Joanikijevom ustoličenju na Cetinju protive se i crnogorske opozicione stranke, koje poručuju SPC-u da tu ceremoniju održe bilo gdje drugo osim u crnogorskoj prijestolnici.
Revolt među Crnogorcima, posebno među onima koji nisu prosrpski orijentirani, izazvala je vijest da će ceremonija ustoličenja novog mitropolita crnogorsko-primorskog Srpske pravoslavne crkve, Joanikija, biti održana početkom septembra u manastiru na Cetinju. Crnogorci organizaciju takvog skupa u duhovnoj prijestolnici Crne Gore vide kao provokaciju.
Politički analitičar Tomislav Stipić za Dnevno je proanalizirao uzavrelo ozračje u Crnoj Gori, ali i objasnio što bi se eventualno moglo očekivati od cijele situacije te kako će to utjecati na cijelu regiju. Objasnio je i koja bi, po njemu, u ovoj situaciji trebala biti uloga Hrvatske.
Naime, patriotska crnogorska udruženja su odmah po objavljivanju te vijesti poručila kako neće dozvoliti da “srpski patrijarh oskvrnavi tron Svetoga Petra Cetinjskog”, crnogorskog sveca iz vladarske porodice Petrović-Njegoš.
“U svojim crkvama možete raditi što hoćete. U našem duhovnom središtu, čija je sloboda plaćana krvlju naših predaka, nećete moći ustoličiti onoga koji ne priznaje Crnogorsku crkvu, crnogorsku državu, crnogorsku tradiciju, crnogorski jezik, crnogorsku kulturu”, naveli su u saopćenju pripadnici udruga koji se nazivaju crnogorskim patriotima.
‘Nema tog Krivokapića koji će mi prijetiti silom u mom gradu’
Joanikije, episkop budimljansko-nikšićki, izabran je u maju na Arhijerejskom saboru u Beogradu, za mitropolita crnogorsko-primorskog Srpske pravoslavne crkve, a na tom mjestu će zamijeniti mitropolita Amfilohija, koji je krajem prošle godine preminuo od posljedica infekcije koronavirusom. Ceremonija njegovog preuzimanja dužnosti trebala bi se održati 4. septembra na Cetinju, saopćeno je iz SPC.
Joanikijevom ustoličenju na Cetinju protive se i crnogorske opozicione stranke, koje poručuju SPC-u da tu ceremoniju održe bilo gdje drugo osim u crnogorskoj prijestolnici.
S druge strane, crnogorski premijer Zdravko Krivokapić, čovjek koji je u premijersku fotelju sjeo upravo na prijedlog SPC-a, izričit je da će se skup ustoličenja novog crnogorskog mitropolita održati na Cetinju te je rekao da će on tom skupu prisustvovati bez tjelohranitelja.
“U Crnoj Gori ustoličenje mitropolita je jedan od najdostojnijih činova koji se događa i naravno to je sve narodna volja. I tu svenarodnu radost ne mogu spriječiti pojedinci kojima čitavog života nešto smeta. Mogu pisati, mogu se protiviti, ali ne mogu ometati određene događaje koji će se desiti, to vam ja tvrdim”, rekao je Krivokapić naglasivši da će na Cetinje doći bez osiguranja.
Premijerova izjava naišla je na oštre reakcije, pa mu je Aleksandar Bogdanović iz Demokratske partije socijalista, Mila Đukanovića, poručio da je premijerovo ponašanje nedopustivo te da svojim izjavama vrijeđa i provocira građane.
SDP-ov Mirko Stanić, rođeni Cetinjanin, priopćio je kako nema tog Zdravka Krivokapića koji će mu prijetiti silom u njegovom gradu i “braniti mi da u njemu budem svoj na svome”.
‘Jedan od najvećih nacionalističkih jastrebova SPC-a’
Srpska pravoslavna crkva u mnogome je doprinijela smjeni vlasti u Crnoj Gori i prvom porazu Mila Đukanovića na izborima u tri desetljeća. Brojne čelne funkcije u državi preuzeli su kadrovi bliski SPC-u. Najveći utjecaj u toj vjerskoj organizaciji imao je dugogodišnji mitropolit Amfilohije koji je bezuvjetno podržao Zdravka Krivokapića za premijera ekspertske vlade.
