Vrući augustovski dan na ulicama Kistanja rijetke mještane potjerao je u hladovinu. Mjesto s nekad većinskim srpskim stanovništvom odavno je pronašlo formulu mirnog suživota Srba i Hrvata iz Janjeva. Više ih brine što nakon toliko vremena sve ostalo još izgleda kao da je rat nedavno završio.
- Ovo je naša svakodnevica, nije nikakva gluma za potrebe članka, objašnjava Silvestar Dučkić, Hrvat iz Janjeva, dok ispija kafu s Milanom Tišmom, Srbinom rođenim i odraslim u Kistanjama.
Uskoro se pridružuje Josip Antić, dobrovoljac Domovinskog rata, koji potvrđuje isto. Politika im nikad nije glavna tema jer znaju da je normalno da imaju različite poglede na određene stvari. Ipak na aktuelno pitanje o dolasku Borisa Miloševića na proslavu Oluje u Knin, istog su mišljenja. Ako ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved ide u Grubore, sasvim im je u redu da i Milošević dođe u Knin. Život ide dalje, a za boljitak mjesta zajedno bez podjela svakako je lakše, slažu se sva trojica.
Svako ima svoju sudbinu
- Ja se kao starosjedilac u Kistanjama sjećam lijepih dana kada smo imali industrije, tvornice, kad smo mogli dobro živjeti. Nekad je u mjestu bilo osamnaest kafića, a janjci su se pekli svaki dan. Sada ih je samo četiri, no svejedno ovo je moj dom i mene je uvijek vuklo da se tu i vratim, objašnjava Milan koji je nakon Oluje otišao u izbjeglištvo u Srbiju. Mnogi su prodali kuće te se nisu vratili. Dosta srušenih kuća je obnovljeno, pa posljednjih deset godina ti ljudi intenzivno dolaze za vrijeme ljetnih mjeseci, što se i vidi na registarskim oznakama. I Milan je, kaže, napravio kuću u Srbiji, ali se ipak 2000. vratio.
- Moj otac i nekolicina susjeda ostali su tu u mjestu tokom čitavog rata i nije ih niko dirao, tako da sam se ja sa sinovima vratio čim se moglo. Ja ostao, a oni opet otišli trbuhom za kruhom u inostranstvo, priča potvrđujući nam kako je egzistencija mladih ljudi u takvim sredinama bitnija od ikakve politike.
Svojih se teških dana prisjetio i Silvestar koji je novi dom kao i većina Janjevaca pronašao 1998. u Kistanjama.
- Mi smo 1992. suptilno protjerani iz Janjeva. Većina nas je prvo stigla u Zagreb, Split i okolicu, no država nam je ponudila ovdje kuće na korištenje dok se situacija ne riješi. Mnogima od nas koji smo kao uspješni trgovci i obrtnici preko noći bez ičega napustili svoje domove bilo je teško i ispod časti živjeti u kućama ljudi koji su protjerani ili su još bili u okolici, kaže Silvestar.
Na sreću, svako je uspio vratiti svoje, a Janjevci su izgradili nove ili kupili postojeće kuće, te sada pridonose boljitku mjesta sa svoji sedamdesetak obrta.
- Mi smo majstori umijeća suživota, šali se Silvester te nastavlja:
- Tko ako ne mi, nama je to bilo prirodno okruženje na Kosovu, živjeti s toliko nacionalnosti, kaže Silvester. Danas mladi ljudi u Kistanjama žive potpuno neopterećeno, a sklapaju se i miješani brakovi.
Zajednička slavlja
Don Ivan Perković već je osam godina u župi Kistanje, no od 2014. posebno ističe odličnu saradnju sa srpskom pravoslavnom crkvom. Na inicijativu Igumana i sadašnjeg episkopa koji upravlja manastirom Krka, počeli su međusobno dolaziti na slavlja.
- Oni nama dolaze na svetog Nikolu kojeg slavimo ovdje u župi, a mi njima na njihov blagdan Preobraženja, objašnjava don Ivan. O politici se kaže, ne priča, samo vjerske teme, kako narodu pomoći živjeti vjeru, što i podrazumijeva miran i skladan suživot.
Ali ima još jedna posebnost i primjer suživota, nastavlja don Ivan. Naime, susjedno selo Nunić koje pripada župi Kistanje posebno slavi sv. Antu. Iako je sv. Ante katolički svetac, pravoslavci toga kraja prihvatili su ga kao svog sveca, a neki su mu se čak i zavjetovali.
- Zanimljivo je da na sam dan proslave više pravoslavaca dođe i plati misu sv. Anti nego katolika, kaže don Ivan. Upravo je vjerojatno iz tog razloga njegova crkva jedina u okolici ostala netaknuta u ratnim stradanjima kao i samo selo, piše DW.