Obred ukopa predvodio je fra Mario Jurić, Ivin sumještanin i gvardijan franjevačkog samostana Tolisa, koji po završetku sahrane služio i svetu misu zadušnici u crkvi na Raščici. –Pamtit ćemo Ivu po ljubavi prema rodnom kraju, njegovom temelju odakle je krenuo u bijeli svijet i ljubavi koju nije skrivao prema svom selu, općini i malim posavcima, kazao je fra Mario.
Za Ivu svi imaju riječi hvale, jer je kažu, bio iz naroda i u narodu će trajno živjeti. Volio je male ljude i svoj život je u dobroj mjeri podredio njima, što potvrđuje nekoliko tisuća ljudi koji se sa suzama oprostili od glumačkog genija.
Među prijateljima i poznanicima bilo je posavaca, slavonaca, zagoraca, hercegovaca, bosanaca i svih ljudi koji su ga poznavali i imali čast da se druže s njim. Brojni glumci i suradnici došli na posljednji ispraćaj svom kolegi, a među mnogima zapazili smo redatelja Branka Šmidta koji je nosio križ, potom Gorana Navojca, Filipa Šovagovića, Anicu Dobrić, Armina Omerovića, Emira Hadžihafizbegovića, zatim Jasmina Durakovića, Tomislava Antunovića, članove generalskog Zbora RH i brojne druge, dok je veliki broj osoba iz političkog života predvodio dr. Dragan Čović predsjednik HDZ BiH i HNS-a.
Teško je bilo dobiti neku riječ, poneko sjećanje, sličicu ili djelić atmosfere od Ivinih prijatelja sa zajedničkih druženja. U posljednjim minutama oproštaja od glumačkog velikana uz njegov grob stajali su i mali nevidljivi ljudi koji su uz njega bili u 23 prethodne godine oraškog festivala bez kojih je festival nezamisliv. Nikada kažu, nisu govorili, nego samo slušali i radili. I danas slušaju samo tišinu, ali kažu, ova tišina govori mnogo više od svih riječi. –Ivo će biti s nama, jer čovjek živi onoliko koliko ga se ljudi sjećaju. Dugo će živjeti, jer njega će se dugo, dugo sjećati i stariji i mlađi, poručili su njegovi prijatelji, brojni festivalski volonteri.
Uz njega su na posljednjem ispraćaju bili prijatelji iz družine „Veličanstveni 7“ u kojoj je aktivnu ulogu imao i Ivo Gregurević, tada 15-godišnji golobradi mladić. Malobrojni kažu, znaju da su daleke 1965.godine u Donjoj Mahali napravili prvu predstavu „Kafana tri šešira“.
Voditelj družine Pavo Džoić- Paca živi u Švedskoj punih 50 godina, a tužnu vijest o Ivinoj smrti dojavio mu je brat Đuka. – Prvim avionom sam požurio kući, jer to se ne može propustiti. Ivo je bio ljudska veličina, kazao je Pavo.
-Uz moju obitelj Ivo je bio posebno vezan, napustio nas je isti dan kad nas je napustio i moj tata Fabijan, prije točno 18 godina. Otišli su sokol slavonske ravnice i golub bijeli posavskoga neba. Ivo je bio je general glumačkog zanata i general hrvatske glume, glumišta i karaktera. U noćima kad bi me nazvao pjevala sam mu preko mobitela, na otvorenju festivala u Orašju, pjevala sam uvijek kad je naredio, kazala je Anja Šovaković i pokraj Ivina mrtva tijela zapjevala: „Golubice bijela, što si nevesela, kako ne bih jadna nevesela bila, kad moj golub bijeli od mene se dijeli“... Prisutni nisu mogli skriti bol i suze, samo se širinom polja uz rijeku Savu razvukao tihi jecaj i onaj iskreni plač iz dubine duše.
Perica Martinović je o Ivi govorila s golemim emocijama prisjećajući se studentskih dana i zaljubljenosti u teatar, iskustva iz Domovinskog rata. –Ostali smo zauvijek vezani čvrstom niti, jer smo isto mislili. Bio si nomadska duša poput Đuke Begovića, gradio si kazalište od života, brisao granice između života i umjetnosti i živio teatar. Bio si bogomdani glumac poput genijalnog Fabijana koji ti je bio pouzdan orijentir, prijatelj i životni uzor. Fabijan i ti kroz Đuku Begovića manifestirali ste pobunu i začudno glumačko umijeće, a sad ste u novoj nebeskoj igri, na sve ili ništa Donio si iz svoga Orašja i Donje Mahale toplinu običnog čovjeka i tvoja uloga prijatelja i čovjeka bit će zauvijek nenadmašna. Ostao si dijete iz D. Mahale koje se nikad nije prestalo igrati, kazala Perica i glasno poručila, -Proslavio si rodni kraj i ostao upisan u memoriji hrvatske kulture. Dragi Ivo, volim tebe, volim tvoje Orašje i nastavit ćemo tamo gdje si ti stao, u tvojem i našem Orašju.
Od svog velikog prijatelja Vedran Mlikota se oprostio stihovima i rečenicom iz njegova najvećeg filma Čaruga „Zbogom narode, Čaruga putuje“. Tužno je bilo slušati stihove Enesa Kiševića koji je otvorio dušu svom prijatelju Ivi, a kod prisutnih natjerao suze niz lice. –Dragi prijatelju Ivo, živio si kao munja i otišao kao munja, a u meni je ostao tvoj bljesak. Ti si od onih ljudi koji čine svijetu dobro i onda kada ih više nema. Uz tebe su se ljudi još više osjećali ljudima. Uz tebe se i tvoj pas Sokol ćutio kao čovjek, u tebi su oslonac našli i beskućnici i Hamlet i težak i svirac, a svoje rane podvezivao si strunama bisernice. U svima nama si koji smo se okupili u tvom rodnom mjestu iz kojeg nisi nikada ni otišao, kao što nikada nećeš otići iz srca i misli ljudi koji su te poznavali, zaključio je Kišević.
Svojim stihovima od Ive se oprostio i njegov prijatelj Tomo iz Oštre Luke, -„Ivo se vratio kući, među svoje, rodnoj grudi i majci što ga rodi, Donjoj Mahali i Savi vodi. U duši njegovoj široka Posavina stala, u srce smjestio selo i seljake, stidio se nije reći odakle je, volio je Savu i svoje posavljake“.
-Jako teško mogu sagledati i uopće ne mogu zamisliti život bez Ive, posao bez njega i druženje bez naše legende. Bio je predivan prijatelj, ogromna ljudina i od njega se imalo puno naučiti na sceni i na platnu, a osobito u životu. Veličina kao što je Ivo zaslužuje ulicu, spomenik, trg ili kino da se po njemu nazove. Sve nas je naučio da volimo njegov kraj i ove predivne ljude, a on je otišao u besmrtnost, poručio je Goran Navojec.