“Cetinjski manastir je duhovni centar pravoslavnih vjernika u Crnoj Gori. Međutim, sada se postavlja pitanje čiji je taj manastir. Je li taj manastir crnogorske crkve, čiji je bio do 1920. ili je to manastir u vlasništvu SPC-a koja preko mitropolije crnogorsko-primorske upravlja tim samostanom. Sad, stvorio se zapravo ne samo vjerski problem, realni, nego se stvorio i politički problem, ali i imovinsko-pravni. Sad niko više ne zna, uslovno rečeno, jer znaju oni dobro čiji je to samostan, odnosno manastir, ali Srbi ne žele priznati da je to duhovno naslijeđe Crnogoraca. Zato što oni pravoslavlje u Crnoj Gori gledaju isključivo kroz prizmu srpskog pravoslavlja. Da ne kažem nacionalističkog pravoslavlja, s obzirom da znamo da je mitropolijom crnogorsko-primorskom od kraja 80-ih pa do prošle godine upravljao Amfilohije Radović, srpski mitropolit koji je bio jedan od najvećih nacionalističkih jastrebova u samoj SPC”, pojašnjava Tomislav Stipić.
Cijela stvar, međutim, slojevitija je nego što se čini na prvi pogled. Problema je više, a glavni problem zapravo nastaje 1918. godine kad je Crnogorska pravoslavna crkva postala dio Srpske pravoslavne crkve, koja nije niti postojala do 1920. godine, kad su oni praktički otkupili od carigradske patrijarhije takozvani tomos koji se dodjeljuje za autokefalnost pojedine crkve.
“Njihov cilj bio je da na čitavom prostoru bivše Jugoslavije imaju jurisdikciju nad pravoslavnim življem, bez obzira što svaka nacionalna država koja je do tada postojala, a pravoslavna je, je u pravilu uvijek i autokefalna crkva. Dakle, crnogorskoj crkvi je to na prijevaru oduzeto i to traje sve do današnjih dana”, jasan je Stipić.
Iako se to nije svidjelo prosrpskom Demokratskom frontu, čelnici tog pokreta nisu smjeli ući u otvoreni sukob s mitropolitom Amfilohijem, koji je svojim utjecajem, vjerovalo se, mogao lako ostaviti ih bez podrške biračkog tijela koje je imalo puno povjerenje u SPC u Crnoj Gori.
No, nakon njegove smrti Demokratski front otvoreno je napao Krivokapića i počela je borba unutar prosrpskog političkog korpusa za podršku SPC-a. U tu političku borbu umiješao se i službeni Beograd odbijajući susrete s crnogorskim premijerom, uz javnu podršku predsjednika Srbije Aleksandra Vučića čelnicima DF-a Andriji Mandiću i Milanu Kneževiću.
Ta borba kulminirala je u svibnju 2020. kada su čelnici DF-a, SPC-a i srbijanski dužnosnici optužili Krivokapića da je u Beogradu odbio potpisati temeljni ugovor sa SPC. Crnogorski premijer tada je odgovorio da ugovor između crnogorske države i SPC nije u potpunosti usuglašen te da može biti potpisan isključivo na teritoriju Crne Gore.
Vlast u Crnoj Gori formirale su tri koalicije – “Za budućnost Crne Gore”, premijera Krivokapića, “Mir je naša nacija”, predsjednika parlamenta Alekse Bečića i “Crno na bijelo”, Dritana Abazovića, koji je jedini potpredsjednik vlade i jedini političar u izvršnoj vlasti.
Paradoksalno je da od formiranja vlade, ona veće kritičare ima u strankama koje učestvuju u vlasti nego u opozicije, dok je vladajući prosrpski Demokratski front, koji je raspodjelom funkcija dobio najviše pozicija u vladajućim strukturama, za sredinu septembra najavio i ulične prosvjede protiv vlade Zdravka Krivokapića.
‘Crna Gora mogla bi postati žrtvom novovjekih srpskih pretenzija’
Još u septembru 2020., gostujući na televiziji Pink, Aleksandar Raković, srpski historičar i jedan od ideologa nacionalističkog projekta ‘srpski svet’ , predložio je strankama vladajuće većine u Crnoj Gori da zbog ‘antisrpskog karaktera’ nove Vlade, nakon isteka od 200 dana, izvrše rekonstrukciju kabineta Zdravka Krivokapića. Da stvar bude apsurdnija, vladu koju je nazvao ‘antisrpskom’ u crnogorskoj javnosti doživljava se ‘prosrpkom’, naročito zbog utjecaja SPC-a, koja je zapravo i ‘nominirala’ Krivokapića za premijera.
Raković je na Pinku teatralno rasparao fotokopiju sporazuma vladajuće većine koji su 8. septembra potpisali Zdravko Krivokapić, Aleksa Bečić i Dritan Abazović. Tvrdi da je dokument ništavan jer neke tačke nisu ispoštovane.
