A lijepo što ste došli, sada kada ste prešli granicu, sada ste kao ja: nigdje i ničiji! – poručuje nam kroz smijeh Boro Bauk. Na njega smo naišli čim smo, uz posebno odobrenje policije, prošli malogranični prijelaz Lička Kaldrma. Ne kako bismo bili u Bosni i Hercegovini, već kako bismo došli do hrvatskih sela u sastavu mjesta Srb, koje pak teritorijalno pripada općini Gračac. No, da biste došli do naselja Lička Kaldrma, Lički Tiškovac, Drenovac, Ševina Poljana, Beguci, treba vam propusnica koju možete dobiti samo ako imate prijavljeno boravište u tome pograničnom području, točnije ako živite pet kilometara udaljeni od granice, a uz propusnicu trebaju vam i ključevi kako biste si mogli otključati posebnu rampu na lokalnoj uskoj, makadamskoj cesti do koje ste došli po ničijoj zemlji, odnosno presijecajući hrvatski i BiH teritorij, do svojega zaseoka koji je dio Republike Hrvatske. Za tri rampe treba vam i do pet, šest ključeva, kažu nam mještani.
Od mobitela nikakva korist
– Mislim da ovakve situacije nema nigdje u Hrvatskoj. Oduvijek su tu negdje išle granice, i mi smo živjeli bez ikakvih problema; na tome smo graničkom prijelazu normalno prolazili, a onda je došao taj Schengen i otad više ne znaš čiji si. Evo sada kada ste prešli taj pogranični prijelaz, došli ste na ovu cestu koja vodi za Tiškovac i sada vam je s lijeve strane BiH, a s desne je Hrvatska. Moja je kuća odmah nakon prijelaza na lijevoj strani i, gledajte sada: ja imam osobnu iskaznicu izdanu u Hrvatskoj, a kućni je broj bosanski! I tako je već dvije-tri godine. Ja nemam pravo glasa ni u Hrvatskoj ni u Bosni i Hercegovini. Nisam ničiji, nitko za nas ne pita – kaže nam Boro.
Na biciklu je krenuo, kaže, k susjedu pomagati balirati sijeno. No, prije nego što nastavimo dalje lokalnom cesticom, sada kroz teritorij BiH, pokazuje nam kako ide k majci koja je od njegove kuće udaljena 200-tinjak metara. Da bi se došlo do tog seoceta smještenog na obroncima s hrvatske strane, s te glavne ceste skreće se na još manju cesticu na desnu stranu. Na tom ulazu u Hrvatsku stoji manja rampa, ako imate ključ otključate i prolazite, a sve snimaju policijske kamere. Mještani koji imaju posebne propusnice, za njih imaju i posebne ključeve i do svoje kuće mogu automobilom samo ako otključaju rampu i podignu je. Boro biciklom prolazi ispod rampe.
– Evo, je l’ ovo prekršaj ili nije, ja ne znam, ali ako idem k svojima, jedino ovako mogu prijeći. Toga ničega nije bilo prije tog Schengena, normalno je narod prolazio biciklima, traktorima, automobilima, a sada ne možeš. Sva je sreća što su ljudi iz policije u redu, znaju oni kakva je stvar i da smo mi domaći, pa nam i pomažu kada mogu. Jasno je nama da nije to do njih, da oni moraju poštovati zakone i pravila. Oni su tu među narodom, i znaju kako nam je, pomažu nam gdje i kako mogu. A ovo je, viša sila, to bi se države mogle dogovoriti ili tko već da se ovaj apsurd riješi. Politika! – kaže nam Boro Bauk i kroz smijeh namiguje našem domaćinu Nebojši Rađenoviću, vijećniku u općini Gračac iz Srba.
Kaže da su već apelirali na nadležne da se nekim dogovorima i sporazumima pokuša stanovnicima toga zabačenog dijela Like olakšati život. No, svjestan je, kaže, da onaj tko nije došao ovamo i sam se uvjerio među ljudima kako žive uz te zapreke ne može ni shvatiti ozbiljnost situacije.
– Danas je u Srbu oko 500 stanovnika, u školi je do četvrtog razreda tek 13 mališana, a nekada smo imali i područne škole, razrede s 30-ak učenika. Nekada, prije 50 godina, tu su bile tekstilna i metalurška tvornica, bilo je zaposleno puno ljudi, a sada se živi od poljoprivrede. Uglavnom je to starije stanovništvo, posebno tu uz granicu. Na tom je području 200-tinjak ljudi koji imaju propusnice i ključeve za određene rampe; možete imati ključeve za tri rampe. Na toj je makadamskoj cesti čak pet rampi, što znači da prolazite malo po hrvatskoj, malo po bosanskoj strani. Na mjestima su i rampe po polju, pa ih ljudi obilaze dok kose livadu. Dok čuvaš ovce, može se dogoditi da ti jedna pase u Hrvatskoj, a druge u BiH. Ma ima tu svašta – kazuje Nebojša dok nas vodi k obitelji Stevana Bauka. Tamo je posebno zanimljivo, najavljuje nam, njima je kuhinja u jednoj, kupaonica u drugoj državi, granica ide preko imanja, pa je i staja u drugoj zemlji. Tamo ide i Boro pomoći susjedima u baliranju. Da bi nas najavili da dolazimo, Boro iz džepa vadi motorolu!
