08 Travanj 2020
Windows Media Player Winamp Real Player QuickTime

FRA JOZO PUŠKARIĆ, ŽUPNIK ŽUPE SV. JOSIPA U GORNJOJ DUBICI KOD ODŽAKA U BOSANSKOJ POSAVINI

Svjedok snage vjere i molitve

Da čovjek koji odluči opraštati i svojim neprijateljima susreće Gospodina koji ga liječi i daje mu mir, svjedoči za Glas Koncila fra Jozo Puškarić, svećenik franjevačke provincije Bosne Srebrene, odnedavno župnik župe sv. Josipa u Gornjoj Dubici kod Odžaka u Bosanskoj Posavini.

Odlučio je ostati sa svojim župljanima

Rođen je 23. srpnja 1953. u župi Gospe od Anđela u Gornjoj Tramošnici, u Bosanskoj Posavini, u uzornoj katoličkoj obitelji otca Ante i majke Ivke rođene Božić. Odrastao je uz svojih petero braće i četiri sestre, od kojih su tri odabrale duhovni poziv te su danas školske sestre franjevke Bosansko-hrvatske provincije; najstarija je s. Ljiljana – krsno ime Luca, potom s. Berta – krsno ime Mara i najmlađa s. Tonka. U to vrijeme njegova je župa bila prepoznatljiva po velikom broju duhovnih zvanja. Tih sedamdesetih, kada je pošao u franjevačko sjemenište u Visoko, još desetorica učenika iz njegova razreda pošla su kao i on u razna sjemeništa, ali su svi osim njega odustali, a jedan je kao sjemeništarac poginuo. Bilo je tada u Visokom u četiri razreda više od 150 učenika. I njegova dva mlađa brata pošla su putom svećeništva, ali su odustala i danas su oženjena. Posebno pamti novicijat kada je bilo više od 40 novaka, do tada najviše u povijesti provincije.

Nakon ređenja 1981. bio je na službi župnoga vikara u župama u Gučoj Gori, Domaljevcu, Foči, Zenici i Tolisi, a za svoju prvu župničku službu dobio je župu u Hrvatskoj Tišini kod Bosanskoga Šamca, gdje ga je zatekao rat. Iako je mogao otići u izbjeglištvo, odlučio je ostati sa svojim župljanima. Tako je s njima namjeravao na Veliku subotu, 18. na 19. travnja, slaviti misu, no to nisu uspjeli jer je 17. travnja pao Bosanski Šamac, a 19. travnja – na Uskrs – pala je i Hrvatska Tišina u srpske ruke. Naoružani srpski policajci 14. svibnja 1992. došli su u župnu kuću i odveli ga u logor, zajedno s mnogim župljanima, iako nisu nizašto bili krivi. Župa je tako ostala bez stanovnika, a većina kuća je uništena.

»Samo vjera davala mi je snagu«

 »U 40. godini u logoru u Bosanskom Šamcu proveo sam četiri mjeseca. Međutim, vrijeme u logoru ne broji se mjesecima, nego danima, satima i sekundama. Dani su bili jako dugi jer su bili ispunjeni neizvjesnošću i strahom. Tih 120 dana činilo se kao 120 godina, pa i više. Živjeli smo u neljudskim uvjetima. Cijelo vrijeme bili smo uglavnom gladni i žedni; sve te dane i noći živjeli smo bez ikakve higijene, bez pranja, brijanja i šišanja, svakodnevno maltretirani, fizički udarani i mučeni raznim predmetima, rukama i nogama…

»Jednom sam poželio da smrt učini kraj mojim mukama. Prijetili su mi da će me guliti, nokte mi čupati i rane soliti… Kod privođenja bilo mi je tako teško da sam molio stražara neka mi rafalom iz puške skrati muke jer sam bio uvjeren da će me ionako ubiti. Stražarev odgovor otprilike je glasio: ‘E, ne ćeš ti tek tako umrijeti! Mi ćemo za tebe dobiti 150 naših.’ Njegove riječi vratile su mi poljuljanu nadu.«

