U stockholmski autobus ulazim sigurna da na plastičnoj kartici ima dovoljno novca. S njome se može putovati na svim linijama javnog prijevoza i u podzemnoj, a još se, za 23 kune, možeš i vratiti u roku od 75 minuta.
U autobusu automat odbija moju karticu i na ekranu piše: kupite novu! “Nemate aplikaciju na pametnom telefonu?” pita vozač pristojno. “Ne, nemam, ali na ovoj ima još novca”, kažem ja. “Da, ali sada su nove kartice, pa stare više ne vrijede”, objašnjava mi. “Dobro, a mogu li kupiti kartu kod vas, znate da na ovom stajalištu nema automata za karte”, inzistiram iako znam da je rasprava uzaludna. Vozač me pogleda kao da sam pala s Marsa, a i jesam. “Gospođo, novac ne primamo”, odrješit je.
Neki drugi vozač u nekoj drugoj zemlji možda bi odmahnuo rukom i rekao “Sjednite, gospođo”, ali ne ovaj vozač i ne u ovoj zemlji.
Gradski autobusi imaju mnogo prednosti, idu na vrijeme i svuda, čisti su i brzi, ali vozači nemaju milosti za putnike poput mene. Naravno, morala sam izaći i kupiti novu plastičnu karticu na obližnjem kiosku.
Uskoro stiže drugi autobus. Vozim se do banke i ulazim u nju - nitko ne čeka, pa ne uzimam broj; ovdje se svagdje uzima broj. Banka izgleda nekako čudno, nema šaltera, nego samo dvije manje prostorije, jedna je kao neko predsoblje, a u drugoj su šank i stolice za visokim uskim stolom. I dva mladića s kompjuterima koji djeluju kao da im je 15 godina i na računalu igraju igrice ili su u najboljem slučaju stranke. Malo sam u sumnji, pitam - je li ovo banka? Mladići potvrđuju. A vi ste službenici? I to potvrđuju. Trebala bih... i sad ja tu ispričam najbližem od njih što bih sve trebala obaviti.
Mladić me strpljivo sluša i gleda me, rekla bih sažaljivo. Nešto ne valja, očito sam na krivome mjestu, čini mi se - opet sam pala s Marsa. Red je na njemu. “Na žalost, gospođo ništa od toga nećete moći obaviti kod nas, ne možete dobiti potvrdu za porez ni izvadak s računa, mi smo digitalni odjel i možemo vam pomoći s online transakcijama ili ako želite online banking, za sve drugo morate u drugu poslovnicu. A novac ne primamo niti ga dajemo, i to morate obaviti kod njih. Ne brinite se, u blizini je.” Ono “ne brinite se” odnosilo se, pretpostavljam, na moje godine, neću morati daleko hodati.
I, napokon, u ljekarni sam, naravno, uzimam broj i čekam da dođem na red kako bih uzela lijekove. Više ih ne moram plaćati jer sam prešla svotu od 1400 kuna koliko se plaća, iznad toga svi su lijekovi besplatni. Sada plaćam samo razliku između originalnog i generičkog lijeka ako želim originalni. To će me koštati 250 kuna. Vadim novčanice da platim. Ne, ne, kaže ljekarnica iza pulta, novac ne primamo! Pa zar nemate bankomat ili kreditnu karticu, pita u čudu. Naravno, ali ostala mi je u drugom novčaniku. Na žalost, odmahuje glavom, u tom slučaju morate uzeti generički lijek.
Iz ljekarne izlazim ljuta. Pa ne mogu sve ljude prisiliti na bankomatsku karticu. Neki je ne žele, neki ne vide dobro ili ne pamte PIN. Nisam jednom čekala pred bankomatom dok netko takav ne izvadi druge naočale ili papirić s PIN-om, koji obično drži u istom novčaniku u kojem mu je i kartica... pa nabada po tipkama, presporo dakako, tako da postupak mora ponoviti nekoliko puta. Što s takvima? Da ne kažem kako je bankomata sve manje i manje i doslovno ih moraš tražiti jer ih jedna petina Šveđana više niti ne koristi.
Ali, ni tu nije kraj mojim mukama s novčanicama. Jer kad na koncu želim kupiti kruh u pekarnici, na blagajni, naravno, piše velikim slovima: Novac ne primamo.
Već treći put u jednom danu ne mogu platiti ispravnim, važećim novčanicama, to je ipak malo previše, mislim i počinjem se pitati je li ovo odbijanje - legalno?
Sjećam se kad sam se prvi put susrela s fenomenom “novac ne primamo”. Bilo je to u Amsterdamu prije pet, šest godina, u prodavaonici čokolada Australian, čije omote krase crteži koji su prava mala (i skupa) umjetnička djela, tako da ti ih je žao pojesti, pa ih kupuješ za poklon. Ne primamo novac, rekla mi je ondje prodavačica, samo kartice. Tada sam pomislila kako je to zgodna mjera - ne mogu opljačkati dućan u kojem nema novca. A i jednostavnije je i praktičnije nego muljati po rukama prljave novčanice, učinilo mi se.
Danas nisam više u to sigurna. Ne samo zbog starijih ljudi, turista i imigranata, koji se najčešće nađu u teškoćama, nego i zbog drugih razloga. Žele li građani da im transakcije budu posve transparentne? Osim toga, mnogi svoje troškove bolje kontroliraju baš korištenjem gotovine. A što je sa zaradom banaka? S privatnošću? A što s hakerima? I možda osnovno pitanje - što kad nestane struje? Ipak, velika većina ljudi u Švedskoj uopće ne plaća kešom, a više od 4000 ugradilo si je mikročip pod kožu na ruci koji im omogućuje od plaćanja do otključavanja automobila i što sve još ne...
U svakom slučaju, namjera Švedske da ukine novac možda izvan te zemlje zvuči kao znanstvena fantastika, ali ovdje je to stvarna i svakodnevna pojava.