Našim radnicima na ovim prostorima je to nezamislivo, ali negdje u svijetu postoje zemlje gdje radnici od svoje plaće mogu bezbrižno plaćati režije, otplaćivati rate kredita, ići u kino, ručati po restoranima, a da im opet ostane dovoljno ušteđevine da mogu sasvim komotno otići na ljetovanje i uživati u čarima mora, ljeta i sunca. U tim zemljama, ( primjerice Njemačka, Austrija, Amerika ), sasvim je normalno razgovarati i postavljati pitanja vezana uz visinu plaće i uvjete rada na poslu. Što više u tim zemlja, iako su plaće velike, česti su štrajkovi i prosvjedi u kojima radnici traže još veća prava, još veće plaće i još bolje uvjete rada. U našoj sredini stvari stoje drugačije. Postavljanje pitanja o visini plaće i uvjetima rada kod privatnog poduzetnika je svojevrsni tabu. Kod nas još prevladava ono staro mišljenje, čuti i radi, odnosno čovjek bi trebao biti zadovoljan bilo kakvim poslom bez obzira na plaću i uvjete rada, jer eto ima onih koji bi bili sretni da mogu raditi bilo što, pa makar i na minimalcu. Takav mentalitet našeg naroda, domaći poslodavci su obilato iskoristili, što nas je dovelo do toga da se prosječna plaća u našoj sredini, ( u privatnom sektoru ), kreće negdje oko sramotno niskih 600 KM.S tom plaćom, ne samo da čovjek ne može otići ljetovati na more, već prosto ne može živjeti život dostojan čovjeka. Što je najgore od svega, državne institucije i državne firme, gledaju što mogu više da zgule i od tih sirotih 600 KM.Dok čovjek plati režije, ( struja, telefon, Internet, televizija ), ode mu pola plaće, a sa ostalih pola bi valjda trebao živjeti i „uživati u životu“. O kupovanju školskih knjiga, registraciji automobila, kupovanju ogrjeva za zimu i nenadanim izvanrednim troškovima, ( popravak automobila, kućanskih aparata, svadbe i sl ), bolje i ne pisati, jer, vjerujem da oni što žive od BiH plaće, ni sami ne znaju kako uspijevaju sve to platiti i podmiriti. Dakle, u našoj sredini imamo takvo stanje, da čovjek od svoje plaće jednostavno ne može imati obitelj i normalno živjeti.Što je najgore o tome nitko javno ne govori, ni poslodavci, ni vladajući političari, ni razne nevladine udruge, čak ni oporba, koja bi inače trebala biti najglasnija i na tome kupiti političke poene. Rezultate politike ignoriranja vidimo, a to je svakodnevno iseljavanje radno sposobnog stanovništva s naše općine. Mladi daju otkaze u domaćim firmama, ne jer su lijeni, već jednostavno jer njihov rad nije dovoljno cijenjen, odnosno nije dovoljno plaćen. Njihov rad je plaćen ispod tržišne vrijednosti, a dokaz za to je, da isti rad mogu puno skuplje prodavati u drugim bolje uređenim zemljama. Znači problem nisu radnici i zaposlenici, već guzonje na vlasti, odnosno “ugledni” lokalni političari i poduzetnici koji skupa kroje i uređuju našu lokalnu politiku. Paradoksalno je da upravo te guzonje na vlasti, koje su najodgovornije za masovno iseljavanje i male plaće, stalno na sva usta, preko radija, službenih priopćenja i naručenih intervjua viču kako čine sve što mogu, kako bi spriječili i zaustavili daljnje iseljavanje stanovništva. Treba im netko konačno reći da zašute i prestanu prodavati maglu.Stvar je jednostavna, ako već želite spriječiti iseljavanje stanovništva s ovih područja, lokalne guzonje, dižite plaće. Autor: Mario Pejić