Ovu poučnu priču pronašli smo na društvenoj mreži Facebook. Svakako je vrijedi pročitati, a prenosimo je u cjelosti. Čekajući svog prijatelja ispred restorana starija gospođa je primijetila preko puta ulice starca koji prodaje jaja. Prešla je ulicu i prišla mu. – Jesu li to vaša domaća jaja? – Ova desno su od mojih koka, a ova druga su od dvije žene što stanuju blizu mene. Jutros nisu mogle doći, pa sam im ja ponio da prodam. – Onda dobro, važno mi je samo da su domaća. A koliko vam koštaju? – Pa eto trideset komada prodajem za devet maraka. – Puno mi je trideset. Uzela bih samo deset, ali ako ćete mi dati za dvije i po marke. – A dobro, uzmite koliko vam treba. Svakako ste mi sefte jer ni jedno od jutros nisam prodao. Gospođa je uzela svojih deset komada jaja, i sva sretna što je spustila cijenu pretrčala ulicu i s prijateljem ušla u restoran. Nakon završenog ručka konobar je donio račun na iznos od četrdeset i šest maraka. Izvadila je iz novčanika pedeset maraka, nasmiješila se konobaru i rekla: “Zadržite kusur.” Za konobara je to sasvim u redu jer je navikao da mu se ostavlja. Zapitajmo se kakva je to sreća i uspjeh, kada od tih časnih i poštenih ljudi koji se bore da prežive pokušavamo uzeti i to malo, snižavanjem cijene njihovog proizvoda i rada. Zapitajmo se da li smo ostavljanjem bakšiša nakon skupih ručkova, plemeniti i velikodušni. Ili...