Mene osobno na takva mučenja znali su ponekad izdvajati i izvoditi i do pet puta, uglavnom prije ponoći, prozivajući me uvijek po mojoj službi: parok, kako u mom kraju nazivaju župnika. Od batinanja slomljena su mi, među ostalim, i tri rebra. Budući da sam bio osjetljiv na udarce u glavu te bi mi odmah potekla krv na nos, to me spašavalo pa bi prekidali s udaranjem. Ni sam ne znam kako sam preživio, a toliko sam krvi izgubio. Od udaraca sam znao biti potpuno crn i natečen. Siguran sam da ni jedan čovjek to ne bi mogao izdržati sam – bez pomoći drugih ljudi, a pogotovo ne bi mogao bez Božje pomoći! Najteže je bilo trpjeti glad, napose u posljednja tri mjeseca, kada su nam za doručak, ručak i večeru davali samo po jednu krišku kruha. Meni osobno Bog je poslao pomoć i u hrani preko dobre žene Fatime, muslimanke i njezine obitelji, koja sada živi u Americi! Za mene je doznala kad je jedan pijani mučitelj, nakon pada Odžaka, došao u logor i punu bocu Radenske razbio o moju glavu. To je tako odjeknulo da je gospođa Fatima, koja je stanovala iznad stražare, mislila da je netko ubijen. Od tada mi je svakoga dana slala pomoć u hrani, a ponekad i cigarete. Kako sam tada pušio, i to mi je puno značilo. Dim cigarete poslije udaraca bio nam je najbolji analgetik. A jedino nada i vjera u Boga mogle su dati i davale su nam novu snagu za novi dan i novu nadu!

»Ljudi su me u logoru poštovali«

Zaufana i stalna molitva – uglavnom u sebi izgovorena, a i molitva za moje neprijatelje da im Bog prosvijetli pamet – čudesa je činila. Osobno sam doživljavao više puta čudesna uslišanja po zagovoru Blažene Djevice Marije, sv. Ante Padovanskoga i drugih svetaca te sluge Božjega fra Lovre Milanovića, župnika moje župe u Tramošnici, koji je u doba Osmanskoga Carstva umro mučeničkom smrću, a narod moga kraja štuje ga kao svetca. Jednom sam poželio da smrt učini kraj mojim mukama.

»Oprostio sam im jer nas Isus poziva na opraštanje; opraštanju su me učili moji roditelji, svećenici i sestre, učitelji i odgojitelji; opraštanje otvara prostor za dolazak Božjega kraljevstva u čovjekovo srce i samo tako možemo u drugom čovjeku prepoznati brata i sestru. Nakon teškoga ratnoga iskustva mogu samo zavapiti, skupa sa sv. papom Ivanom Pavlom II.: ‘Nikad više rata!’« zaključuje župnik Puškarić. «

Prijetili su mi da će me guliti, nokte mi čupati i rane soliti… Kod privođenja bilo mi je tako teško da sam molio stražara neka mi rafalom iz puške skrati muke jer sam bio uvjeren da će me ionako ubiti. Stražarev odgovor otprilike je glasio: ‘E, ne ćeš ti tek tako umrijeti! Mi ćemo za tebe dobiti 150 naših.’ Njegove riječi vratile su mi poljuljanu nadu. Od toga trenutka moja nada da ću preživjeti nije prestajala. A želja da preživim temeljila se najviše na tome da sutra i do kraja života svim ljudima mogu svjedočiti o strahotama rata.

Ljudi su me u logoru poštovali, a kako je bilo i pripadnika drugih vjera, i onih koji su bili ateisti, često su me molili za razgovor te ni jedan koji je kasnije izišao iz logora na slobodu nije ostao ateist. Sa svojim sam župljanima načinio zavjet da ćemo do izlaska moliti svakoga dana devetnicu Gospi: nas devetorica svakoga dana da mole po krunicu. Kako su mi po dolasku oduzeli krunicu, molio sam na prste i ti su mi trenutci u molitvi bili najljepši trenutci u logoru«, ističe o. Puškarić.

»Oprostio sam jer Isus poziva na opraštanje«

Zahvalan je on Bogu posebno za, kako kaže, »višak« života nakon logora. Osobito je zahvalan Gospodinu što ga ni jednoga trenutka nije zahvatila mržnja prema njegovim mučiteljima. »Oprostio sam im jer nas Isus poziva na opraštanje; opraštanju su me učili moji roditelji, svećenici i sestre, učitelji i odgojitelji; opraštanje otvara prostor za dolazak Božjega kraljevstva u čovjekovo srce i samo tako možemo u drugom čovjeku prepoznati brata i sestru. Nakon teškoga ratnoga iskustva mogu samo zavapiti, skupa sa sv. papom Ivanom Pavlom II.: »Nikad više rata!« zaključuje župnik Puškarić. Razmijenjen je za trojicu srpskih zarobljenika 4. rujna 1992. u Dragaliću kod benzinske crpke. Uvijek kada prolazi mimo nje izmoli tri puta Slava Otcu i zahvali Gospodinu što mu je očuvao život te poželi da se takvo zlo nikada više ne dogodi.

