Često se zapitam što se to dogodilo, gdje si nestala i zašto šutiš. Ponekad u tople ljetne noći kao da odnekud dopre tvoj glas, možda dvojnice, možda šargija, ali tiho i sramežljivo. Uvijek prekratko. Tada se i ja ponadam, pomislim da si se vratila, da ćeš možda i ostati. Ipak svakog ljeta nanovo se razočaram jer, ako si to i bila ti, uvijek se zadržiš prekratko i nikad se ne sretnemo. Ako si to i bila ti, kojim to sada jezikom govoriš pa te nisam uspio razumjeti?
Kažu mi neki da te viđaju na ovim i na onim stranama. Kažu mi da nemaš mira i da često putuješ. I ja sam često na putu, možda se nekada negdje i sretnemo. Pitam se, hoću li te tada prepoznati. Kažu mi i da se sada drukčije nosiš. Još te viđaju u bijelim rubinama, ali su one sada drugačijeg kroja i tkanja. Stare su ti valjda već dotrajale. Kako i ne bi, davno je bila ta 1992. kada si otišla, a ja nikada nisam saznao kuda. Još mi pričaju da ti je pregača sada nekih drugih, meni nepoznatih boja. Pričaju mi da si i oglavlje promijenila. Još je ono tvoje, ali više nije onako šareno, visoko i ponosno ustaknuto.
Ja te se, Posavino, sjećam još od onda kad si prvi puta ustakla jagluk i u prvo se kolo uhvatila. Kako si samo vesela i dostojanstvena bila. Kako sam se samo ponosio tobom! Sad mi pričaju da igraš neko novo kolo, meni nepoznato. Kaže mi kum Jozo da je to kolo jako slično onim kolima kao kad su ono naši stari išli trgovati nešto istočnije od naših krajeva pa tamo susretali ljude sa zakrivljenim opancima na nogama. Naravno da ne vjerujem jer znam da ti nisi takva. Ti si meni bila lijepa onakva kakvu te pamtim. I ne brini,ne dam da mi unište sjećanje na tebe!
Još mi rekoše da tvoju nošnju i u Beču viđaju. Kažu mi da su te vidjeli i puno zapadnije od Beča, a da te ima i puno sjevernije. Ali opet, svi mi pričaju da je ta nošnja puno kićenija nego što je bila. Šarala si je valjda novim šarama koje si tamo viđala. Ma meni je i opet na umu ona tvoja stotinarka, ona mrka rubina, pregača i prednja i zadnja, tvoj jagluk i čonta, krpa i čarape jabučarke, pređa po pređi i struka dukata!
Kažu mi da je možda najbolje da te potražim u Zagrebu. Tamo te najčešće viđaju, ili barem nekog sličnog tebi. Još mi kažu da, kad si u Zagrebu, i dalje pričaš istim onim jezikom kao kad si mi se ono u mladosti znala obećavati i budućnost mi nuditi. Neki čak kažu da su u Zagrebu čuli zvuke šargije, pa čak i violine i dvojnica u pratnji. To mora da si onda bila ti jer gdje si ako nisi tamo.
Ovdje gdje si nekada bila te više nema. Ovdje više nema zvuka šargije, nema ni violine. Nema više tvoje mladosti, nema veselja, nema pjesme, nema vedrine. A ako nema toga, sigurno znam da nema ni tebe. Uostalom, prošao sam neki dan svim selima i zaseocima, da si bila tu, sreo bih te. Sve je prazno. Nema te.
Zaboravio sam ti reći da sam sreo baku Katu. I ona te traži. Kroz suze mi priča da je jako ljuta na tebe i da si joj nažao učinila. Oprostila bi ona, samo kad bi te opet srela. Priča mi da si joj, kad si odlazila, djecu i unuke odvela. Da joj, od kako si ih odvela, rijetko i dolaze. Još mi kaže da se i kada dođu nešto čudno ponašaju i da i svoju rođenu djecu više teško razumije. Znam da nije lijepo starijima ne vjerovati, ali ja baki Kati ipak ne vjerujem. Ne bi ti to napravila, Posavino moja. Znam da ne bi, jer tko te poznaje ako ne ja kome si se u dušu uvukla. Znam da si i ti voljela Katinu djecu, možda onoliko koliko i Kata sama. Zamolila me baka Kata da ti, ako te vidim, prenesem da ih sve puno pozdraviš i za nju izljubiš jer ona je uvjerena da si, tamo gdje si sada, zajedno s njenim unucima.
Imao bih ti još toliko toga reći i napisati o svemu što se događa ovdje gdje si ti nekada bila, ali se bojim da će ti biti naporno čitati. Samo ću ti reći da su ovdje, gdje si ti nekada bila, došli neki novi ljudi. I oni se kunu u ljubav prema tebi, ali oni te uopće ne poznaju i po mišljenje uvjek idu nešto južnije. Znam da ti se ne bi svidjeli jer, kao ni ja, nikada nisi podnosila one koji od zla ne prezaju da bi se oni okoristili. Eto, baš takvi sada upravljaju ovdje gdje si ti nekada bila. I da ti kažem, često se oni pozivaju na tebe iako te ne poznaju niti te žele upoznati.
Znam ja da bi tebi bilo ispod časti da te viđaju s takvima. Jedino je problem što, od kad si otišla i sa sobom povela Katinu djecu i unuke, više nikoga nema da posvjedoči u tvoju korist. Ali ja znam da ti nikada takve ne bi priznala kao svoje. Oni to znaju i bojim se da rade sve da se ti više nikada ne vratiš. Znaju da bi, ako se ti, moja Posavino, vratiš, propali svi njihovi planovi da sebi i djeci djece svoje osiguraju sve ono što im nikada trebati neće. Moram ti reći da se oni za tvoju djecu ne brinu. Smetaju im isto onoliko koliko si ti ranih devedesetih smetala nekima pa si i otišla. Isto to je i sudbina djece tvoje.
Još ne znam kuda ću ti poslati ovo pismo. Možda u Zagreb ili u Sesvete, možda u Rugvicu ili Sesvetski Kraljevac. Ne znam gdje su te češće viđali. Ako te ne bude tamo neka se pismo vrati. Možda opet nekada svratiš ovdje odakle si otišla pa ga tada pročitaš i shvatiš koliko mi nedostaješ.
Zbogom Posavino moja.
Autor: Stjepan Marčetić