No, srbijanske pretenzije na zemlje u okruženju te stvaranje ‘srpskog sveta’ zapravo nisu ništa drugo, nego mirnodopski pandan ideji ‘Velike Srbije’, tvrdi Stipić, koji je u jednom od prošlih tekstova na ovu temu zgodno primijetio kako “Srbija na Crnu Goru gleda kao na svog mlađeg brata”, a ne na nezavisnu zemlju, koja to jest. Nema sumnje i da Srbe ‘boli’ činjenica što je Crna Gora usto i članica NATO-a, pa na sve dostupne načine pokušavaju omalovažiti neovisnost i suverenost zemlje, kao uostalom i Crnogorsku pravoslavnu crkvu, koju su Crnogorcima na prijevaru oduzeli još prije stotinu godina.
“Ne zaboravimo da je pokojni Amfilohije primao Arkana na paljenje badnjaka, baš ispred tog manastira u Cetinju, da je učestvovao u skrivanju Radovana Karadžića, da je vrlo afirmativno u toku rata govorio o velikosrpskim pretenzijama na tuđe teritorije. Prema tome, oni Crnogorci koji su nacionalno opredijeljeni, koji pripadaju obnovljenoj Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, a obnovljena je 1993. godine, oni zapravo na sve to gledaju s podozrenjem i praktički smatraju da SPC s ovim načinom djelovanja želi Crnu Goru pretvoriti u srpsku provinciju, a usporedno s tom vjerskom indoktrinacijom srpskog pravoslavlja u Crnoj Gori idu i ove najave državne srpske politike, predvođene Vučićem, Vulinom i sličnima o stvaranju takozvanog ‘srpskog sveta”, ističe Stipić.
On dodaje kako je sve to vrlo povezano, a ono što posebno odzvanja, a što je i vidljivo je da bi nažalost, kako tvrdi, Crna Gora mogla postati prva žrtva “novovjekih srpskih pretenzija”.
‘Srpski svet’ – mirnodopsko stvaranje Velike Srbije
“Jer ‘srpski svet’ nije ništa drugo nego mirnodopsko stvaranje Velike Srbije. Ono što Srbija nije uspjela ratom jer je sve ratove izgubila, sada pokušava jednom, rekao bih, vrlo perfidnom metodom diplomatsko-religijsko-političkih igrica i nisam siguran može li se Crna Gora tome oduprijeti s obzirom da je prošle godine po prvi puta promijenjena vlast u Crnoj Gori, gdje su u vlast došle i neke otvoreno prosrpske stranke koje maltene zazivaju neku vrstu ujedinjenja sa Srbijom. Problem je i u tome što je druga strana, koja je patriotski i nacionalno određena za CG i ljude koji se zapravo smatraju Crnogorcima, a ne Srbima predstavlja Milo Đukanović koji je potrošeni političar, koji je sudjelovao u brojnim aferama i koji je Crnom Gorom vladao od demokratskih promjena koje se tamo praktički do prošle godine nisu nikad ni dogodile, budući da je uvijek ista stranka bila na vlasti. Mislim da to dodatno slabi poziciju procrnogorskih snaga, a druge neke snage koja bi se borila za suverenu i nezavisnu Crnu Goru nema na vidiku. I to je najveći problem”, objašnjava.
Što se Dritana Abazovića tiče, potpredsjednika aktualne vlade, koji je procrnogorski orijentiran i koji je jasno komunicirao da je on za nezavisnu i suverenu Crnu Goru, on ima, kaže Stipić, jedan drugi problem.
“Njegov problem leži u tome što je, kao prvo, etnički Albanac, što ne bi trebalo raditi neki problem, ali u pojedinim glavama može biti problem. Stvar je u tome što je on ušao u vladu u kojoj su neki, čak bih rekao, pročetnički elementi. Dakle, tamo je bila ministrica koja je pozitivno govorila o četničkom naslijeđu. Postoji cijela plejada ljudi koji se slikaju pod fotografijama Draže Mihajlovića i koji u tome ne vide apsolutno ništa sporno. A zapravo ako se kao dužnosnik, kao netko tko je u funkciji Crne Gore pod takvom fotografijom, to je automatski poništavanje nezavisnosti Crne Gore. Četnički pokret se borio za Veliku Srbiju, a ne za slobodnu Crnu Goru”, jasan je Stipić.
Je li doista moguć otvoreni sukob?!
