Ratni ožiljci i tišina koja najglasnije odjekuje. Van većih gradova Bosne i Hercegovine, život kao da polako staje.
Zaključane kapije, dvorišta koja se najveći dio godine gotovo i ne održavaju. Kuće sa spuštenim roletnama, sve češće gotovo cijela naselja u Bosni i Hercegovini izgledaju tako. Sve češće je to slika i u Posavini.
A posebno u Odžaku. Napušteni i odveć zapušteni poslovni prostori, puste ulice... Reklo bi se, slika života koji je na zamaku. Prvo od mladosti što smo sreli, svoju starost ne vidi u gradiću u kojem im je dom. Tadijan Adnačić i njegova dva prijatelja planiraju preko granice, bar u Hrvatsku. On prvo na studije mašinstva u Zagreb, a onda i za poslom.
“Problem je što se mene tiče, taj fakultet jako je težak, toliko je učenja, da bih došao ovdje i radio za neku manju paru, mislim da se ne isplati toliko. Mogao bih ići s nekom drugom strukovnom školom, isto napredovati kao sa fakultetom ovdje”, kazao nam je Tadijan.
Slični su i razlozi Marije Kosovac koja se nada da njen prvenac ni školu neće upisati u njenom Odžaku.
“Planiram ići što prije. (N1: Radite već na tome, ili je sve još u planu?) Radim već na tome. (N1: Gdje se vidite?) Trenutno, planiram za Italiju, jer tamo imam majku. Planiram nastaviti dalje tamo”, kaže Marija.
Sve više građana Odžaka odlazi
Da je sve više stanovnika Odžaka, ali i Posavine “tamo” nastavilo dalje govori i statistika. 1991. godine kompletna opština imala je 30 hiljada stanovnika. Prema popisu iz 2013. nešto manje od 19, od toga u gradu oko 9 hiljada. Procjene za 2021. govore da u ovom gradu spava najviše tri hiljade njegovih stanovnika.
Pravila o grupama koje odlaze više nema. Put granice ne idu samo visokoobrazovani ili oni koji ne mogu pronaći posao. U najkraćem – odlaze svi. Otišla je i gotovo cijela generacija Mirze Omerbašića, doktora iz Doma zdravlja u Odžaku. Kaže, odliv medicinskog kadra je posebno izražen pa, kao ljekar koji je ostao, strahuje da neće imati dovoljno kolega.
“Ne planiram ići odavde, jer mislim da je ipak dom, kuća, na jednom mjestu i mislim da je to najbolje mjesto za život”, poručuje Mirza.
A upravo Mirzinu poruku sve češće prenose i poslodavci. Problem nedostatka radne snage Ivica Majić pokušao je preduprijediti uvođenjem novih tehnologija u radni proces, pa mu posao, za koji je nekad trebalo i do 10 radnika, danas obavlja troje. Ipak 80 zaposlenih nije dovoljno, a konkursi za neka radna mjesta su gotovo non-stop otvoreni.
“Vozači teretnih vozila, to je broj jedan, to je mjesto gdje cijelu godinu je otvoren konkurs za primanje u radni odnos vozača velikih kamipona. Međutim, vjerujte i nekvalifikovane radne snage danas je teško naći, visokoobrazovane isto, pogotovo je teško naći da neko zna raditi svoj posao”, kazao je Majić.
Gotovo potpuno prazan Odžak najbolja je opomena da priča o masovnom odlasku nije mit već realnost koja intenzivno steže obruč i domaćoj privredi. I dok na pitanje kako dalje poslodavci odgovaraju sa “ili smanjiti proizvodnju ili uvesti radnu snagu”, lokalne vlasti bez odgovora. Za N1 nije bilo izjave u opštinskoj upravi i to zbog odustva načelnice Odžaka i predsjednice lokalnog parlamenta. Zbog ranije preuzetih obaveza nije mogao da govori ni prvi čovjek Dervente, najmlađeg grada u Republici Srpskoj, po mnogima jednog od, za privredu najperspektivnijih koji se takođe, gotovo ironično, sve više prazni.