Dr. sc. Martina Džoić Dominković liječnica je u Županijskoj bolnici u Orašju, specijalistica radiologije, supruga, majka, ali i znanstvenica.
Veliko iznenađenje
Ovih dana u biranom je društvu finalista 7. međunarodnoga natječaja International Medis Awards for Medical Research. Dr. Džoić Dominković upitali smo o kakvu se međunarodnom natječaju radi, odnosno koja je to oblast medicinskog istraživanja kojom se bavi. Njezin je rad, naime, odabran među 19 finalista od ukupno 222 tog prestižnog međunarodnog natječaja.
– Nominacija za nagradu International Medis Awards, a posebno ulazak u finale, za mene je uistinu došla neočekivano. Nisam se tome uopće nadala. To predstavlja veliku čast za mene kao autora iz jedne male bolnice. Nagrada je uistinu prestižna jer se radi o velikom broju pristiglih radova, međunarodna je i kriteriji su dosta strogi. Moj rad vezan je za elastografiju dojke te povezanost tvrdoće tkiva dojke s brojnim parametrima iz anamneze pacijentica te nekim kliničkim čimbenicima. Htjeli smo, zapravo, vidjeti kakve su elastografske vrijednosti kod zdravih žena. Dosad se elastografija uglavnom upotrebljavala za diferencijaciju benignih od malignih lezija. Htjeli smo vidjeti kakve su implikacije i može li se dovesti u svezu s nekim parametrima koji nam predstavljaju pojačan rizik za razvoj karcinoma dojke – objašnjava nam dr. Martina. Inače, dr. Martina Džoić Dominković u Županijskoj bolnici Orašje jedini je radiolog, što za nju, kaže, predstavlja poseban izazov.
– Nemate mogućnost konzultacije i razmjene mišljenja, odlučujete u trenutku sami. Radiologija je uistinu moja ljubav i, da se mene pita, svi bi bili radiolozi. Tako da teškoće kojih ima, kao i u svakom poslu, lakše prevladam. Nije lako ljudima reći neku dijagnozu, pratiti ih na njihovu putu borbe. Naravno, imate i uspješnih i neuspješnih priča u tome, ali nakon završenog posla razmišljate i o jednim i o drugima – kaže dr. Džoić Dominković i priznaje da ipak veliki klinički centri, što je i logično, pružaju puno veće mogućnosti za istraživački rad.
– Ne može jedan autor iz male bolnice biti rame uz rame s autorima iz velikih kuća ni po uloženim sredstvima, ni po dostupnoj opremi, logistici (u smislu statističara i informatičara za obradu prikupljenih podataka), a posebice po broju pacijenata koje možete skupiti radom u velikoj kući. Moja istraživanja uglavnom su vezana za razdoblje koje sam provela u KB-u Dubrava te suradnju s istraživačima iz te ustanove, prof. Ivanac i prof. Brkljačićem, kojima sam neizmjerno zahvalna na svemu što su me naučili i na svesrdnoj pomoći u svemu – dodala je. Neizbježna tema razgovora s vječno optimističnom liječnicom aktualno je koronavrijeme od kojeg nije izolirana ni Posavina.
– Mislim da ćemo život dijeliti na vrijeme prije korone i nakon nje, nešto kao prije i poslije rata. Mislim da tek sada polako postajemo svjesni čemu svjedočimo. Neshvatljivo je teško vrijeme za sve ljude, posebice za one zaposlene u medicinskoj profesiji. S jedne strane izloženi ste riziku na poslu, svoje ukućane izlažete zbog svoga posla, a zatim se susrećete s omalovažavanjem i negiranjem uopće postojanja nečega što je promijenilo cijeli svijet. Ali opet, i to je razumljivo, strah od nečega većeg i nerazumljivog lakše je prevladati ako cijelu stvar negirate, onda nema straha. Priznavanjem bolesti i opasnosti izlažete se riziku da strah zavlada vama. Svakako mislim da su korisna česta istupanja u javnost stručnih osoba koje će na jednostavan način objašnjavati ljudima sve što se događa jer često se činjenice, zbog manjka znanja, interpretiraju kao laži i obmane, a zapravo za sve postoji znanstveno utemeljeno objašnjenje – tvrdi ova liječnica. Medicina je za dr. Džoić Dominković uvijek bila velik izazov i ljubav.
Borba sa stresom
– To je nešto čijem ste izučavanju posvetili dio života i ona postane dio vas. Preteško je reći da vas medicina određuje, ali definitivno prožima naš pogled na svijet i puno je više od običnog posla kojim zarađujete za život i onda odete kući. Mislim da bismo svi mi zaposleni u medicini, posebice u ovo vrijeme, htjeli da to bude tako, da u trenutku kad skinete mantil i odete kući, sve zaboravite, ali, nažalost, to ne ide tako lagano. Treba puno truda i godina da se nauči neutralizirati stres koji doživljavate na poslu. U svemu, kaže, pomaže obitelj.
– Posao i obiteljske obveze usklađujem zahvaljujući obitelji. Oni su ono što me određuje, što vam daje vjetar u leđa i zbog čega imate energije. Slobodnog vremena uz male klince nemam puno i uglavnom je posvećeno njima, sve rjeđe je to vrijeme posvećeno knjizi, filmu ili nečem drugom. Razumjet će me svi roditelji s malom djecom – kaže nam ova vedra i, unatoč brojnim izazovima, optimistična liječnica i na kraju, što se planova tiče, realno zaključuje:
– U vrijeme pandemije svi planovi su stali, idemo od dana do dana, od tjedna do tjedna, o mjesecima ne govorimo. Prvo ćemo vidjeti što će nam vrijeme donijeti i kako će izgledati sve ovo za nekoliko mjeseci. Tek kada se situacija normalizira, možemo govoriti o nekim planovima.•
(vecernji.ba)