No, situacija, najblaže rečeno, uopće ne djeluje bajno. Ne samo u Crnoj Gori, jer Vučićevi su mehanizmi ‘udarili’ na svim frontovima, pa tako osim provociranja Crnogoraca i pretendiranja na njihovu suverenost, imamo Dodika koji po cijenu trogodišnje zatvorske kazne, ustaje protuzakonito i tvrdi kako genocida u Srebrenici nije bilo, na koju temu je Srbija imala oštre ‘odgojno-popravne’ izjave kada je Crna Gora nedavno prihvatila Rezoluciju u Srebrenici, pa je tu i borba za Kosovo, koju su Srbi već odavno izgubili, samo to ne žele priznati. Osim toga, Dodik posljednjih dana govori o ujedinjenju Republike Srpske i Srbije, što je sve zajedno doista ništa drugo doli velika i neobuzdana želja za stvaranjem takozvanog Rakovićevog ‘srpskog sveta’. Nakon svega, teško se ne zapitati može li doista doći do otvorenog sukoba ovakvom retorikom.
“Moguće je da dođe i do sukoba iz razloga što su Crnogorci vrlo temperamentni. Čak i 90-ih godina u jeku rata, kad je Đukanović još služio Miloševiću i bio dio njegove politike, u Crnoj Gori je znalo doći do žestokih sukoba između propatriotskih snaga, u kojima tada nije bio Đukanović, ali ih je vodio čuveni Slavko Perović, predsjednik Liberalnog saveza Crne Gore. Mislim da je poznato kada je upravo na Cetinju okupio jedno 15 hiljada ljudi, što je za Crnu Goru velik broj. Kada su u jeku napada na Dubrovnik pjevali: ‘S Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče!’ Dakle, Crnogorci su vrlo temperamentni, a problem je što je temperamentna i jedna i druga strana, prosrpske skupine. Tako da je moguće da dođe do određenog sukoba i čini mi se da će nastati prije svega ako bude režiran izvana, a pritom mislim prvenstveno na srpsku obavještajnu službu i te parapolitičke srpske organizacije koje djeluju u Crnoj Gori. Ako oni dobiju mig, budući da je Vučić sada u jednoj bezizlaznoj situaciji u kojoj će prije ili kasnije morati kapitulirati što se Kosova tiče, a to se pak naslanja direktno i na unutrašnje pitanje BiH, dakle Republike Srpske, što će biti s time. To je sve istovremeno dirigirano. Srpska propaganda uvijek tako djeluje, ona djeluje unisono i na više pravaca, tako da se stvori dojam da je srpstvo ugroženo. To oni rade stalno“, ističe Stipić.
Dodaje kako smatra da srpska državna politika nikad neće odustati, barem ova koja je na vlasti, dok neku drugu potencijalnu niti ne vidi, koja je drugačijeg razmišljanja. Objašnjava kako je to možda bio pokojni Đinđić.
Srpski imperijalizam i uloga Hrvatske
“Nažalost, stvarno bi Crna Gora mogla postati prva žrtva ponovnog buđenja srpskog imperijalizma. Jer ovo što oni rade, to je stvarno to – srpski imperijalizam na djelu”, rekao je Stipić.
Istaknuo je kako se Hrvatska tog nametanja srpskog imperijalizma srećom riješila, u nametnutom ratu.
“Porazili smo ih oružjem i to je na neki način naša sreća. Rat nikad nije sreća, ali takvog protivnika jednostavno moraš poraziti u ratu da mu više to ne bi palo na pamet. Međutim, ostale zemlje u okruženju nemaju takvu snagu i to je veliki problem. Zato bi se hrvatska vanjska politika, po meni, trebala jače uključiti, samo sumnjam jer ozbiljno sumnjam u kompetencije našeg ministra vanjskih poslova, i prihvatiti Crnu Goru kao prijateljsku zemlju te joj maksimalno pomoći u ovome s čime se suočava”, ukazuje Stipić.
On podsjeća kako je Crna Gora u NATO savezu i izravni saveznik Hrvatske.
“Na kraju krajeva, ova situacija može stvoriti i regionalni problem, pa smatram da bi se sada Hrvatska trebala nametnuti kao strana koja brine o regionalnoj stabilnosti, možda čak u sinergiji sa Slovenijom, ali isto tako i brine o svojim susjedima. Usudio bih se reći da nam je Crna Gora u ovim trenutačnim odnosima, najveća prijateljska susjedna zemlja koju imamo”, zaključio je Tomislav Stipić.
Izvor: SB