Svako od nas ima neke životne događaje koje svjesno gura negdje u dubinu sjećanja i zatrpava ih gomilama betona vlastite memorije, samo iz jednog razloga. Da bi mogao normalan i koliko toliko razuman, nastaviti dalje u nove životne borbe.
I ma koliko tog cementa, armature i cigli ugradio u sjećanje, postoje neki datumi, posebno nama u Bosni i Hercegovini i Sarajevu, koji ta sjećanja vrate na površinu. I sve one slike koje svih ostalih dana u godini pokušavaš zaboraviti, pojave se same od sebe, pa taj jedan dan proživljavaš tačno dvadesetpeti put do sada.
Da je lijepo sjećanje, neki divan i sretan trenutak, možda bi i pomislio – Pa dosta je više majku mu, bilo je lijepo ali idemo dalje, život i vrijeme prolaze htjeli to mi ili ne? Ali nije, nije bio ni malo sretan taj 5. 2. 1994. godine. Dan koji će svaki stanovnik Sarajeva pamtiti dok je živ i dan o kojem bi svaki čovjek, svaka žena i svako dijete ovoga grada, moglo ispričati svoju priču.
I, nažalost, pripadamo generacijama kojima dobar dio života prođe u raznim komemoracijama, nepravdi i sjećanjem na rat koji je obilježio naše živote. Moj pokojni otac koji je proveo tri godine svoje rane mladosti u partizanima, nije puno pričao o onom ratu. Tek ponekad uz neki partizanski film ili u društvu sa svojim prijateljima koji su preživjeli isto što i on, rat bi se pojavio kao tema.
I sam nastojim da svoju djecu i unučad ne opterećujem prošlošću i najvećim zlom koje čovjek može napraviti čovjeku, ratom. Neka grade svoju sliku svijeta i prijatelja, svoju sliku komšija i familije bez moga uticaja i bez mog obilježavanja dobrih i loših ljudi. Možda je to ispravno, a možda i ne. Možda će kroz život ići sa manje opterećenja od nas, a opet, moguće je da u nekoj budućnosti dožive isto što i mi.
I koliko god se mi trudili da svoju djecu što manje opteretimo prošlošću, mediji su ti koji u službi raznih politika, uvijek i iznova posipaju so po tek zaraslim ranama, koji ne biraju sredstva da ostvare političke ciljeve svog nalogodavca ili onoga koji ih plaća i savjetuje.
Sijanje mržnje
Pa sam tako imao priliku vidjeti prilog sa televizije Pink.rs, vezan za masakr na Markalama i negiranje tog zločina. Vrli stručnjak, koji po izgledu nije mogao imati više od petnaestak godina tog kobnog februarskog dana, udaljen 324 kilometra od mjesta događaja i vjerovatno osoba koja nije imala priliku ni služiti vojni rok u JNA i vidjeti uživo kako izgleda a kamo li dejstvuje minobacač, objašnjava svekolikom pučanstvu odakle je doletjela granata, ko je naredio granatiranje i koliko je nedužnih civila ubijeno.
I nevjerovatno je da se još uvijek potencira ta teza da smo sami sebe granatirali, da je predsjednik Izetbegović lično naredio ubijanje svojih ljudi i da su masakr sproveli neki visokorangirani poslušnici iz redova Armije BiH. I to se sve izgovori na televiziji koja prednjači u raznoraznim reality programima u kojima propale zvijezde, nekulturni, neobrazovani i neodgojeni ljudi vide šansu za povratak na naslovne stranice. Makar i psovkama, svađom, seksom ili nekim drugim sredstvima.
Televiziji koja nema obrazovnog programa, osim ako u obrazovanje ne spada treniranje i ponekad čak i omalovažavanje djece, mladih ljudi i starijih koji pokušavaju preko noći postati neke instant pjevačke ili neke druge navodno talentirane zvijezde. I televiziji koja upravo u Bosni i Hercegovini ima veliku gledanost, televiziji koju upravo svojim SMS porukama i raznoraznim glasanjem, dobrim dijelom finansiraju Bosanci i Hercegovci.
I čovjek ne može da se ne upita – pa otkud više ta potreba krivljenja istine, lažiranja istorije i javnog iznošenja krivih podataka? Zašto na taj način i dalje širiti mržnju i netrpeljivost među našim narodima? Zašto neko, ko nije bio na licu mjesta, ima potrebu da nas, koji smo sve to na svojoj koži doživjeli, ubjeđuje da je istina zapravo drugačija od onoga što svi mi vidjeli, doživjeli i osjetili.
I osjećamo i dan danas posljedice toga.
Trovanje sjećanjima roditelja
Ja nisam bio u Beogradu kada je NATO projektil uništio dobar dio zgrade Televizije i ubio nekoliko civila. I nemam nikakvog prava objašnjavati ko je ispalio projektil, koje su mu bile namjere i koliko je nedužnih ljudi stradalo tog dana.
Sve dok su presuđeni i dokazani ratni zločinci nekome heroji, sve dok se nazivi čak i obrazovnih ustanova ili ulica daju po njihovim imenima, sve dok se dočekuju kao paćenici nakon izvršenja (po meni minimalne) ali zaslužene kazne, nama nema napretka.
Sve dok se negiraju zločini i jasno ne imenuju zlikovci kao osobe koje nisu zaslužile ni slovo u istoriji, osim da se pamte kao zvijeri, neljudi i zli i pokvareni ljudi, nama nema napretka. Trovat ćemo svoju djecu pogrešnim vrijednostima, prenositi zlu kob na svoje potomke i sijati mržnju umjesto ljubavi.
I gospodo sa Pink.rs, ako želite i dalje trovati svoju djecu, to vam ne možemo zabraniti. Ali prestanite trovati našu. Ionako su već dovoljno zatrovana sjećanjima njihovih roditelja. Sjećanjima koje već danas ponovo pokušavamo zatrpati cementom i betonom.
Do sljedećeg 5. februara.
Izvor: Al Jazeera