No, ja tu ništa ne mogu napraviti. Gdje ću tamo doći. Kako doći? Nemaš lijeka? Kud se vratiti? Naši političari bi trebali nama omogućiti naše želje. Nas je netko potjerao. Nisamo mi sami otišli. Tako nas samo oni mogu vratiti na naša ognjišta. Samo da nas pitaju hoćemo li. Ali nas nitko ništa ne pita. Ja sam svojim slušaocima ispjevao jednu pjesmu: „Vi slušajte ja ću pjesme modat, dok mogu crnom zemljom hodat.“ I ja se toga držim.
Pričati i pisati o posavskoj izvornoj glazbi a ne kontaktirati ljude od „zanata“ bilo bi i neozbiljno, i nepošteno, ali i nekvalitetno, jer samo oni koji su to radili mogu pravu istinu iznijeti. Ta je istina bazirana na iskustvu. Zato smo i mi u danima našega zalaganja da se ova vrsta glazbe i službeno zaštiti kontaktirali one koji su davali posebni štih zanimaciji koja je donosila toliko radosti, sreće i veselja. U Slavonskom Brodu neki dan sreli smo nikoga do Antu Bubala.
Tko je Ante Bubalo?
-Ante Bubalo je iz sela Poljari, župa Plehan. 16-to dijete u roditelja. Od cijele stručne spreme pjesma mi je najveći potencijal. Šargija mi je dala puno više nego da sam završio nekoliko doktorata. Da li je šargija priznata ili nije, reći će drugi? Rođen sam u z šargiju. Imao sam 6 sestara. Svih šest sestara se udalo uz crkveni i materin odgoj i uz šargiju. Jer, ja znam kad sam bio dijete, stojao sam iza kola, a sestre u kolu, nije bilo da djevojka momku ruku dadne, nego su se držali za maramicu i igrali. Početak šargije je od velikoga poštenja. Kad sam ja prvi put vidio ples, momak je uzeo djevojku i to baš gdje treba. Zato sam i napisao: „Kad uhvatim garavušu, kako Bože, očuvati dušu“. Šargija je iz poštenoga ponašanja. Djeovjka nije mogla imati signalizaciju s momkom prstima nego samo maramicom. Mama stoji za kolom i viče: – Nategni kćeri. Nemoj da šaka šaki blizu dođe, nego maramica mora biti nategnuta. Šargija koja je mene proslavila i koja veseli mnoge ljude i koja je do sada bila i nepriznata, ona je napredna i poštena i mi smo sa šargijom uspjeli. I sasvim je logično da će se priznati, jer uz nju i djevojka očuva poštenje i obraz da do vjenčanja nema milovanja. Samo se uz šargiju moglo očuvati da djevojka dođe pred oltar kako mi kažemo : poštena. Ona nije ni malo upropastila ljude. Tko god se veselio šargiji i koga je ona veselila nije bilo šanse da se pokvari, bilo mladić ili djevojka. Šargija potječe odavno. Jedino u ono vrijeme kad sam ja bio dijete bilo je mnogo svijeta, bilo je mnogo muških. Ona nije bila dugoga vijeka. Ona nije dugo živjela. Prvo je „šargija plaćala za slobodu“, padala je razbijena, ali ne znam tko bi se njoj sramotio. Čuo sam od župnika u Šeheru, da je nama šargija ostala od Turaka i kad je došla katolička crkva šargija je u crkvi bila umjesto orgulja. Svećenik mi ne bi to govorio da to nije sitina.
Gospodine Bubalo, uz maestralno sviranje šargije, samouki ste, napisali ste bezbroj pjesama. Te su pjesme postale svojevrsni udžbenici. Bile su to svojevrsne životne lekcije. Kako ste došli do inspriracije za te pjresme? Je li to život? To su teme o moralnim vrijednostima.Pisali ste velik iborj pjesama koje su kasnije postale nadahnuće ljudima Bosanske Posavine. Odakle inspiracija da se ljude kroz pjesmu poući i nauči?