– Pa što će vam to, nemate mobitel – pitam začuđeno.
– I da ga imam, mogao bih ga baciti jer od njega nikakve koristi. I to vam je naš veliki problem. Ovdje nema nikakvog signala, a kada nešto i uhvatite, onda je to prije signal iz BiH i eto vam računa za telefon većeg od moje penzije – priča nam sugovornik.
– Kume, eto nas dolazimo, idu i novinari – najavljuje nas Boro, a kroz krčanje zvuka ubrzo se s druge strane začulo: “‘Ajte, ‘ajte, neka vas.” Na susjednom brdu u BiH postavljen je repetitor i sada je tamošnji signal jači nego ikada, tako da se dogodi, kažu nam, da ste usred razgovora u roamingu. Ako uopće uhvatite hrvatski signal koji se teško, gotovo nikako ne probija u podnožje brda gdje su sela. S obzirom na to da ljudi žive od jedva tisuću kuna mirovina, ne mogu plaćati tolike račune za mobitele i zato su nabavili motorole; podijelili ih starijim sumještanima i tako se dozivaju. Prolazimo automobilom lokalnom cestom. Nema asfalta, ali cesta je dobra, široka. Doduše, s lijeve je strane litica s koje se svako malo odroni pokoji kamen; naravno “bosanski” kamen, pa postoji mogućnost da vas odron sruši u “hrvatsku” provaliju i šumu koja vam je na desnoj strani. Ma, kažu nam sugovornici, to se nije nikada dogodilo. Veći je problem čišćenje snijega zimi po toj cesti; tu su zadnji na redu.
– Ali ima odrona kamenja s litice – pitam sumnjičavo.
– Ma ima, ima, ali to se pomakne i ideš dalje. Uredit će se to kad bude novca. Možda iz tih EU fondova; prekogranična suradnja i to – objašnjavaju nam ironično sugovornici. Nakon dva, tri kilometra vožnje uz odrone, stižemo u Tiškovac.
– E, da je to samo pitanje signala. Evo kod nas vam je ovako; kada sam došla prije 18 godina, prijavila sam se u Gračacu i uredno imam hrvatsko državljanstvo, a adresa na kući mi je Lička Kaldrma 13. Nakon mene se došao prijaviti suprug Stevan, ali on ima papire u BiH i on je bosanski državljanin. Sin Milan je ostao iza nas sa sestrama u Banjoj Luci, gdje je završio školu i on se nikako ne može prijaviti u Hrvatsku niti dobiti hrvatsko državljanstvo iako je, kao i sestre, rođen u Kninu i po tome, ali i zato što sam ja hrvatska državljanka, na to ima pravo. I sada mu sestre imaju dvojno državljanstvo, a žive tamo, a on ne može dobiti, a tu je s nama. Zato se kod mene prijavi na tri mjeseca ljeti jer tu s nama radi na zemlji, a zemlja je malo bosanska, malo hrvatska. I tako smo vam mi u istoj kući, a državljani smo triju država: Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Republike Srpske! – kaže nam Dušanka Bauk dok nas ljubazno nudi kavom.
A ta državljanstva pak povlače druge probleme. Majka ima liječnika u Gračacu, kamo spada, ali je tamo ne može odvesti Milan jer ne smije izići iz pograničnog područja s obzirom na to da je Gračac udaljen više od 50 kilometara. Otac po tome ima liječnika u Bihaću, koji je još dalje, do njega je 150 kilometara. Najbliži im je Drvar, do kojeg imaju 15-ak kilometara, ali ne smije se prijaviti u Drvaru jer to mjesto na pripada pograničnom području u koje spada područje Bihaća. I tako su te podjele, granice, signali zakomplicirali život mještanima koji ionako teško žive. Poštari, veterinari, liječnici, nitko k njima ne može.
Kuća u dvije države
– Jedino je rješenje da taj prijelaz postane granični i onda može proći svatko tko ima putovnicu ili pasoš, svejedno. Nema veze što put nema asfalta, to je manje važno – kaže nam Milan. On i otac motorolama svakoga dana dozivaju susjede koji žive sami; ako se nakon tri poziva ne jave, idu k njima da vide jesu li dobro.
– Nebojša nam pomogne da ti stariji ljudi imaju lijekove i što im treba jer tu poštar ne zalazi; on i ja bolje znamo koje tablete narod tu uzima nego oni sami – kažu kroz smijeh. Na putu natrag susrećemo Nikolu i Savu Bursaća; žive sami uz cestu koja je i državna granica. Kažu, iako žive u Hrvatskoj, u selo im dolazi pokretna trgovina iz Drvara. Na putu prema selu Kruškovača-Beguci Smiljana Dubajić pokazuje potrganu rampu; jednostavno je puknula jer se puno puta dnevno podiže i spušta.
U tom je naselju 17 mještana, a granica i ovdje u nekim slučajevima ide i po polovici kuće ili imanja. Iako je radila u Njemačkoj, udala se ovdje i došla živjeti u Beguce. Nebojša nam kaže da su ona i njezin suprug jedna od rijetkih mladih obitelji.