Uz manji broj vjernika i dva svećenika koji su došli na zajedničku grobnicu UPH Gsarevac 45 su s dva vijenca i velikim brojem lampinjona ogradili grobište, te su zajednički na mjestu stradanja izmolili opijelo. Ponizno pred Bogom i iskreno pred ljudima, sjetili su se svih nevinim žrtava Burića štale koje su ubijene bez suda, a njihova tijela su bačena baš tu u masovnu grobnicu i rijeke Bosnu i Savu.
Kakvu su i koliku bol i tugu osjetile i nosile njihove supruge, njih oko 300, kojima su zle ljudske ruke odvele u nasilnu smrt njihove muževe bez suda i presude i bez mogućnosti da se barem na dostojan način oproste s njima? Tada je umro dio njihova srca, a drugi dio srca snažio se vjerom u Boga kako bi mogle odgajati nejake sinove i kćeri. Tko može proniknuti u srce djece kojima je oteta očinska ljubav i zaštita? Kako je teško moralo biti noću skrivati suze, a danju ne govoriti o onome što je žene ovog i mnogih drugih sela zavilo u crno i izvana i iznutra?
Koliku su bol ćutile brojne sestre i malobrojna preživjela braća zbog svoje izgubljene braće u tim nesretnim ratnim okolnostima u kojima su bili osuđeni na neuspjeh samo zato što su se, bez da ih je o tome itko pitao, našli na gubitničkoj strani?
Ovo današnje okupljanje, uza svu tugu, ima i svoju snažnu utješnu dimenziju i dimenziju nade koja dolazi od nebeskoga Oca koji nam je po muci i smrti svoga Sina darovao spasenje.
od Boga i iz vjere u vječni život. U toj i takvoj vjeri sve žrtve su znale, a to znamo i mi, da se je u trenucima najveće kulminacije zla i Zloga pokazala najveća ljubav nebeskoga Oca koji nam je po muci i smrti svoga Sina darovao spasenje.
Za Posavinu.org piše Mišo Perak