-Što se tiče moga početka za izvorni melos bilo je ovako: Čuo sam na radiju Selo veselo urednika Zlatka Prlende. Mislim da je ta emsiija dale potencijal. Izdavačke kuće su nas probavale da vide tko to može snimiti. Na sreću, Ilija i Marko Begić su snimili 1969. godine prvu i kad se+ vidjelo da ide prodaja, a prodaja je bila slaba jer nije bilo gramofona, pa su ljudi nosili ploče onima koji imaju gramofon da slušaju. Kad sam ja čuo braću Begiće, a tada sam bio u Stutgartu, ja sam uz sestre učio pjevati i mogao sam pjevati i imao sam želju da snimim i ja. Počeo sam pjevati i kad sam počeo odmah sam počeo razmišljati o dostignuću da budem kao Messi, da ne budem zadnji u timu, da koliko toliko mogu pratiti Iliju Begića, jer je on bio nedostiziv. Možda ću uzeti kratko vrijeme. Kad sam vidio tko je on kad pjeva pomislio sam na uspjeh i poželio biti bolji od Ilije. Međutim, Iliji je Bog dao glas da ga nitko nije mogao natpjevati a meni je Bog dao da kroz vjeru mogu napisati dobre tekstove. Pomislio sam da budem slijep. Izmislio da sam slijep, ali eto na sreću nisam slijep, a na žalost nisam lijep, ali ja sam to otpjevao i to je meni dalo poleta da dalje pišem. Onda sam se borio da opišem temu. Borio sam se da opišem određenu temu, pa sam se zbog duljine prihvatio deseterca. Čovjek mora biti samokritičan. Kad napišem pjesmu ostavim je par dana pa dotjerujem. Kad vidim da ne može bolje onda prestanem. Moja je publika dokazala da se zbilja i ne treba i ne može bolje. Ja kad se uhvatim jedne teme i ja ju isrcpim. Mene je publika prihvatila i zato me moj narod slavi. Ja nisam rođen da pjevam vesele pjesme nego tužne. Mislim da sam najviše svijeta rasplakao sa istinom. Nisam lagao pa da svijet plače, nego istinu koja pogađa. Evo, sad je na redu pjesma o Koroni a i ona o zagrebačkom zemljotersu. Bit će i to brzo u prodaji.
Kada dođete u neku sredinu ljudi su se otimali za Vaše nastupe. Sjećam se da su u obližnjim selima ljudi prodavali krave da bi stekli financije kako bi Vas mogli platiti da pjevate na svadbama njihovih sinova.
-Ja sam vidio kroz grupe izovrnjake da postoje menadžeri koji su tražili gdje će se pjevati. Meni nije trebao menadžer. Kad sam imao nastupe ljudi su sami dolazili i pitali kad mogu pjevati kod njih. Upisivao sam i raspoređivao, ali nisam stizao. No, menadžer mi nije trebao. Znao sam pjevati po sedam puta u jednoj dvorani. Ja sam to vidio po publici jesam li uspio. No, na mojim koncertima nije bilo problema. Publika kaže: – Blago mojoj majci rodila je pametnog sina. Ja kažem: – Ne. Nije sin moje majke pametan, nego publika pametna i zna slušati, a Bog mi je dao takvu publiku. Tu je ležao zec.
Živite u Slavonskom Brodu. To nije daleko od vaših rodnih Poljara.
-Mogu Vam reći i zbog mojih godina. Slabo idem. Meni su djeca sva u Stutgartu. Tamo su završili škole. Ne mogu ih dobiti ni u Slavonskom Brodu. Dođu na dan dva. U Poljare slabo odem, ali nemam kome ni otići. Tamo nema ljudi. Imao sam ja tamo puno toga, ali nitko ne dolazi a ja sam u godinama kada ne mogu hodati. No, Poljari su u duši. Živim u Slavonskom brodu i vidim kolika je razlika u mentalitetu. Nisam rekao da smo mi Bosanci bolji, pametniji niti pošteniji, kulturni. Ne. Došao sam u lijepo mjesto. No, daj Bože, da doživim da mi komšija domorodac dođe na kavu. Čekajući mogao bih živjeti vječno, ali njemu ne treba Ante Bubalo. Oni svi slušaju moje tekstove. Kod njih nema to. Njima je njihova kava najslađa. Mi iz Bosne smo malo drugačiji. Mi se volimo družiti. Nama je tuđa kava slatka. Ne možemo ništa a da ne podijelimo. I to ovdje ne ide. Ako dadne dragi Bog da uspije ovo što vi imenjače radite. To je velika stvar. Običaji i kultura su važni. Jedino ste sada vi imenjače, potjerali da nas zaštite, ako se uspije to će biti velika stvar. Slušao sam Franju Tuđmana koji je govorio o Podunavlju i zaštiti kulture. To nama Posavljacima do sada nitko nije učinio.
