Nisu mogla izbjeći cjelodnevnu pognutost (guravljenje) ni bogataška ni sirotinjska djeca. Prva, jer su to bile šljive njihovih roditelja, druga, jer su ih roditelji poslali da tako zarade koju litru rakije.
U našem kraju se najviše peče rakija od šljiva pa je za rakiju najčešći izraz šljiva ili šljivovica. Naravno, ljudi su pravili rakiju i od drugog voća. U nas su dudovi, crni i bijeli, vrlo rodni pa je poznata rakija dudovača, kasnije i kruškovača ili ona od sitnog grožđa, zvana grozdovača ili loza. Od zerdelija, također sitnih šljiva ili divljaka se pravila rakija.
Ništa značajnije u životu naših ljudi nije prolazilo bez nazdravljanja rakijom. Bez nje se nije moglo svadbovati, «tračiti» blagoslov ili daću, dizati građu, slaviti krštenje ili krizmu ili bilo koji drugi društveni čin. Ili, jednostavno počastiti se sam u svojoj kući. Govorilo se da je rakija dobra «na ćesrce», za otvaranje teka, za bolje raspoloženje.
Naša posavska rakija, ona meka ili blaga, razlikuje se od one ljute s većim postotkom alkohola. Što je u Dalmaciji i u drugim krajevima vino u Posavini je, približno, meka šljiva. Jer, mogla se popiti i koja čašica više za obrok.
kazan vlado
Prepečenica se pak čuvala za izuzetne zgode i nisu je domaćini posjedovali u obilnoj mjeri.
Iako je znano da je rakija mnoge otjerala u alkoholizam, ipak se spominje kao ljekovita. Bolesnicima s temperaturom stavljali su se oblozi od rakije, a na zaušnjake se previjalo ručnik namočen u rakiju. Bolna mjesta od povreda, rane koljena i slično, masirana su rakijom. Zna se da su i neki teži zahvati, u vremenu bez anestezije, vršeni pomoću rakije. Osobito zubobolja. Čak i teški porođaji su bili uz asistenciju rakije pa je u narodu ostao izraz «pijan ko majka».
Za bolove u stomaku upotrebljavana je rakija koje je po tom i dobila naziv stomaklija.
O rakiji, baš kao u drugim krajevima o vinu, ispjevane su različite pjesme koje su se najčešće pjevale pri pečenju rakije kada je i bilo više vremena za razonodu. Svakako, pjevane su i u drugim prigodama.
Evo nekoliko primjeraka:
Za Posavinu.org piše Mišo Perak