedi za prvo, prijelazno, razdoblje, dok se turska vlast još učvršćivala u ovim krajevima, tj. kroz 15. stoljeće.
No pritisaka je ipak bilo, iako uglavnom druge vrste. Od njih ću navesti – u ovom kratkom osvrtu – samo tri: zakonska ograničenja, progone, poreze i ekonomsko izrabljivanje.
Kroz dugo vremena (od g. 1516. do 1853.) važio je za katolike propis da ne smiju graditi nove crkve: mogu samo popravljati one koje su bile sagrađene prije 1463. U Kanunnami iz 1516. rečeno je da se poruše sve crkve sagrađene nakon osvojenja; neke su crkve, i od onih sagrađenih prije 1463., muslimani sebi prisvojili (npr. u Foči, Bihaću, Jajcu i dr.). Tako su Katoličkoj crkvi u 18. st. ostale svega tri samostanske crkve (u Fojnici, Kraljevoj Sutjesci i Kreševu) i dvije crkvice (u Podmilačju i Varešu). Nasuprot tome muslimani su imali u nekim gradovima i po desetak džamija a u Sarajevu (u 17. st.) više od stotinu. – Drugo ograničenje, također vrlo teško, bio je srodan propis: za svaki popravak crkve i samostana, makar se radilo o izmjeni jedne daske, morali su tražiti dopuštenje. A za to je trebalo izdavati goleme svote! Za dozvolu da se ponovno podignu samostani u Kraljevoj Sutjesci i Fojnici, koje su muslimani g. 1524. porušili, morao je g. 1530 svaki od njih platiti po 900 dukata! Za dozvolu ponovne izgradnje kreševskog samostana, koji je stradao u požaru g. 1765., valjalo je tri godine moljakati u Carigradu a kad su je konačno g. 1768. dobili, na nju i na druge troškove s njim povezane, otišla je veća svota od ukupnih troškova za gradnju. A onda su dolazili česti, besmisleni pregledi (tevtišleme), koji su uvijek iznova gutali daljnje svote.
Zbog toga stava turskih vlasti katolici su u Bosni morali slaviti svoje nedjeljne i blagdanske mise pod vedrim nebom, i po cičoj zimi, i po kiši i snijegu. Nije lako bilo u turskoj Bosni biti katolik: za to se tražila svetačka strpljivost.
b) Ako donekle izuzmemo pedesetak prvih, dosta misnih, godina pod turskom vlašću, katolici su bili izloženi progonima, koji su se gotovo periodički obnavljali. Navedimo nekoliko glavnijih! Prvi je bio za prve uprave Gazi Husrev-bega (1516-1525.), zatim 1536-1540., nakon toga g. 1570-1573., onda 1593-1606., ponovno g. 1633., još jednom g. 1645-1669., i zadnji (u ovom popisu) g. 1683-1699. Tako se to nastavilo i u 18. i 19. stoljeću
Navedimo barem i neku pojedinost! U prvom spomenutom progonu (od 1516. do 1525.) porušeni su g. 1524. samostani u Visokom, Fojnici, Kraljevoj Sutjesci, Kreševu i Konjicu, a nešto kasnije (g. 1563.) u Mostaru i Ljubuškom. Te iste (1524.) godine uhvatili su Turci provincijala i dvanaest fratara; na putu im je provincijal pobjegao a oni „fratre mučiše i biše“ (Lašvanin: Ljetopis 224). Tako slično govori i izvještaj provincijala fra Martina iz Brgula kod Vareša, g. 1633.: da je 15 fratara bilo posječeno, neki nabijeni na kolac a neki najokrutnije batinani po stopalima. „Nema fratra“ – veli on – „koji ovo 10 godina nije dobio svoj dio“. (Acta Bosnae, MHSM vol XXIII, str. 422).