Znamo da naši brojni ljudi Vas slušaju i vani. I Vi ste živjeli u iseljeništvu? Možete li se malo osvrnuti kako naši iseljenici žive vani. Znamo da i njih pokreće naša izvorna glazba.
-Život u Njemačkoj je se u cjelosti promijenio. Običaji, namjere naših ljudi. Ja kad sam tamo došao meni je duša ostala u Poljarima, Bosni, tadašnjoj Jugoslaviji. I mi smo svi žudili svom kraju, žurili. Mi smo tamo radili i slali pare u našu banku. Slali smo novce da naša država živi od naših para. Sada kada ljudi odlaze ne misle o našem kraju. Idu po grobljima. Sada se ne živi domovini kao prije, sad se familijarno iseljava. I to je velika šteta. Već se sada daje u zaborav. Narod je već pomro, onda djeca koja ostanu nauče kulturu i običaje i on da ih nema što vući rosdnom kraju. Trebalo je ubrzati povratak, da mi ne ulažemo svoj novac nigdje nego da ulažemo u svoje mjesto. Ali mislim da smo dosta zakasnili. Mnogi smo ovdje u Hrvatskoj popravili kuće. Nema lopovije. Da je sad u Posavini napraviti da nas vuče sigurnost i dobrota, onda bi se to moglo napraviti. Volio bih da se zakopam u Poljarima. Šta vće ljudi nema ni puta, ni kuće.
Evo Vi ste napisali, sjećam se kad sam bio mlad mlađi da sam slušao Vašu pjesmu: Nije gazda tko ima volove, već je gazda tko ima sinove.
– Sad je najgore. Sjećate se kad smo mi bili izbleglice najmanje smo dospijevali kod svojih. Bilo je slučajeva da su ljudi pravili kuće u Hrvatskoj i kad su došli iz Bosne očevi u svojoj kući nisu imali mjesta, pa su se morali zbrinjavati na drugom mjestu. I ja sam onda pisao o djedu i baki koji su ostali sami, pa sam otpjevao pjesmu, ali sad sam to malo okrenuo pa otpevao ovako: „ Tko god padne djetetu na ruke, dočekat će sramotu i bruke. Da li imao sinove ili kćeri, isto je pa ti odaberi“. To su bila ona vremena, kad su roditelji padali djeci na ruke. A gdje ćeš sad pasti djeci na ruke, kad su oni u Stutgartu a ja ovdje. Sad je to drugčije nego što je bilo nekada.
Godinama ste čuvali tradiciju, kulturu i identitet Bosanske Posavine. Što biste poručili našim ljudima koji su raseljeni i negdje daleko razmišljaju o svojoj Posavini?
-Što se tiče malog čovjeka, tu spadam i ja. Mali čovjek ne može ništa napraviti. Ljudi koji upravljaju s nama oni ne gledaju na naše želje. Oni ne pitaju što mi hoćemo. Oni s nama upravljaju i oni su započeli rat. Naša je duša je naše ognjište, ali mi to ne možemo napraviti. To su samo naše želje. Naši političari trebaju da naprave, da nas pitaju za želje da nas pitaju: zašto ja ne bih došao u svoje Poljare pa tamo umro. No, ja tu ništa ne mogu napraviti. Gdje ću tamo doći. Kako doći? Nemaš lijeka? Kud se vratiti? Naši političari bi trebali nama omogućiti naše želje. Nas je netko potjerao. Nisamo mi sami otišli. Tako nas samo oni mogu vratiti na naša ognjišta. Samo da nas pitaju hoćemo li. Ali nas nitko ništa ne pita. Ja sam svojim slušaocima ispjevao jednu pjesmu: „Vi slušajte ja ću pjesme modat, dok mogu crnom zemljom hodat.“ I ja se toga držim. Gledam što moji slušatelji žele, vole i ja to komponiram. Nisam ni jednu napravio što ja volim, nego moji slušatelji. Koristim priliku da pozdravim sve moje slušatelje, sve naše Posavljake, a posebno vas koji neumorno radite da zaštitite ovaj naš izvorni melos.
RAZGOVARAO: Anto PRANJKIĆ