»Papa mi je iznenada prišao, zagrlio me i poljubio ruku«
Svoje svjedočenje iz Domovinskoga rata fra Jozo je izrekao u sarajevskoj katedrali Srca Isusova 6. lipnja 2015. prigodom susreta pape Franje sa svećenicima, redovnicima i redovnicama. »Znam samo da sam to želio učiniti, prići Svetomu Otcu, poljubiti mu ruku i tražiti njegov blagoslov, no kada mi je Papa iznenada prišao, zagrlio me i poljubio ruku, nisam se u tom trenutku snašao. Sve mi je to bilo jako dojmljivo, napose njegova prisutnost. Cijelo je Sarajevo bilo zahvaćeno tom njegovom karizmatičnošću, milošću koju nam je donio. Ljudi su bili ozareni radošću, blaženstvom. Papu Franju, uz sv. Ivana Pavla II., doživio sam kao velikoga karizmatika. Možda mi je tek tada bilo jasno zašto sam ona četiri mjeseca u logoru morao dobiti tolike batine, poruge i sve drugo, zašto sam trebao sve to opraštati. Vjerujem da me Gospodin pripravljao za taj trenutak da to mogu svjedočiti i pred Papom i pred tolikim ljudima u svojoj domovini, svjedočiti da on svoje nikada ne ostavlja, da i danas po nama čini čuda i sve izvodi na dobro«, svjedoči o. Puškarić.
Pročitano 74 puta

Napiši komentar

Molim upišite sva obavezna polja označena zvjezdicom (*).
Dozvoljena je uporaba HTML koda

Zadnje vijesti

Objavljeno koje će se države ekonomski prve oporaviti od pandemije, Hrvatska stoji najbolje u regionu

Objavljeno koje će se države ekonomski prve oporaviti od pandemije, Hrvatska stoji najbolje u regionu

Danska i Norveška su na vrhu zemalja sa najotpornijom ekonomijom,...

Saznajte sve o koprivi

Saznajte sve o koprivi

Cvate od početka lipnja do kraja rujna, cvjetovi su joj...

Kako uzgajati paradajz naopako?

Kako uzgajati paradajz naopako?

Iako možda zvuči čudno, metodu naopakog uzgoja povrća koriste vrtlari...

Usvojena nova pravila za uslove rada vozača kamiona

Usvojena nova pravila za uslove rada vozača kamiona

Zemlje članice EU usvojile su nova pravila u vezi sa...

NIKOME NIJE JASNO ZAŠTO SE TO DOGAĐA

NIKOME NIJE JASNO ZAŠTO SE TO DOGAĐA

U nekim zapadnim zemljama smrtnost je veća od 10 posto,...

Hitno formirati ekspertni i pravni tim koji će zastupati interese BiH u slučaju Trgovska gora

Hitno formirati ekspertni i pravni tim koji će zastupati interese BiH u slučaju Trgovska gora

Ministar spoljne trgovine i ekonomskih odnosa BiH Staša Košarac organizovao...

Korona usporila migrante na putu ka Evropi

Korona usporila migrante na putu ka Evropi

Korona kriza usporila je migrantski talas za koji su sve...

Poledica i slaba magla u planinskim predjelima

Poledica i slaba magla u planinskim predjelima

Na većini puteva u Republici Srpskoj i Federaciji BiH saobraćaj...

Križ se samo pojavio na brdu prije par dana, nije isklesan

Križ se samo pojavio na brdu prije par dana, nije isklesan

Na napuštenom kamenolomu u Novom Selu Okićkom u općini Klinča...

Dramatično upozorenje naučnika: 5G mreža sejaće smrt!

Dramatično upozorenje naučnika: 5G mreža sejaće smrt!

Možete li zamisliti skoru budućnost u kojoj će većina uređaja...

Krizni štab Brčko: Preporuka državljanima u inostranstvu da ne dolaze

Krizni štab Brčko: Preporuka državljanima u inostranstvu da ne dolaze

Štab za zaštitu i spasavanje Brčko distrikta BiH donio je

Starijima od 65.g. dozvoljeno kretanje od 08,00 do 12,00 sati, a mlađim od 18. g. u vozilu

Starijima od 65.g. dozvoljeno kretanje od 08,00 do 12,00 sati, a mlađim od 18. g. u vozilu

Na temelju članka 108.Zakona o zaštiti i spašavanju ljudi i...