A. Handžić (a za njim i neki drugi muslimanski pisci) veli da su ti progoni nastajali zbog ratovanja Turske s Austrijom i Venecijom a da su katolici i franjevci bili vlastima sumnjivi da surađuju s neprijateljem. To bi se možda i moglo prihvatiti za poneki progon ali nikako za sve – tako brojne, tako općenite i tako okrutne. Uz mnoge progone i nije bilo ratovanja, npr. 1631., kad se fratri skrivaju po šumama.
c) Najuspješnije sredstvo prisile bilo je iznuđivanje novca i hrane. Treba se sjetiti svih onih bezbrojnih poreza o kojima govore Avdo Sućeska ili fra Martin Nedić. Porezi i globe te razne daće i obveze, omča su koja uspješno steže vrat žrtvi da mora popustiti. Onda se ne treba čuditi što su oko 1590. rođena braća biskupa fra Jeronima Lučića prešla na islam i postali Behrem, Alija i Pervan, ili što je, nešto kasnije (1631.), to učinio i rođeni brat i gotovo sva rodbina provincijala fra Martina iz Brgula. (Isp. D. Mandić, nav. dj. 193). Takvo se što učini samo iz očaja, da se spasi glava ili da vlastita djeca ne pocrkaju od gladi.
Treba se sjetiti da su u tursko vrijeme (pa čak i u 19. st.) franjevački samostani bili besplatna svratišta za proždrljive Turke. Navraćali bi se pojedinačno i u skupinama do deset pa i više a ostajali bi nekad i po tjedan dana; valjalo je hraniti dobrim jelima i njih i njihove konje i opskrbiti ih hranom na polasku. Fra Mijo Slišković, župnik u Brotnju, ugostio je tako tijekom g. 1849. 583 osobe! (isp.: P. Bakula: I martirii della missione francescana..., Roma 1862, str. 52).
Bilo je i otvorenih ucjena da se prijeđe na islam ako se hoće ostati na životu: „poturči se ili će ti otići glava“ (isp. slučaj Pavla Pileševića, u Lašvaninovu Ljetopisu, str. 180). Pri koncu 17. st. turske su vlasti stavile čitavo pleme Këlmendi u Albaniji pred izbor: ili se poturčiti ili biti izgnano... (isp. S. M. Džaja: Die „bosnische Kirche“ und... München 1978, str. 89).
Osim ovih tvrdih metoda bilo je i mekih. Već od početka postojala su u nekim mjestima (Sarajevu, Visokom, Foči, Goraždu) središta za širenje islama, u zavijama i tekijama. Neki su kršćanima svjetovali da se samo prema vani priključe muslimanima promijenivši ime, ili da to učine barem poglavari obitelji ili zadruge; tako su nastajali „poturi“, polovični Turci, koji su svremenom postajali uvjereni muslimani. Izgledi na bolji uspjeh u vojsci i drugdje djelovali su na ljude slabo utvrđene u vjeri.
Znatan broj, osobito u prvo vrijeme, dolazio je muslimanima od vojnih pohoda, akina. Na njima bi zasužnjili mnoge ljude, čak i na tisuće, a četovalo se iz godine u godinu. Sužnji koje rodbina nije mogla otkupiti s vremenom su prihvaćali islam: u njihovoj oslabljenosti ništa drugo kao da im nije ni ostajalo. Nemali je broj onih koji su iz Ugarske i Slavonije za Bečkog rata napustili prekosavske krajeve i potražili spas u Bosni. Isto tako, bilo ih je koji su uspjeli spasiti glavu nakon srpskih ustanaka upravo bijegom u Bosnu ili u Sandžak. – Najmanje je onih podrijetlom s Istoka, od kojih nekima znamo ime, npr. Čengićima, koji potječu iz Iraka.
Najviše domaći katolici
Najmanji dio bosanskih muslimana potekao je od ovih, netom spomenutih, inozemnih doseljenika iz prostranoga turskog carstva. Za njima dolazi neznatan broj onih koji su potekli od bosanskih krstjana iz Hercegovine i istočne Bosne. Nešto veći broj, čini nam se, potječe od zasužnjenih kršćana iz zapadnih i sjevernih krajeva. Još veći broj potječe od prebjega iz Prekosavlja za Bečkoga rata i iz Srbije za vrijeme srpskih ustanaka. Jedan dio a teško je reći koliki, potječe od Vlaha pravoslavne vjere. Međutim, nesumnjivo najveći dio potječe, prema izloženome, od domaćih bosanskih katolika. Prema tome, najjača i glavna sastavnica pređa bosanskih muslimana pripada bosanskim katolicima.
Dnevnik.ba